Gospodine predsjedajući, gospođe i gospodo, cijenjeni prijatelji,

        Nisam esperantista, ali oslovljavam vas kao prijatelje, jer je ono što mi je uvijek bilo na duši: mir i razumijevanje među narodima i ljudima, u osnovi ideje univerzalnog jezika – esperanta.

        Ima određene simbolike u činjenici da se sastajemo dan nakon onoga datuma koji se diljem Evrope obilježava u dvostrukom svojstvu, kao Dan pobjede u Drugome svjetskom ratu, ali i kao Dan Evrope. Ta dvojnost sasvim je logična, jer da nije bilo pobjede nad naci-fašizmom, kako u originalnom izdanju, tako i u svim njegovim izvedenicama, ne bi bilo ni današnje Evrope koja krupnim koracima ide prema ujedinjenju.

A na pitanje što ste ga uzeli kao okvirnu temu ovoga skupa, naime kakva bi bila današnja Evropa bez Evropske unije, mogli bismo dati vrlo kratak i jasan odgovor: razjedinjena, slaba, prožeta unutarnjim suprotnostima i u dobrom dijelu pod dominacijom, blago rečeno, nedemokratskih režima. Evropska unija, sa svim svojim slabostima, a upravo u sadašnje vrijeme ih itekako vidimo, ta Evropska unija pretpostavka je današnje Evrope.

        Ja sam, polazeći od svojih iskustava na položajima posljednjeg predsjednika Predsjedništva Jugoslavije i predsjednika Republike Hrvatske kroz punih deset godina, odabrao da s vama podijelim svoja razmišljanja o tome ima li jugoistočna Evropa druge alternative, osim Evropske unije. I opet mogu odgovoriti kratko i jasno: nema, ali mislim da taj odgovor zaslužuje i obrazloženje.

        Tu prije svega polazim od karaktera Evropske unije, od onoga što bi ona trebala biti, a to je – u ovoj fazi barem – savez suverenih država koji će uspostaviti takav stupanj integracije i takvu kvalitetu njihovih međusobnih odnosa, da nikakav rat na Starome kontinentu više neće biti moguć. Drugim riječima: Evropska unija pretvara Evropu u kontinent mira, a to je za nas – države nastale na tlu bivše Jugoslavije – od iznimne važnosti.

        Ne moram vas vjerojatno podsjećati na činjenicu da je većina novih država na jugoistoku Evrope rođena u ratu, ili obranjena u ratu. Zna se tko je bio napadač, tko je podjarivao unutarnje nemire kako bi se mogao pojaviti u ulozi zaštitnika svoje nacije, odnosno manjine, s mačem u ruci, a zna se i tko se branio, pri čemu su i na strani branitelja počinjeni zločini.

Čist nije nitko, ali tko je napao, a tko se branio, o tome rasprave nema i ne može  biti.

        Dobro pamtim kako sam u vrijeme dok sam obnašao dužnost predsjednika Predsjedništva Jugoslavije obilazio, što službeno, a što inkognito, svjetske prijestolnice samo s jednom porukom za svoje sugovornike: učinite nešto, sprema se rat, bit će krvav i brutalan, to se može spriječiti postavljanjem simboličnih mirovnih snaga na granice između Hrvatske i Srbije, odnosno Bosne i Hercegovine i Srbije.

        Svuda su me saslušali, kod nekih nije bilo teško primijetiti da mi ne vjeruju, no i ovi koji su povjerovali u moje crne prognoze i ovi koji nisu, unisono su mi odgovarali: na žalost, ništa mi tu ne možemo. Dok sukoba nema, ne može biti ni intervencije. Pa se dogodilo ono, što se dogodilo i suodgovornost međunarodne zajednice za krvavi raspad Jugoslavije nesporna je. Ni Ujedinjeni narodi, a još manje Evropska unija, nisu imali mehanizme za sprječavanje onoga što se spremalo. I – kažem još jednom – dogodilo se ono što se dogodilo.    

Danas je to vrijeme gotovo dva desetljeća iza nas. Danas na području bivše Jugoslavije postoje samostalne države u granicama što odgovaraju granicama nekadašnjih republika - federalnih jedinica, odnosno: u slučaju Kosova, nekadašnje autonomne pokrajine koja je također bila konstitutivni dio federacije.

        I danas, upravo danas, postavlja se pitanje kako uređivati međusobne odnose tih država i kako trasirati njihov put prema Evropskoj uniji, s time da je Slovenija već članica Unije, a Hrvatska je pred njezinim vratima.

Zašto je to pitanje toliko važno? Iz jednostavnog razloga: ratovi u bivšoj Jugoslaviji nisu izbili zato što su se narodi međusobno mrzili, ali ratovi u kojima je bilo groznih zločina na svim stranama, protjerivanja, masovnih silovanja, ti su ratovi rezultirali mržnjom koju dio političara i medija – i opet na svim stranama – i dalje raspiruje.

        Jedini okvir koji nam može pomoći da tu mržnju suzbijamo, da afirmiramo vrijednost tolerancije, uvažavanja različitosti, kao i potrebu suživota – ne u nekoj novoj Jugoslaviji, nego u ujedinjenoj Evropi – to je Evropska unija. Dakle: samo i jedino Evropska unija.

        Kao predsjednik Republike Hrvatske dosljedno sam radio na uspostavljanju regionalne suradnje, što je prije mojega dolaska na čelo države i kao pojam bila tabu tema. Sa Slovenijom je išlo lako, dok nismo došli do nekih problema koji to uopće nisu trebali biti i koje ćemo – vjerujem – sada riješiti upravo zahvaljujući Uniji.

