Sa zadovoljstvom, ali i s izuzetnim osjećajem odgovornosti prihvatio sam poziv da govorim na plenarnoj sjednici koja se bavi temom: „Ukrajina, 20 godina nakon stjecanja samostalnosti – uspjesi, promašaji, izazovi, potencijali“. Sa zadovoljstvom zato, što je riječ o nama prijateljskoj zemlji s kojom – posebno u protekla dva desetljeća – dijelimo mnogo zajedničkoga. A s osobitom odgovornošću stoga, što ne bih ni u jednome trenutku želio da se stekne dojam kao da nekoga podučavam, ili savjetujem kako da radi u vlastitoj zemlji.

Mislim da ćete upravo zato razumjeti moj pristup – da govorim, naime, usporedo o Ukrajini i Hrvatskoj u proteklih 20 godina.

Učinit ću to govoreći o najvećim izazovima s kojima smo bili, odnosno jesmo suočeni. Ključni su izazovi za tranzicijske zemlje tipa Ukrajine i Hrvatske, onako kako ja vidim stvari, prvo, pretvorba i privatizacija, drugo, odnosi sa susjedima, treće, odnos prema prošlosti, uključujući i onu iz Drugog svjetskog rata, te – četvrto - približavanje i uključivanje u Evro-atlantske integracije.

Idemo, dakle, redom, idemo od početka.

I Ukrajina, i Hrvatska ponovo su – kao samostalne države – stupile na svjetsku pozornicu prije dva desetljeća. Prethodno obje su bile dijelovima većih, višenacionalnih država koje su imale atribut „socijalističke“. A nakon osamostaljenja i mi u Hrvatskoj, i vi u Ukrajini prošli smo razvoj tipičan za zemlje u tranziciji. Dakle za zemlje koje su tražile put iz autokratskog jednostranačja u demokratsko višestranačje.

Pri tome naše su startne pozicije s kojih smo krenuli na taj put bile ipak u znatnoj mjeri različite. Ukrajina se izdvojila iz Sovjetskog Saveza, napuštajući strogo plansko gospodarstvo i unutarnje-politički ustroj koji nije bio komunistički, jer komunizam nigdje na svijetu i nije ostvaren, nego boljševistički – sa svime što taj pojam podrazumijeva. I još nešto, a to je osobito važno: Ukrajina je u svoju samostalnost zakoračila u miru.

Hrvatska se, s druge strane, izdvojila iz Jugoslavije u kojoj je funkcionirao – usudio bih se reći – jedinstveni model kombiniranog gospodarstva - s elementima plana, ali istodobno i snažno prisutnim elementima tržišta. Dalje - i Jugoslavija je bila zemlja kojom se autokratski vladalo u uvjetima jednostranačja, ali liberalnost jugoslavenskog modela socijalizma ne može se gotovo ni u čemu usporediti s krutošću boljševizma, kakvoga je poznavala cijela istočna Evropa. I, napokon, Hrvatska je prve korake u samostalnost morala učiniti u uvjetima rata.

Demokratski Zapad prišao nam je, međutim, gotovo na isti način, nudeći nam u obliku jedinog za nas prikladnoga modela društveno-političkog uređenja i gospodarstva ono što je – na primjer – u mnogim aspektima Ukrajini zaista bilo novo i nepoznato, dok je nama ne samo bilo odavno poznato, nego i provjereno u praksi. U Ukrajini je to funkcioniralo tako, da je omogućavalo napredak, u Hrvatskoj pak tako da nas je u mnogim slučajevima bacilo natrag, unazadilo.

U obje zemlje prišlo se pretvorbi i privatizaciji, govorim – dakle – o prvome izazovu. Prišlo se procesima koji su bili nužni i nezaobilazni, ako se željelo ući u tržišno gospodarstvo. No, pitanje je: kako provesti pretvorbu i privatizaciju i kada ih provesti? I još nešto, a tu i opet postoji razlika između Ukrajine i Hrvatske: što se privatizira? 

Jer, dok je u Ukrajini pretežno postojalo državno vlasništvo, u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji postojalo je društveno - i opet jedna kategorija nepoznata socijalističkom Istoku, a svojstvena jugoslavenskome modelu.

