Na poziv Međunarodnog centra Nizami Ganjavi i Madridski klub iz Azerbajdžana,  bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, boravio je u Andori od 04.  do 07. rujna 2014. na III Sastanku na visokoj razini. Glavne tema sastanka bile su;  Pregled sigurnosnog okvira i mehanizama za rješavanje sukoba u široj Europi te  nova geopolitika za širu sigurnost u euro-atlanskoj i euro-azijskoj zajednici: Kako  Azija utječe na sigurnost i rješavanje sukoba u široj Europi? Koja je uloga Nizami Ganjavi IC i Club de Madrid?  Predsjednik Mesić raspravljao je na temu: Kako izgraditi povjerenje u široj Europi?  Istaknuo je da današnje stanje u Evropi, ali i u svijetu, urgentno traži da se pronađu i  definiraju novi temelji međunarodnih odnosa, odnosno da se vratimo osnovnim  načelima na kojima su ti odnosi počivali desetljećima nakon završetka 2. svjetskog  rata, sve do pada Berlinskog zida. Osnovni je uzrok sadašnjeg zabrinjavajućeg stanja  kolaps poretka utvrđenoga u Jalti, odnosno nastojanje da se redefiniraju interesne  sfere, s time da je u Jalti u tome dogovorena određena ravnopravnost dviju strana,  Zapada i Istoka, dok sada razvoj ide u smjeru očite prevage jedne strane, Zapada.  Treba shvatiti da danas više ne postoje samo one osnove na kojima je počela  izgradnja zajedničke Evrope, niti one na kojima je izgrađen tzv. helsinški  poredak."Očevi" ujedinjene Evrope primarno su imali na umu stvaranje uvjeta u  kojima neće biti moguć novi rat; u međuvremenu pred Evropu se postavljaju mnogi  novi zadaci, uz ostalo i ujednačavanje između tzv. stare i nove Evrope i  prevladavanje gospodarske krize. U Helsinkiju kao nezaobilazni temelj novoga  poretka, ali i povjerenja između Istoka i Zapada ustanovljeno je načelo  nepovredivosti i nepromjenjivosti granica. Umjesto da je demokratizacija koja se sa  Zapada proširila praktično na cijeli evropski kontinent pridonijela jačanju uzajamnog  povjerenja i boljim međusobnim odnosima, svjedoci smo obratnog trenda; usprkos  otvorenim granicama i prihvaćanja evropske pravne stečevine, sve je jača  polarizacija kako unutar Evrope (realisti i revanšisti), tako i između Evrope (iza koje  stoji Amerika) i Rusije. Unutarevropska podjela uglavnom teče na crti razdvajanja nekadašnje demokratske  Evrope i istočnog bloka kojim je dominirao Sovjetski Savez, a uvjetovana je  odnosom prema Rusiji. Može se o ruskoj politici misliti ovako, ili onako, ali krajnje  je opasno frustracije naslijeđene iz sovjetskih vremena prenositi na današnju  Rusiju. "Okidač" je nedvojbeno bila kriza u Ukrajini u kojoj ni zapadna Evropa, ni  SAD nisu čisti. Napokon, kako bi u Parizu, Londonu, ili Washingtonu reagirali kada  bi tamo izbile velike demonstracije protiv vlasti, a onda bi se redali političari iz  stranih država koji bi hrabrili i poticali demonstrante? I kako bi reagirali kada bi  napr. Rusija poduzimala sve što može da bi iz zapadnog tabora privukla neku zemlju  na svoju stranu, nudeći joj sve i svašta, ali samo pod uvjetom da kida odnose sa  Zapadom? Moramo shvatiti da svaka zemlja ima svoje specifičnosti, svoje interese,  svoje tradicije i svoju povijest i ne može se sve bilo pod firmom ujedinjene Evrope,  bilo pod firmom demokratizacije naprosto uniformirati. Danas su odnosi povjerenja  u široj Evropi iz temelja poljuljani i pokvareni. Naime, savršeno je jasno da se  evropska budućnost ne može graditi bez Rusije, kako zbog povijesnih, tako i  aktualnih razloga. A mi smo danas svjedoci i sudionici konfrontacije tzv.  demokratskog svijeta i Rusije, kakva nije zabilježena još od vremena hladnoga  rata.Što znači kada pred američki Kongres dođe Zakon o sprječavanju ruske agresije? Moramo potpuno promijeniti način razmišljanja, a da bismo to mogli, moramo se  oteti kontroli financijskih centara moći koji pokazuju jasnu ambiciju da politiku  pretvore u svoj uslužni servis. Plediram za čvrsto podupiranje načela po kojemu  svaki narod ima pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini, a u državi koja će biti  pravna država. Plediram dalje za vraćanje načelu nemiješanja u unutrašnje stvari  drugih država (što nikako ne stavlja izvan snage međunarodne povelje ili konvencije  npr. o ljudskim pravim ili pravima manjina). Plediram za odlučnu i bezrezervnu  osudu svake primjene sile u međudržavnim odnosima i za reafirmiranje pregovora kao jedinoga načina prevladavanja sporova među državama. Znam da ovo za što se  zauzimam u današnjim prilikama može zvučati kao utopija, ali uvjeren sam da je to  jedini put, ma kako dug i težak bio.