Vukovar, 10.10.2011.

Predavanje na tribini Europskog doma Vukovar

 

Gospođe i gospodo, ​cijenjeni prijatelji,     ​Oslovljavam vas kao prijatelje, jer smo se našli na inicijativu Evropskoga doma, jer – uvjeren sam u to - zagovaramo iste, evropske, vrijednosti i jer dijelimo istu viziju o budućnosti naše domovine, Hrvatske.   ​Drago mi je što sam ponovo u Vukovaru i drago mi je što sam upravo s vama. Odlučio sam da iznesem svoja razmišljanja o temi „Ne postoje oni i mi, svi smo mi građani Republike Hrvatske“. I nisam se nimalo slučajno opredijelio za tu temu, niti sam slučajno odabrao da baš u Vukovaru o tome govorim. A nisam ni slučajno odlučio govoriti o tome baš u ovome trenutku.   ​Mada je moj nastup najavljen kao predavanje, ja bih to radije nazvao glasnim razmišljanjem. I neću svakako govoriti onoliko koliko traje klasično predavanje, ali spreman sam s vama razgovarati nakon što završim. Mislim da ćemo se tako bolje sporazumijevati, odnosno da će mi vaše primjedbe i pitanja pomoći da razjasnim i ono što bi eventualno moglo ostati nedovoljno jasno.   ​A počet ću s time da ispričam jedan događaj, vezan uz Vukovar. Prije dosta godina, bilo je to na početku mojega prvoga mandata, obratila mi se jedna međunarodna humanitarna organizacija i predložila sljedeće: da se u Vukovaru osnuje dječji vrtić u kojemu će se razgovarati samo jednim jezikom – engleskim. Ta je organizacija bila spremna financirati izgradnju vrtića, ali i njegovo dalje funkcioniranje. No, postojao je jedan uvjet, jedan jedini: da vrtić bude otvoren za djecu i hrvatske i srpske nacionalnosti.   ​Prenio sam prijedlog kojega sam smatrao ne samo dobrodošlim, nego upravo idealnim, tadašnjem gradonačelniku Vukovara. Odgovor je bio kratak i jasan: tako nešto ovdje nije moguće! Dakle, postojali su „oni“ i postojali smo „mi“. I nije bilo ni najmanje volje da se ta podjela počne prevladavati, da se u ratu porušeni mostovi između dviju nacionalnosti počnu obnavljati već od malih nogu. Ne, tako nešto nije moguće – rečeno mi je.   ​Koliko znam, a vi ćete me ispraviti ako griješim, projekt poput ovoga kojega sam spomenuo ni do danas nije ostvaren.   ​Neću svakako reći da rat nije ostavio tragove – ne samo ožiljke, nego i duboke rane, i to na objema stranama, pri čemu je savršeno jasno čija je politika do rata naprosto morala dovesti. Jer, granice se moglo mijenjati samo silom. Dakle, ni malo ne dvojim kako ima ne mali broj onih Vukovaraca koji su i danas pritisnuti ratnim traumama i kojima je teško pripadniku druge nacionalnosti pružiti ruku, a pogotovo vidjeti u njemu susjeda s kojim se može zajedno živjeti. Naglašavam ovo: zajedno živjeti, a ne živjeti tek jedan uz drugoga.   ​Jer to, život jedan uz drugoga, to je stanje što ga u osnovi i danas imamo, makar treba priznati kako postoje pozitivni pomaci, samo daleko manji no što bismo smjeli željeti. Mogu govoriti samo u svoje ime, pa ću reći kako u Vukovaru, i to u Vukovaru osobito, želim normalan život, želim zajednički život svih njegovih građana, kako bi upravo tako – zajednički – mogli prići rješavanju problema koji su, htio to netko priznati, ili ne – također zajednički.   ​Želim Vukovar svih njegovih građana, Vukovar bez podjela na „nas“ i „njih“, a da se pri tome ne zaboravi što se i zašto događalo, ali i da se krivnja za užase rata, kao i za ratne zločine ne proširuje od onih koji je zaista snose, dakle, od neposrednih počinitelja, pa do nalogodavaca, na pripadnike cijeloga naroda. Kolektivne krivnje nema i ne smije je ni biti.   ​Nikada i nigdje!   ​A sada pokušajmo ovo razmišljanje proširiti na cijelu Hrvatsku. Možda su nacionalne podjele jače izražene u Vukovaru, ali one su – moramo istini pogledati u oči – prisutne u cijeloj Hrvatskoj. Još uvijek! I one idu od djece koja – na primjer – povijest uče iz različitih udžbenika, samo zato što su pripadnici različitih nacija, pa do odraslih zaposlenih ljudi. Podjele prijete da postanu dio našega svakodnevnoga života, što bi značilo da ćemo ih prihvatiti i s njima se pomiriti.   ​A to ne smijemo! Hrvatska temeljena na podjeli svojih građana na nacionalnoj osnovi nema budućnost, osobito nema evropsku budućnost!   ​Naša je budućnost u zajedništvu, jer svi smo mi građani Republike Hrvatske i tako, samo tako, trebali bismo jedni druge gledati i jedni se prema drugima ponašati. Mi moramo u svakodnevnom životu biti jednakopravni i ravnopravni – znam da to ionako piše u zakonima, ali ja govorim o svakodnevnom životu. Ne dolazi, dakle, u obzir nikakvo podvajanje, a još manje etiketiranje bilo koga na nacionalnoj, ili vjerskoj osnovi.   ​Hrvatska nema budućnosti ako će njezini građani jedni druge gledati kao Hrvate ili Srbe, kao katolike ili pravoslavce. „Mi“ i „oni“, to je nešto, što može postojati kao podatak u dokumentima, ali to ne može i ne smije određivati ničiji položaj, niti status. Pripadništvo kako naciji, tako i vjeri nikoga ne čini – samim time – ni dobrim, ni lošim, a još manje boljim, ili lošijim. Nacija i vjera ne smiju biti kriteriji razlikovanja među našim građanima. Jer, ponavljam, svi smo mi upravo to i samo to: građani Republike Hrvatske.   ​Možda će netko upitati zašto sam smatrao potrebnim upravo taj aspekt tako snažno naglašavati, zašto mislim da bi se, i to upravo sada, tome trebala poklanjati posebna pozornost. Odgovorit ću vrlo kratko, ali siguran sam da ćete svi razumjeti. Odgovorit ću jednom riječju: izbori! Svjedoci smo, naime, kako se u funkciji predizborne kampanje koja još i nije službeno počela, ali koja se besramno vodi već mjesecima, i to našim novcem, počinju ponovo oživljavati sablasti prošlosti za koje smo mislili da prošlosti zauvijek i pripadaju.   ​Obilježavanja dana slave iz Domovinskog rata koriste se kako bi se probudili stari animoziteti, kako bi se potakla neprijateljstva koja svoje korijene imaju u danima rata. Istraživanje ratnih zločina na našoj strani zloupotrebljava se kako bi se plasirala teza o progonu svih hrvatskih branitelja i kriminaliziranju Domovinskog rata. A nije teško pogoditi tko bi za to trebao biti odgovoran, odnosno tko bi se time okoristio – kada bi to, naravno, bilo tako. A nije!   ​Drugi svjetski rat agresivno se eksploatira u funkciji ne samo omalovažavanja antifašističke borbe, nego i u prikazivanju ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih suradnika kao četničke pobune protiv hrvatske države. Što onda valjda podrazumijeva i protiv hrvatskoga naroda. Pri čemu se, suvišno je i reći svakome tko imalo poznaje povijest, prelazi preko činjenice da ta nazovi hrvatska država, NDH, nije bila ni država, ni hrvatska, nego naprosto kvislinška tvorevina prizvana u život voljom okupatora.   ​Završetak rata, ili preciznije rečeno: rat poslije rata, a ne zaboravite na činjenicu da je samo i jedino na tlu bivše Jugoslavije rat trajao još gotovo tjedan dana nakon kapitulacije nacističke Njemačke i svih njezinih satelita, taj se završetak rata koristi, zloupotrebljava i eksploatira ne bi li se obnovila i učvrstila priča o progonu Hrvata, zato i samo zato što su bili Hrvati i katolici.   ​Istina je, i ja sam to ne jednom rekao, uvijek naglašavajući kako je riječ o nečemu što se ne može opravdati, mada se može objasniti, da je nakon predaje kvislinga, a to nisu bili samo Hrvati, bilo i likvidiranja bez suda. Da je, dakle, bilo zločina osvete. Bilo ih je kod nas, baš kao što ih je bilo u svim do tada okupiranim evropskim zemljama. I ni u jednoj od njih danas se ne prekopava zemlja u potrazi za posmrtnim ostacima onih koji su te davne godine 1945. ubijeni bez suda. Ni u jednoj, osim u Hrvatskoj i – da - ne smijem zaboraviti, u susjednoj Sloveniji.   ​Kod nas se otišlo tako daleko da se govori o 900 masovnih grobnica, pri čemu se uopće ne pravi razlika između onih koji su doista ubijeni bez suda i onih koji su suđeni i osuđeni, onako kako se tada sudilo. I nastoji se stvoriti dojam kao da se nakon završetka rata nije radilo ništa drugo, nego ubijalo. I to koga? Hrvate – naravno. A zašto? Zato što su Hrvati. I ne treba ni pogađati tko su u takvoj verziji povijesti bili glavni krvnici i ubojice.   ​Dakle, zanemaruje se notorna činjenica da je Narodnooslobodilačka borba bila zajednička borba kako hrvatskoga naroda, tako i Srba u Hrvatskoj, ali i pripadnika manjina i stvara se, upornim ponavljanjem laži i poluistina, slika o tome kako je antifašizam isto što i komunizam, kako je komunizam zločin i kako je borba za Slobodu u kojoj su ispisane najsvjetlije stranice naše novije povijesti zapravo bila pogrom hrvatskoga naroda i uništavanje njegove države, a oni koji su to radili – zna se tko su oni bili.   ​Zanemaruje se još jedna notorna činjenica, da je čovjek koji je bio na čelu Narodnooslobodilačke borbe, Josip Broz Tito, bio Hrvat. Dokumentirano je čak da se on u jednome razgovoru s katoličkim biskupima neposredno nakon završetka rata deklarirao kao „Hrvat i katolik“. To su činjenice. I te se činjenice može provjeriti. Samo, tko ima vremena i volje provjeravati činjenice?   Indoktrinacija mladih u čijoj je osnovi podjela na „nas“ i „njih“ traje već puna dva desetljeća, a ako današnji mladi čovjek i poželi saznati malo više od onoga što mu pružaju školske knjige – često diskutabilne kvalitete – otići će na Internet i tamo naći napr. stranicu Crne legije, ili Hrvatske uljudbe.   ​I samo će produbiti ono na što ga upućuju mediji, vođeni koketiranjem s politikom, ali još više željom za profitom koja traži da se svakoga dana objavi barem jedna senzacija, pa bila to i pisma ratnog zločinca, ustaškoga Poglavnika, koji će zbog toga dospjeti i na naslovnicu tiražnoga dnevnog lista. Zamislite sada da neke dnevne novine u Njemačkoj objave na naslovnici veliku Hitlerovu sliku, ili – što je još manje zamislivo – da daju prostor onima koji bi htjeli relativizirati nacističke zločine i pobjedničke Saveznike proglasiti zločincima.   ​Točno je da se u Njemačkoj danas govori i o vojnim operacijama Saveznika koje bi – prema sadašnjim standardima – bile proglašene ratnim zločinima, ali se ne propušta ni jedna prilika da se istakne uloga Saveznika, a u njihovim su redovima bili i naši partizani, u slamanju naci-fašizma kojega se kvalificira zločinačkim poretkom, kako po ideologiji, tako i po načinu na koji je ta ideologija pretočena u konkretne akcije, u prvome redu u masovna ubijanja upravo na osnovi rasnog, nacionalnog, odnosno vjerskog ključa, dakle na osnovi podjela.   ​Hoću reći sljedeće: mladi Nijemac iz medija će, ali i od ključnih političara svoje zemlje – bez obzira kojoj stranci pripadali – čuti nedvojbene i jasne kvalifikacije nacističkog režima. Upravo nedavno, navršilo se 65 godina od proglašenja presuda ključnim ljudima Hitlerove vlasti na procesu u Nuerbergu. Jedan je njemački televizijski program imao tematsku večer posvećenu samo tome. Pokušajte se sjetiti: jeste li na bilo kojoj našoj televiziji ikada vidjeli i jednu emisiju o suđenjima ustaškim zločincima?   