Za vrijeme boravka na Kosovu, bivši Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić sudjelovao je i na  online konferenciji u Podgorici na temu „zaoštravanje etničkih tenzija i porast nacionalizma u regiji“. Organizator konferencije je Regionalna akademija za razvoj demokratije i Centar za građansko obrazovanje uz podršku Fondacije Friedrich Ebert. Konferencija "Podgorički plenum 10-12.2.2022" bavila se temom izgradnje mira i problemom narastajućeg nacionalizma i fašizacije društava u regiji. Tijekom konferencije održale su se sesije na kojima će ovaj problem biti razmatran iz ugla nevladinog sektora, ugla političara i aktivista, iz ugla povjesničara i akademske zajednice, potom iz ugla publicista, pisaca i novinara, kao i iz ugla donosilaca odluka.

 Predsjednikovo izlaganje prenosimo u cijelosti:

“Da mi je netko prije dvanaest godina, kada je završavao moj drugi mandat kao predsjednika Hrvatske, rekao da ću godine 2022. sudjelovati u raspravi na temu 'zaoštravanje etničkih tenzija i porast nacionalizma u regiji, ne bih mu vjerovao. I to je najblaža formulacija. Možda bih mu rekao da je lud.

Nažalost, realnost u kojoj živimo pokazuje i potvrđuje da bih s takvom reakcijom, tada prije više od deset godini, bio u krivu. Jer, upravo ono protiv čega sam se kao Predsjednik uporno i u tih deset godina ipak i s određenim rezultatima borio, pokazalo se sposobnim odoljeti, a tada ostvareni uspjesi - to danas vidimo - bili su samo privremeni. Dakle, ne samo da su etničke tenzije i nacionalizam odoljeli, nego su se i ponovo uzdigli i pretvorili u dominirajuću komponentu mozaika zbivanja  na jugoistoku Evrope.

 Zašto se to dogodilo i kako se moglo dogoditi?

Čini mi se da postoje dva osnovna uzroka, međusobno usko povezana. Prvi je da su u državicama nastalim na ruševinama Jugoslavije vladajuće elite, pri čemu ih ne izjednačavam, zaključile kako će najlakše prikrivati svoju nesposobnost, potkapacitiranost, isprepletenost s korupcijom, a ne tako rijetko i kriminalom, budu li pozornost javnosti usmjeravale prema neprijatelju.

Postojao taj neprijatelj, ili ne.

I da mi se ne prigovori kako zaboravljam ne tako davnu prošlost, odmah da kažem: itekako sam svjestan ratova u regiji, itekako znam tko je koga napao, a tko se branio, itekako znam da je bilo ratnih zločina - ali na svim stranama i, naravno, da itekako znam kako su ti ratovi ostavili teško nasljeđe. Sve to, prema mojem dubokom uvjerenju zahtijeva od onih koji dobiju povjerenje birača da rade na prevladavanju hipoteke ratova, da rade na tome da nepovjerenje i mržnju zamijene s ponovnim uspostavljanjem međusobnog razumijevanja i povjerenja.

To sam, u 'mojih' deset godina, često i u vrlo konstruktivnoj i plodnoj suradnji s nevladinim organizacijama, Igmanskom inicijativom u prvome redu, i nastojao postići. I da ponovim: pomaka je bilo, određenih rezultata je bilo. Ali, onima koji su se u devedesetima dohvatili vlasti, jašući na valu rigidnog nacionalizma i međuetničke mržnje, normalizacija nije odgovarala. Oni su shvatili da samo nastavljanjem, pa i jačanjem međuetničke mržnje i nacionalizma što je nerijetko imao primjese šovinizma, pa i rasizma, mogu vratiti i trajno zadržati vlast u svojim rukama.

Oni se, naime, predstavljaju kao branitelji nacije i nacionalnog identiteta koje - kao - oni 'drugi' trajno, stoljećima već, ugrožavaju i dovode u pitanje. Spretnim korištenjem društvenih mreža i uglavnom kontroliranih i usmjeravanih medija, a uz zdušnu podršku kako iskrenih fanatika, tako i oportunista koji se okreću kako vjetar puše, stvaraju atmosferu stalnog i rastućeg straha od 'njih', ma tko to 'oni' bili. I uče javnost da 'njih', a zapravo sve druge i drugačije treba mrziti.