Dozvolit ćete mi sada da se zadržim na onome što smo radili mi u Hrvatskoj, a našim ukrajinskim domaćinima prepuštam da utvrde koliko ima sličnosti, a koliko različitosti u tome što smo i kako radili. Ne smatram, naime, primjerenim da ja prosuđujem ono što je napravljeno u Ukrajini.

Mi smo, dakle, imali uglavnom tzv. društveno vlasništvo koje je bilo definirano samo negativno – to nije bilo ni privatno, ni državno, a ni zadružno vlasništvo. Ono je, zapravo, u neku ruku bilo najbliže radničkom dioničarstvu, jer je u kombinaciji sa sustavom radničkog samoupravljanja, što je i opet bio jedan od specifikuma jugoslavenskog modela, radnicima i zaposlenicima davalo mogućnost da odlučuju o tome kako će i što će raditi njihova tvrtka.

No s promjenama što smo ih započeli nakon prvih slobodnih i demokratskih izbora, i radničko samoupravljanje, i društveno vlasništvo otišli su u prošlost. To je bilo jasno, ali manje je bilo jasno – što s tim društvenim vlasništvom napraviti, kako ga pretvoriti u privatno. Ja sam se zauzimao za model prema kojemu bi zaposlenici, ovisno o duljini staža, dakle o tome koliko su pridonosili razvoju tvrtke, postali veći ili manji dioničari.

Ukoliko je bila riječ o nekada privatnoj tvrtki, izračunali bismo koliko dionica bi dobili nekadašnji vlasnici, odnosno njihovi potomci. Smatrao sam to ne samo pravednim, nego i dobrim modelom, jer bi tvrtke ostale u vlasništvu onih koji su ih i poznavali, i bili zainteresirani za njihov opstanak i napredak. Na žalost, prvi je hrvatski predsjednik mislio drugačije, a u predsjedničkom sustavu kakvoga smo imali za njegova života, to što je on mislio, bilo je odlučujuće.

Pa smo privatizaciju i pretvorbu izveli u skladu s njegovim konceptom stvaranja 200 bogatih obitelji koje će u svojim rukama držati sudbinu Hrvatske. I učinili smo to još u vrijeme rata, čime smo sve one koji su s oružjem u ruci branili Hrvatsku, izuzeli od toga procesa i oduzeli im mogućnost da u njemu sudjeluju. Rezultat je bio poražavajući.

Pod „firmom“ obračunavanja sa socijalizmom, a uz krilaticu kako treba uništiti socijalističke mastodonte, razbijeni su veliki proizvodni i proizvodno-prerađivački kompleksi koji su se u prethodnim godinama dokazali na zapadnim tržištima, dakle u uvjetima tržišnoga gospodarstva, i koji su bili profitabilni. Mi smo ih ipak razbili na pojedine komponente i onda prodali ljudima koji nisu imali ni znanja, ni novca, ali su imali politički „blagoslov“ s vrha države.

Trebam li reći više od podatka da je jedan od „šampiona“ hrvatske pretvorbe i privatizacije bio u jednome trenutku vlasnik više od 150 poduzeća? A kako su ona završila, to vam ne moram govoriti. Poduzeća u bankrotu, a radnici na ulici. Govoreći, dakle, iz hrvatskog iskustva moram reći da su pretvorba i privatizacija bili jedan od prvih i najvećih izazova s kojima se društvo u tranziciji suočilo, ali da je to bio i jedan od naših najvećih promašaja.

I ne samo to, a tu dolazim – tako mi se barem čini - opet na teren sličnosti između tranzicijskog puta Ukrajine i Hrvatske: u opisanim uvjetima stvoren je upravo idealan teren za cvjetanje kriminala i korupcije koji su nezadrživo prodirali u sve društvene pore. Zato su danas kriminal i korupcija jedan od najvećih problema s kojima se Hrvatska bori, čak i više od toga – jedan  od problema kod kojih moramo dokazati našu sposobnost da se s njima uhvatimo u koštac, kako bismo se kvalificirali za članstvo u Evropskoj uniji.