U Bosni i Hercegovini koju je moj prethodnik htio dijeliti sa Slobodanom Miloševićem, trebalo je najprije raspršiti opravdane i razumljive sumnje, trebalo je proklamirati jasnu politiku odricanja od bilo kakvih teritorijalnih pretenzija, ne odustajući istodobno od brige za Hrvate koji žive u toj državi.

I tu smo ostvarili značajne pomake, ali zbog nefunkcionalnosti Bosne i Hercegovine kao države stalno tapkamo u istome mjestu.

Sa Srbijom trebalo je zapravo krenuti iz početka, ali uz jednu bitnu pretpostavku koja je na hrvatskoj strani dobrim dijelom, mada ne i do kraja, ispunjena, a na srpskoj još nije. Ta je pretpostavka suočavanje s istinom o prošlosti. Na žalost, prošlost, kako ova najnovija, tako i ona malo dalja, beskrupulozno se koristi kao adut u predizbornim okršajima u kojima se opet razvijaju zastave nacionalizma i međusobne netolerancije.

Jedini okvir u kojemu nam to neće biti dopušteno, to je Evropska unija, makar – to moram reći – ni Unija nije imuna na nacionalizme, a još manje na zatvaranje očiju pred nacionalizmima i njihovim negativnim posljedicama.

Ipak, Unija se zasniva na ideji otvorenih granica, slobodnog protoka ljudi, kapitala i ideja i na bogatstvu različitosti. Znam, ima tu u posljednje vrijeme nekih odstupanja, ima kolebanja, ali ja naprosto odbijam povjerovati u mogućnost da bi netko, bilo tko, bio spreman žrtvovati ne samo visoke ideale koji su u temeljima Unije, nego i sve ono što je na praktičnom ostvarivanju tih ideala do sada postignuto.

Nagovještaji vraćanja jačanju nacionalnoga elementa na račun, a točnije je reći: na štetu, zajedničkih, evropskih interesa, prolazni su fenomen koji rezultira iz nedostatka vizije u suočavanju s krizom s kojom se Unija bori. Moramo shvatiti da krizu možemo rješavati i riješiti samo zajednički, nikada svatko za sebe, a još manje jedan na štetu drugoga. Kriza je globalna, u ovome slučaju evropska.

Rješenje nije i ne može biti u tretiranju svake zemlje koja je njome akutno ugrožena ponaosob.

Slično se radilo i u vrijeme raspada Jugoslavije. Nitko nije imao snage baviti se krizom u njezinoj ukupnosti, detektirati njezine stvarne uzroke i pokazati kojim se putem iz nje može izaći. Umjesto toga, svijet se najprije bavio Slovenijom, potom Hrvatskom, onda Bosnom i Hercegovinom. Stotine tisuća ljudi platile su životima takav pristup. Da: stotine tisuća.

Nama na jugoistoku Evrope, obilježenima još ratnim ranama i ožiljcima, za Evropsku uniju koja nudi zajedništvo u ravnopravnosti, uz uvažavanje različitosti, alternative doista nema, niti je može biti. I što prije se svi nađemo u Uniji, to bolje. Pri čemu ne mislim da bilo kome treba gledati kroz prste. Svi moramo ispuniti iste kriterije, prihvatiti iste standarde, uskladiti naša nacionalna zakonodavstva s pravnom stečevinom Evropske unije, pa ćemo svi jednako spremni, mada u različitim trenucima, ući u Uniju.

U toj će Uniji, bez obzira na granice, svaki narod živjeti u ukupnosti svojega kulturnog korpusa.

 Pa će parole koje su pri raspadu Jugoslavije imale smrtonosni učinak, naime da jedan određeni narod mora cijeli živjeti u jednoj državi, izgubiti svaki smisao.

Kažem još jednom: što prije se to dogodi, to bolje. Hrvatskoj svakako nije u interesu da se između nje i njezinih susjeda spusti gvozdena Shengenska zavjesa. U Uniji moći ćemo nastaviti, a i morat ćemo – zbog Unije – proces normaliziranja naših međusobnih odnosa, proces ponovnog uspostavljanja međusobnog povjerenja i razumijevanja, Unija će nas naprosto prisiliti da naše susjede, bez obzira na to što su u ovome ili onome različiti od nas, vidimo i doživimo kao nama jednake.

Eto, to su ključni razlozi zbog kojih krajnje decidirano kažem da za zemlje jugoistočne Evrope nema alternative Evropskoj uniji. S time, što bih malo proširio i rekao: ni za Evropu nema alternative Uniji, ali očito je kako je Uniji u nekim ključnim elementima potrebno redefiniranje.

No, to već izlazi iz okvira moje teme, pa ću ovdje stati, uz samo jednu, jedinu napomenu: možda se nekome čini da sam preveliki idealist, možda čak i utopist. Ali, sjetite se kakvom se činila ideja ujedinjene Evrope u vrijeme kada je stvarana Zajednica uglja i čelika.

Napokon, i jezik koji nas je sve ovdje okupio – esperanto – mnogima se i još i danas čini utopijom. Ali, on živi, i to već dugo. Malo je poznato da je veliki hrvatski političar Stjepan Radić, kao ministar u Kraljevini Jugoslaviji, imao namjeru uvesti esperanto kao obavezni predmet u školama. Šteta što nije, kao što je šteta što i danas ima onih koji sumnjaju u Evropsku uniju.

Ja ne sumnjam, a volio bih kada bi i esperanto našao svoje mjesto u njezinim institucijama.

Hvala vam što ste me saslušali.