 To je jedan od uzroka današnjeg nesretnog stanja. A kao drugi vidim besramnu zlupotrebu slobode javne riječi, odnosno da stvari postavim malo šire - zloupotrebu demokracije. Demokracija jest vladavina naroda, u parlamentarnoj demokraciji to znači vladavina što je narod ostvaruje preko svojih izabranih predstavnika. Ali, demokracija nije, nikada nije bila i nikada ne smije postati anarhija.

Demokracija ne znači da svatko bilo gdje i bilo kada može raditi što god hoće.

Isto to vrijedi i za slobodu javne riječi. Da, mi starijji pamtimo vrijeme socijalizma kada se za izgovorenu riječ moglo završiti i u zatvoru. Toga danas nema, odnosno ne bi smjelo biti, mada vidimo kako se zloglasni verbalni delikt polako na mala vrata pokušava ušuljati i u današnje pravne sustave i praksu.

No, bilo kako bilo, sloboda javne riječi također ne znači da svatko, u svakoj prilici, može govoriti što god mu padne na pamet. Sloboda javne riječi podrazumijeva, naime, i odgovornost, i to doslovno odgovornost za svaku izgovorenu riječ. Na svakome mjestu i u svakome trenutku.

Nitko se ne smije, nema pravo, pozivati na demokraciju i slobodu javne riječi ako ih zloupotrebljava da bi širio mržnju, strah i nepovjerenje prema bilo kome. Nitko se ne smije pozivati na demokraciju i slobodu javne riječi ako ih zloupotrebljava da bi krivotvorio povijest, da bi širio laži i o onima koji su u Drugome svjetskom ratu bili na strani naci-fašizma, i o onima koji su se protiv tog zla borili. I koji su pobijedili.

Svatko tko propovijeda mržnju bilo prema kome i na bilo kojoj osnovi, odgovoran je za to što čini. Svatko tko svjesno laže, odgovoran je za laži što ih izgovara ili piše.

Dakle: sloboda - da! Ali nikada na račun tuđe slobode!

Demokracija - da! Ali nikada tako da se demokratska prava uskraćuju nekom drugome!

Slobodno izražavanje mišljenja - da! Ali nikada tako da se šire mržnja, netrpeljivost i strah prema bilo kome i od bilo koga!

S druge strane, anarhija pod firmom demokracije - to ne! Nikada i nigdje!

I, najvažnije od svega, puna i potpuna odgovornost za svako učinjeno djelo, ili nedjelo, i za svaku izgovorenu ili napisanu riječ. Puna odgovornost, sve do one kaznene! A to je ono čega danas nema, to je ono protiv čega se demagozi i populisti uspješno bore, lansirajući floskule o pravu na izražavanje osobnog mišljenja, o pravu na izbor, o neprihvatljivosti ‘kulture zabrana’.

Moram reći, da me ti desni bukači povremeno i zadive svojom inventivnošću. Tko li se sjetio odmah lansirati krilaticu o ‘kulturi zabrana’ koja je - tako nam sugeriraju - nespojiva s našim slobodnim i demokratskim društvom? Pa hajde, baš bih volio vidjeti da netko vozeći automobil prolazi kroz crvena svjetla, pozivajući se na to da on ne prihvaća 'kulturu zabrana'.

Svako uređeno društvo počiva na pravilima, ali i zabranama.

Tako je od antike, pa do danas. I svima je to jasno, osim ovim našim novokomponiranim demokratima. Opasno je samo, i to krajnje opasno, što nema snage u društvu koja bi im se organizirano suprotstavila, pa oni tako imaju slobodan prostor djelovanja. To onda obuhvaća i medije, i obrazovanje, i publicistiku, pa nam mlade generacije stasaju u neznanju, a da nisu ni svjesne toga što ne znaju. I usvajaju vrijednosti koje to nisu. Znaju baratati s računalima, s 'pametnim telefonima' u ruci idu spavati i bude se, ali neke ključne, životno bitne stvari ne znaju. Jer nije bilo nikoga da im kaže. Jer je toliko reklamirana sloboda izražavanja vlastitog mišljenja u praksi značila slobodu demoniziranje svega što je blisko lijevoj političkoj opciji, antifašizma svakako, ali i ne izrečenu, ali itekako postojeću zabranu iznošenja bilo kakvih pozitivnih ocjena o svemu što je bilo prije godine 1990., a što podrazumijeva Narodno-oslobodilačku borbu i socijalističku Jugoslaviju. Odnosno onaj tko bi se ipak usudio takve ocjene iznijeti, dobio bi odmah stigmu 'jugonostalgičara', što je ravno diskvalifikaciji u društvu.