Pratim naravno, koliko mogu, zbivanja u Ukrajini i vidim baš na tome području mnogo sličnosti između onoga što se sada kod vas događa i onoga što sam ja pokrenuo još u mojem predsjedničkom mandatu. A koliko to teško ide, naznačit ću vam samo na jednome primjeru. Punih šest godina trebalo je da se otvori afera na koju sam uporno upozoravao i u koju je bio umiješan i jedan član Vlade, pa da bi afera dobila svoj epilog pred sudom. A slijedit će još mnoge.

No, upustili smo se u borbu s hobotnicom koja ima mnogo krakova i trebat će vremena, energije i političke volje da ih odsiječemo, jednoga za drugim, a na koncu da dođemo i do glave. Posebno upozoravam na političku volju. Jer, koliko god da polazimo od trodiobe vlasti i od pune autonomnosti svakoga dijela vlasti, činjenica je da o postojanju, ili nepostojanju političke volje mnogo toga ovisi. Taj je izazov dobrim dijelom još pred nama, ali kod njega postižemo i određene uspjehe.

Sljedeći su izazovi odnosi sa susjedima i odnos prema prošlosti. Te se dvije stvari često isprepleću. Hrvatska je svoju slobodu i samostalnost izborila u ratu u kojemu su neke od susjednih država bile saveznici, u jednoj smo se mi ponašali u najmanju ruku dvojbeno, a iz nekih je poticana pobuna u Hrvatskoj i pothranjivana u vidu agresije koja je dolazila s druge strane naše granice. To je nešto, što Ukrajina – srećom – nije iskusila.

No, Ukrajina ima povijesno sjećanje na ponašanje svojih susjeda, mislim pri tome na one koji su uvijek bili susjedi, kao i na one koji su to postali tek raspadom Sovjetskog Saveza. Ukrajina ima svoja povijesna iskustva koja često znaju biti itekako težak teret u trenucima kada se okreće nova stranica u razvoju.

Smatram da je prvi i najveći interes svake države da ima uređene odnose sa susjedima, odnose lišene otvorenih pitanja, a povrh svega lišene opterećenja povijesnim sjećanjima.

Govorim to iz hrvatskog iskustva. Mi se još uvijek borimo s prevladavanjem stereotipa i predrasuda što su ih kao otrov širile ratne propagande. Bitno je, uvjeren sam, ne dozvoliti sadašnjosti, a još manje budućnosti, da postane talac prošlosti. Stoga smo radili i radimo dosljedno i predano na normalizaciji odnosa sa susjedima, i to svima, te sa zemljama regije, kako bismo pomogli da se jugoistok Evrope iz tradicionalnoga bureta baruta pretvori u regiju suradnje, mira i stabilnosti.

Drugim riječima, radili smo na stabiliziranju prilika, na obnovi i građenju međusobnog povjerenja i razumijevanja – prošlosti usprkos. I to ne samo prošlosti s kraja 20. stoljeća, nego i onoj iz praktično cijeloga prošloga vijeka. A da bismo to mogli, morali smo smoći snage da se suočimo s istinom o toj prošlosti.

Jer, u godinama novostečene nezavisnosti, tu je bilo lutanja – i u Hrvatskoj, i u Ukrajini.

Obje su zemlje imale svoja iskustva sa sustavom koji se nazivao komunističkim, odnosno socijalističkim, s time što je to – ponavljam – u Ukrajini sve do kraja bio boljševizam, a u Hrvatskoj - kako je vrijeme prolazilo - sve liberalniji jednopartijski socijalizam. No, gledano u cjelini, može se reći kako su ta iskustva često bila daleko od pozitivnih, a što i opet u većoj mjeri vrijedi za Ukrajinu, a u manjoj za Hrvatsku.

Na toj je osnovi niklo koketiranje s reliktima naci-fašizma, antikomunizam se smatrao dovoljnim da se kolaboracionisti proglase narodnim junacima, a da se antifašisti – pogotovo ako su bili komunisti – svrstaju u kategoriju zločinaca; pa se pošlo putem izjednačavanja komunizma, točnije: boljševizma i naci-fašizma kao zločinačkih poredaka. Drago mi je da se, prema onome što znam, Ukrajina počela izvlačiti iz te zamke.