A tih je suđenja bilo i ona su dokumentirana. Kako ona za zločine počinjene tijekom rata, tako i ona što su ih počinili tzv, križari, ili škripari – kako su ih zvali u Dalmaciji – pripadnici naoružanih terorističkih skupina što su ubacivane u zemlju nakon rata. Umjesto toga u našim knjižarama možete kupiti knjigu o gerilskome ratu u Hrvatskoj, kao da je nešto najnormalnije da se u zemlju oslobođenu od strahovlade naci-fašista i njihovih suradnika šalju naoružane skupine s jasnim zadatkom teroriziranja stanovništva.   Govorim vam sada i na osnovi osobnog iskustva, jer sam kao dječak doživio prepad tih križara, ubačenih ustaša, na jedan vlak u Slavoniji.   I nemojte, molim vas, pomisliti kako me povijest odvukla od današnje teme. Nije! Sve vam ovo govorim kako bih naglasio pogubnost upornog i sve agresivnijeg naturanja slike o Hrvatima koji su, od Drugoga svjetskog rata na ovamo, bili žrtve Srba.   Povijesna je istina nešto drugo. Nikada, do Drugoga svjetskog rata, nije bilo ratnog sukoba između Hrvata i Srba, ako – naravno – zanemarimo činjenicu da su i jedne i druge u svoje vojske regrutirali strani vladari. U Drugome svjetskom ratu ustaški je režim proganjao i likvidirao Srbe, ali pri tome nije zabilježen ni jedan ozbiljniji sukob između ustaša i četnika – jer su i jedni i drugi radili za iste gospodare.   Čak je ustaški Poglavnik dozvolio prolaz kroz Hrvatsku četnicima koji su bježali pred partizanima. I to je također sve dokumentirano, ali kada se bilo koji od takvih dokumenata objavi, onda se to spremno proglašava udbaškim falsifikatima i podvalama. Ono što me u svemu tome najviše zabrinjava, to je činjenica da takvom reinterpretiranju povijesti, zapravo reviziji povijesti, „kumuju“ i političke stranke – jedne tako što je podupiru, druge tako što joj se ne suprotstavljaju. A oba tabora u – nadam se - lažnome uvjerenju da će tako steći simpatije birača.   Pa onda i nije čudno da praktično bez reakcije, mislim: političke reakcije, prođe izjava ministra unutarnjih poslova kako je za njega uvreda ako ga netko nazove antifašistom.   Krajnje je vrijeme da se s tom praksom prekine.   Demoniziranje antifašističke borbe, prikazivanje Dana ustanka kao početka četničke pobune, u jasnoj je funkciji teze da smo „mi“ i „oni“ dva svijeta, da ne možemo živjeti zajedno, jer smo „vjekovni neprijatelji“. Jednako tako, krajnje je vrijeme da se obilježavanje pobjedničkih akcija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu prestane koristiti u funkciji stavljanja „nas“, dakle, Hrvata, i to svih, na jednu stranu, a „njih“, što znači Srba – i opet svih - na drugu. Da budem do kraja jasan – to što se radi u funkciji je nastavljanja podjela koje imaju svoje razumljive korijene u Domovinskom ratu, ali koje ne mogu i ne smiju postati obilježje Hrvatske u kojoj živimo danas i u kojoj ćemo živjeti sutra.   Vraćam se na kraju ponovo Vukovaru. Ovaj je grad postao simbol otpora agresiji.   U ovome su gradu ginuli i Hrvati i Srbi, i to ne samo na suprotstavljenim stranama. Branitelje Srbe ne smije se zaboravljati, mada se to često i vrlo svjesno čini!   Bilo bi ne samo lijepo, nego i inspirativno za cijelu Hrvatsku kada bi upravo Vukovar, svim bolnim iskustvima usprkos, postao simbolom novoga suživota i prestanka podjela na „nas“ i „njih“. I ne samo da bi bilo inspirativno, nego bi bilo itekako potrebno, upravo nezaobilazno, ako želimo graditi istinski demokratsku i evropsku Hrvatsku i ako zaista vjerujemo u evropsku budućnost naše domovine.   Svi mi – njezini građani.   ​Hvala vam što ste me saslušali!