Ta zloupotrijebljena sloboda javne riječi značila je ovdje u regiji slobodu poticanja mržnje. Podsjetit ću na nešto, što sam do sada mnogo puta rekao. Nije mržnja rezultat rata, ona je isprovocirana da bi bilo lakše ljude mobilizirati na rat. Ona je, dakle bila podloga rata. Trebam li vas podsjećati na one priče o stoljetnim neprijateljstvima? One su i danas žive. Umjesto da se ljudima kaže istina: nikada u povijesti nismo međusobno ratovali, nismo se mrzili, svi smo u ovoj ili onoj fazi bili žrtve stranih zavojevača. Ako smo se i sukobljavali na ratištima, to je bilo u uniformama tuđih vojski.

Jedini ratovi u kojima su se narodi s ovih prostora zaista izravno sukobili, potaknuti zločinačkim planovima o velikoj Srbiji, ali i ne manje zločinačkim namjerama podjele Bosne i Hercegovine, bili su ratovi u kojima se raspala Jugoslavija. Jedini u cijeloj povijesti!

No, ako se to kaže, reakcija je lavina optužbi i uvreda, tipična za one koji ne podnose istinu, pogotovo ako ta istina boli, jer ruši njihove konstrukcije građene, ponavljam još jednom, jer je neizmjerno važno; na mržnji. Mržnja je jača od znanja i obrazovanja. Mrze, bolje bi bilo reći: uče mrziti, premda znaju da nisu u pravu! A možda i baš zato!

Tako dugo dok će podgrijavanje mržnje prema drugima i drugačijima, prema susjedima u prvome redu, biti temeljni oslonac vlasti, tako dugo dok vlast neće postojati zbog naroda, nego će narod služiti samo tome da svojim glasovima dade legitimitet vlasti, suočavat ćemo se i s etničkim tenzijama, i s njihovim jačanjem i, naravno, s nacionalizmom. Jer u našoj, balkanskoj verziji nacionalizam ne znači da se voli svoje. Ne, on znači da se mrzi tuđe.

I da se mrze drugi, neprijatelji.

Postojanje neprijatelja condition je sine qua non održavanja na vlasti parktično svih garniture s kojima danas imamo posla. I opet ne izjednačavam, ali ta opće ocjena može se zaista primijeniti, s razlikom u nijansama, na sve.

Kakav je i gdje je izlaz iz takve situacije? Moj je odgovor koliko jednostavan, toliko i krajnje složen. Naša društva nužno trebaju reformu, temeljitu, korjenitu reformu. I ne govorim sada o onim famoznim strukturnim reformama što nam ih kao domaću zadaću zadaje Evropska unija. Ne, govorim o ponovnom uspostavljanju reda društvenih vrijednosti, o ponovnom definiranju vrijednosti i načela na kojima počiva društvo, o uvođenju reda tako da se zna što se može, a što se ne može,  govorim o korigiranju posve pogrešnog poimanja demokracije i njenih temelju.

Govorim, napokon, o potrebi da se mladima omogući - možda zvuči patetično, ali tako je - pristup istini!

Govorim o takvom zaokretu u društvenom razvoju što bi gotovo zaslužio da ga se nazove revolucijom. Ja, međutim, ne zagovaram ni revoluciju ni sve ono što je njoj imamentno. Ali upozoravam: ne zaustavi li se trend odnosa kakvoga registriramo u regiji, ne zaustavi li se novi plimni val nacionalizma, mržnje i etničkih napetosti, a sve to u uvjetima pogoršane ekonomske situacije, suočit ćemo se s desnom kontrarevolucijom u njenoj završnoj, radikalnoj fazi.

Što bi to značilo za regiju, ne usuđujem se ni pomišljati. Mada sam dovoljno star da iz iskustva znam kako to može izgledati, odnosno kako je izgledalo.”