Na žalost, za Hrvatsku to ne mogu reći. Kod nas je opet na dnevnome redu prava orkestrirana i dobro promišljena političko-medijska kampanja kojom se antifašističkom otporu želi prišiti komunistička etiketa, mada većina antifašista nisu bili komunisti, te ga se - upravo u godini kada bi Hrvatska trebala proslaviti 70-tu obljetnicu ustanka - nepovratno difamirati i kompromitirati. Tranzicijska zemlja koja, bez obzira na to kakva su bila njezina iskustva s prethodnim poretkom, upadne u tu zamku, sama sebi zatvara put u demokratsku budućnost.

A može dovesti u pitanje i svoje odnose sa susjedima. S tim se izazovima, dakle, još nosimo, i to s promjenjivom srećom.

I posljednji je izazov, rekao sam, približavanje Evro-atlantskim integracijama. Uobičajilo se nekako da tranzicijske zemlje najprije uđu u Atlantski pakt, a potom u Evropsku uniju. Moram krajnje jasno reći, kako nema nikakvog razloga za taj redoslijed, niti ima razloga da se te dvije integracije povezuju. Napokon, ima zemalja koje jesu članice Evropske unije, ali nisu u NATO-u. I – nikome ništa.

Hrvatska jest ušla u Atlantski savez, ali imajući prije svega u vidu vlastitu sigurnost i svjesna toga da to članstvo neće ni na koji način dovesti u pitanje njezine odnose s bilo kojim od susjeda. Dapače, svi naši susjedi, osim jednoga, žele ući u NATO i mi smo im u tome spremni pomoći. S Ukrajinom je situacija drugačija. Ovdje većina stanovništva, barem sada, ne gleda pozitivno na ulazak zemlje u tu vojno-političku organizaciju, a on bi mogao izričito negativno djelovati i na odnose s velikim susjedom koji su iz niza razloga za Ukrajinu od posebne važnosti.

Dakle, u slučaju Ukrajine to je izazov na kojega treba gledati u dugoročnoj perspektivi i tako ga tretirati.

Sasvim je drugačije s Evropskom unijom. Tu je i pred Ukrajinom, i pred Hrvatskom isti cilj, isti zadatak, ista neminovnost. Evropa se ujedinjuje i bilo bi štetno ostajati izvan nje. Ne kažem da je današnja ujedinjena Evropa idealna, ali svaka nova članica može pomoći da postane bolja. Toga bi morali biti svjesni i oni u EU koji žele zaustaviti proširivanje. Dioptrija njihovih političkih naočala nije dobra, oni naprosto stvari ne vide jasno.

Naravno, ulazak u Evropsku uniju velik je izazov. Da bi se na njega ispravno odgovorilo, potrebno je prije svega na pravi način suočiti se s onim izazovima o kojima sam do sada govorio. A potom, potrebno je mijenjati način razmišljanja, mentalitet ljudi. Evropske norme i standardi nisu fraza, a preuzimanje pravne stečevine Evropske unije samo na papiru nije dovoljno. Što se prije to shvati – to bolje. I tu smo, mislim: Ukrajina i Hrvatska u potpuno istome položaju, mada smo mi članstvu u Uniji znatno bliži.

Dakle taj posljednji veliki izazov definitivno nam otvara vrata demokratskoga svijeta – ako, naglašavam: ako na njega odgovorimo na pravi način, mobilizirajući pri tome sve svoje potencijale – a oni postoje.

Zaključujem: prošli smo težak put, imali smo ozbiljnih zastranjivanja i pogrešaka, ali osnovni nam je pravac – svemu usprkos – bio i ostao dobar.

Pa ako je i samo to bilanca prvih 20 godina samostalnosti, ne bismo s time trebali biti previše nezadovoljni. Ni vi u Ukrajini, ni mi u Hrvatskoj. Bitno je, međutim, nastaviti – još odlučnije, još brže, još dosljednije.

I to je izazov pred kojim smo danas.