Govor bivšeg predsjednika na Fakultetu političkih znanosti povodom obilježavanja 20. obljetnice parlamentarizma u RH

Gospođe i gospodo,
                   cijenjeni sudionici ovoga skupa,

 

         Zadovoljstvo mi je pridružiti se ovome obilježavanju 20-te obljetnice uspostavljanja prvog višestranačkog parlamenta – Sabora – u Republici Hrvatskoj. Zadovoljstvo je tim veće, što sam imao čast biti predsjednikom Sabora u ključnim godinama borbe za opstojnost naše države.

         Naravno, ja nisam ni teoretičar prava, makar pravnik jesam, a nisam ni znanstvenik koji bi se bavio izučavanjem političkih fenomena i njihovim razvojem. Ja sam naprosto političar i upravo s pozicije političara dat ću, odazivajući se vašem pozivu, svoj doprinos današnjoj raspravi.

         Žao mi je, to moram odmah reći, što zbog drugih obveza koje imam, neću moći ostati do kraja s vama.

         Danas, kada se prisjećamo zbivanja od prije dva desetljeća, prije svega ne bismo smjeli napraviti pogrešku što je mnogi tako često čine. Ne bismo smjeli postaviti stvari tako kao da je s nama sve počelo. Jer, to jednostavno nije istina. Jedan od elemenata državnosti što ih je Hrvatska uspjela sačuvati gotovo kroz cijelu svoju burnu i tešku povijest, to je bio njezin parlament – Sabor.

         Sabor nije postojao samo u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a i ona tvorevina formirana u vrijeme tzv. Nezavisne države Hrvatske, teško da bi zasluživala ime Sabora.

I samo tada Sabor nije postojao!

         Naravno, pitanje o kojemu se može, pa i više od toga: mora raspravljati jest: kakav je to bio Sabor, kakav je bio u kojem razdoblju, jer i tu postoje razlike. No, to bi prelazilo okvire ovoga našega okupljanja. Ono, što – međutim – svakako želim odmah na početku utvrditi, to je činjenica da je hrvatski parlament, kojemu je uspjelo očuvati čak i svoje povijesno ime: Sabor, postojao stoljećima.

Postojao je i uoči prvih višestranačkih izbora godine 1990.

         U tome smislu godina 1990. nije početak, nego je evolutivni prekret, transformacija, unošenje nove kvalitete. Sabor koji je proizašao iz izbora te doista povijesne godine bio je autentični i pravi odraz višestranačja. Bio je odraz i izraz demokracije koju smo tada počinjali, ali doista tek počinjali graditi.

         Na žalost i prve godine parlamentarne demokracije, a zapravo bi bilo točnije reći: parlamentarnoga života u Hrvatskoj, protekle su u znaku rata i svih onih nedaća što ih je rat donio. A iznad svega, taj je rat nekima poslužio kao pokriće da osvit parlamentarizma zloupotrijebe za korištenje metoda koje se jedino može opisati kao revolucionarne metode u najlošijem smislu.

         Izbori godine 1990. bili su slobodni, višestranački izbori, veliki iskorak prema naprijed već samom tom činjenicom. Oni, međutim, nisu bili, niti su smjeli biti startni signal za čistke, netoleranciju, pa i zločine. Znam da se nekima neće svidjeti ovo što govorim, pogotovo u prilici kada se prisjećamo početaka naše demokracije, označenih prvim slobodnim izborima, ali ako ne budemo o tim počecima znali sve, doslovno: sve, nikada nećemo razumjeti mnoge stvari s kojima se borimo još i danas.

         Višestranački su izbori bili prvi korak u demokraciju. No, čim je taj korak učinjen, na daljem putu kojim je trebalo ići pojavile su se ozbiljne prepreke. Najveća je bila u težnji da se Hrvatska ustroji – objektivno govoreći – kao predsjednički sustav, mada se službeno govorilo o polupredsjedničkom. Taj je sustav, povezan sa solidnom većinom jedne stranke u Saboru, a sve to u kontekstu rata i agresije, dobrano prigušio demokraciju i demokratske težnje. I – umanjio značenje Sabora.

         I tu dolazim do druge pogreške koju ne bismo smjeli napraviti, kada govorimo o postojanju parlamenta i o parlamentarnim izborima u uvjetima višestranačja. Sama činjenica održavanja izbora i nastupanja na tim izborima velikoga broja stranaka, nije ama baš nikakva potvrda da je u zemlji uspostavljen demokratski poredak.

         Ili, drugim riječima: demokracija se ne mjeri brojem održanih višestranačkih izbora. Odnosno – ne samo time. Stvar je mnogo kompleksnija!

