Gospođe i gospodo,

cijenjeni inicijatori apela čiju obljetnicu obilježavamo,

Gotovo da ne bih mogao navesti razlog koji me mogao odvratiti od prihvaćanja poziva da prisustvujem današnjem okupljanju kojim se prisjećamo Prvoga mirovnog apela majki – apela protiv rata u Hrvatskoj. Ovo je nešto, što treba obilježiti i ovo je svakako obilježavanje kojemu ja, kao tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije i kasniji predsjednik Republike Hrvatske, moram prisustvovati.

Upravo tako: ja danas moram biti ovdje i zato i jesam ovdje.

Mi se, nakon punih dvadeset godina, prisjećamo prvoga masovnoga apela protiv rata u Hrvatskoj, apela što ga je u Zagrebu u kratkome roku potpisalo više od šezdeset tisuća ljudi. Vrijedi podsjetiti: bilo je to vrijeme kada su se tamni oblaci rata tek nadvijali nad našu zemlju, dakle posrijedi je apel upućen protiv rata prije njegovoga početka.

To je i svojevrsni odgovor onima koji bi voljeli „prodati“ tezu kako je Hrvatska bila za rat. Ne, Hrvatska je bila za mir, a protiv rata. Ja, kao predstavnik Hrvatske na mjestu predsjednika Predsjedništva Jugoslavije bio sam protiv rata, a za mir. Apel s prikupljenim potpisima proslijedio sam tadašnjem Generalštabu JNA, ali odgovora nije bilo. Vjetrovi rata već su zavijali nad jugoistočnom Evropom i hrvatske majke, ma koliko da je plemenit njihov napor bio, nisu ih mogle zaustaviti.

Susrećemo se i podsjećamo da dane kada se pokušavalo spriječiti ono što se spriječiti nije moglo, rat koji nam je bio nametnut i u kojemu je Hrvatska podnijela velike žrtve da bi očuvala svoju slobodu i neovisnost i ponovo ostvarila svoju teritorijalnu cjelovitost. No, susrećemo se i u danima kada se s Domovinskim ratom i našim braniteljima još jednom bezdušno manipulira.

Ja to moram reći upravo danas, upravo ovdje i upravo pred onima koji su prije puna dva desetljeća apelirali da ne bude rata i kojima moramo odati puno i zasluženo priznanje.

I moram poručiti našim braniteljima da ne nasjedaju.

Nema pokušaja da se kriminalizira cijeli Domovinski rat. Niti ga ima, niti ga je bilo. I nema pokušaja da se svi hrvatski branitelji proglase zločincima. Ni takvoga pokušaja nema, niti ga je bilo.

Braniteljima pripada zahvalnost nacije i države i to je neprijeporno.

No, činjenica da je netko bio branitelj ne može ga amnestirati od pozivanja na odgovornost, ako se osnovano sumnja da je sudjelovao u ratnim zločinima. Mnogo sam puta rekao, ali ponovit ću još jednom: golema se većina naših branitelja hrabro i nesebično borila za svoju Domovinu. Bilo je, međutim, pojedinaca koji su sudjelovali u onome što se ne može nazvati drugačije, nego ratni zločin.

No, ponavljam, to su bili pojedinci. Ono što je nužno i nezaobilazno, to je da se napokon utvrdi koji su to pojedinci odgovorni za ratne zločine što su odavno poznati, mada se o njima nerado i rijetko govori; te da se slijedom toga javno i jasno kaže da branitelji, zato što su bili branitelji, ni za što nisu ni krivi, ni odgovorni. Ne, oni su zaslužni!

Plašenje branitelja time da će, navodno, sada svi biti na potjernicama, da neće moći prijeći državnu granicu, nije ništa nego – reći ću još jednom – grubo manipuliranje s očitim dnevno-političkim ciljevima.

To je pokušaj onih koji jesu odgovorni, da se sakriju iza onih koji su samo i neprolazno zaslužni!

Braniteljima, dakle, svaka čast i zahvalnost, uz jasno priznanje da je među njima bilo – da tako kažem – i kukolja, te da oni koji su, mada branitelji, počinili ratni zločin, neće i ne mogu biti izuzeti od odgovornosti.

Morao sam to treći i mislim da je skup kojim obilježavamo dvadesetu obljetnicu Prvog apela protiv rata u Hrvatskoj pravo mjesto da se to kaže. Organizatorima Apela pripada naša duboka zahvalnost i ja sam uvjeren da će njihova akcija naći svoje mjesto u udžbenicima povijesti.

Ovaj Apel tamo doista i bez i najmanje sumnje pripada.