         Republika Hrvatska iza sebe ima već solidan broj održanih slobodnih i višestranačkih parlamentarnih izbora. Doduše, na njima i danas još sudjeluju i „mrtve duše“, ali to je očito tek jedan od nedostataka što upozoravaju koliko je još posla pred nama dok ostvarimo vjerodostojnu demokraciju i formiramo parlament koji će okupljati prave predstavnike građana, one koji će se boriti za njihova prava i interese, ne misleći pri tome na svoje – povlaštene – mirovine.

         Ne bih nikoga želio uvrijediti, znam da u Saboru sjede i ljudi koji izvanredno ozbiljno shvaćaju svoj posao. U to se može svatko uvjeriti, ako prati televizijske prijenose saborskih zasjedanja. Ali, prateći te iste prijenose, svatko se može uvjeriti i u to da ima ne baš malen broj onih koji ili jednostavno šute, ili govore tako da čovjek poželi da zašute, ili naprosto na sjednice ne dolaze.

         Takvi nisu i ne mogu biti istinski predstavnici građana, oni ne mogu biti njihovi zastupnici, naprosto zato što se oni o građanima i ne brinu. Njima je primarno da ne dođu u sukob sa strankom na čijoj su listi ušli u Sabor i da time ne ugroze vlastite interese. Takvi sigurno nisu ni graditelji demokracije, niti borci za demokraciju.

         A to me dovodi do onoga na što bih u ovom današnjem istupanju, a u povodu formiranja prvog višestranačkog Sabora, htio posebno upozoriti. Hrvatska ni danas još nema do kraja formiranu političko-stranačku scenu, niti ima do kraja profilirane političke stranke. Mi i dalje živimo, da se poslužim sportskim rječnikom, u produžetku drugoga poluvremena stvaranja hrvatske države.

         Tada, u početku, bilo je bitno da stranka ima prije svega nacionalni predznak. Sve su stranke bile „hrvatske“. Na tragu toga nastat će kasnije i one „srpske“. Ni jedno, ni drugo nije dobro. Nacionalne stranke navode birače da se na izborima ponašaju kao pri popisu stanovništva. Konkretno: Hrvati će tražiti stranke s hrvatskim predznakom, Srbi one sa srpskim. I po tome će ključu dati svoje glasove.

A programi? O tome nitko neće razmišljati, čak ako ih neka stranka i ponudi.

U uvjetima prijelaza s jednostranačja na višestranačje, a pogotovo u uvjetima nametnutoga rata, bilo je – mislim – čak neizbježno da se i ključne stranke legitimiraju kao – nazvao bih to tako – branitelji hrvatstva. No, to je vrijeme prošlo. Samostalna je Hrvatska danas neporeciva činjenica. A ako je nečime treba braniti, i to braniti: danas, onda je to pametna, dugoročna politika, hrvatska politika, dakle upravo ono što nam toliko zastrašujuće nedostaje.

Ulazimo uskoro u godinu koja je izborna. Nemojte sada očekivati da spekuliram o tome kada će biti izbori. Određivanje njihovoga datuma privilegij je Vlade. I to je dio demokratskog sustava. No, krajnje je vrijeme da doživimo izbore u koje će stranke ući s jasno definiranim političkim profilima, s još jasnije definiranim političkim programima i s timovima stručnih ljudi sposobnih da nas izvedu iz svekolike krize u kojoj jesmo.

Jer, ne borimo se mi danas samo s gospodarskom krizom. Ne, mi smo suočeni s krizom morala, s rušenjem najosnovnijih standarda ponašanja u uređenim građanskim i demokratskim društvima, suočeni smo s time da su korupcija i organizirani kriminal ušli u sve pore našeg društvenog bića, a da su nam mlade generacije zatrovane neznanjem, odnosno lažima o prošlosti i u sve većoj mjeri sklone rješavanju svakoga, pa i najmanjeg problema, grubom silom.

To je kriza u kojoj živimo i ako se iz nje ne izvučemo, teško ćemo dalje živjeti. Vjerujte mi, to nije fraza. Znam o čemu govorim!

Neka zato dvadeseta obljetnica višestranačja i formiranja prvoga višestranačkog Sabora bude ujedno i poziv na drugačiji pristup problemima svakodnevice, neka bude poziv političkim strankama da na izbore izađu s programima, a ne sa šupljim parolama, neka bude poziv na stvaranje Sabora kojega će svaki naš građanin osjećati i doživljavati kao mjesto u kojemu sjede njegovi, ali zaista: njegovi predstavnici.

I neka – napokon - bude poziv za stvaranje takvoga Sabora koji neće biti samo doživljen, nego koji će doista tako i djelovati - kao forum u kojemu se formulira politika Republike Hrvatske u interesu svih njezinih građana.

         Hvala što ste me saslušali!