Ekselencije, poštovani domaćini, uvaženi gosti, gospođe i gospodo, Počašćen sam što mi je pružena prilika da na neki način sumiram raspravu na ovom iznimno zanimljivom sastanku koji će, nadam se, postati tradicionalan. Možda sam upotrijebio pogrešan izraz: nema, zapravo, potrebe sumirati sve što je na našemu okupljanju rečeno. Svako istupanje bilo je cjelina za sebe, svako je nosilo svoju poruku i svako zaslužuje da bude doživljeno i prihvaćeno, a – dodao bih – i zapamćeno, kao dragocjen doprinos onome što nas je ovdje okupilo: boljem razumijevanju među ljudima. Ja sam političar, bio sam to najveći dio svojega života i svijet politike neodoljivo me privlači i privlačit će me dok sam živ. Naravno, ja znam da se ovdje očekuju govori koji će biti, da tako kažem, očišćeni od politike. I koliko god mi to teško padalo, nastojat ću se toga držati. A ipak, govorit ću o politici – samo neizravno. Govorit ću, naime, o onome što je nezaobilazan uvjet za uspješnost politike, pogotovo u kriznim područjima kakvo je jugoistočna Evropa. Govorit ću o potrebi uzajamnog razumijevanja i međusobnog povjerenja. To doista nisu političke kategorije, ali bez toga ne vidim perspektivu ove naše regije koja je, u to sam apsolutno siguran, zaslužila bolje nego da ju se pamti kao „bure baruta“, ili kao poprište posljednjih ratova u Evropi na kraju 20. stoljeća. Ne, naša je regija, a time i svi koji u njoj žive, definitivno zaslužila bolje, daleko bolje i daleko više. Mi zaslužujemo mir, uzajamno razumijevanje i povjerenje. Zaslužujemo, ali ništa od toga neće nam pasti u krilo kao dar s neba. Nebo će nas, da budem malo patetičan, blagosloviti ako to postignemo, ali da bismo te ciljeve ostvarili, moramo raditi. Dosljedno i uporno. I to – mi. Nitko to drugi neće uraditi umjesto nas. Govorim, dakle, o onome što moramo ostvariti i o onome na čemu moramo raditi. U tome kontekstu želim naglasiti korisnost i potrebu okupljanja poput ovoga u Budvi i doista moram zahvaliti našim crnogorskim domaćinima što su se potrudili organizirati ovakav sastanak. Ponavljam: nadam se da će on postati tradicionalan, da će se iz godine u godinu ovako okupljati ne samo pripadnici naše generacije, nego i onih koje dolaze nakon nas. Znači li to da smatram kako će na postizanju mira, uzajamnog povjerenja i razumijevanja trebati raditi godinama? Svakako. To nisu ciljevi koji se postižu od danas na sutra. A što je još važnije: i onda, kada su ostvareni, ne smijemo se prepustiti samozadovoljstvu. Upravo mi na jugoistoku Evrope iskusili smo na krvav i brutalan način koliko je mir krhka biljka. Iskusili smo kako je malo potrebno da se posije sjeme sumnje, netolerancije, mržnje. A kada to sjeme jednom nikne i rodi svojim otrovnim plodovima, vrlo ga je teško iskorijeniti. Upravo je to situacija u kojoj smo danas. Figurativno govoreći, prekinuli smo, mada još uvijek ne do kraja, navodnjavanje polja na kojem uspijevaju mržnja, netolerancija, predrasude i nepovjerenje. I sada to polje valja počistiti. Otrovne biljke zajedno s korijenima treba počupati, a one koji im ipak povremeno dodaju malo vode, mislim tu kako na političare, tako i na medije, moramo navesti da se počnu ponašati u skladu s demokratskim normama – ne formalno, nego stvarno. Iza nas su teška, bolna i gorka iskustva ratova. Iza nas je prva faza liječenja rana i ožiljaka iz ratova. Naučili smo ponovo gledati jedni drugima u oči i međusobno razgovarati. Ovaj susret još je jedan dokaz za to. Učimo kako potisnuti ono što nam je usađivala ratna propaganda, ali i ono što smo doista iskusili. Učimo da na svakoj strani ima i zločinaca, ali i dobrih i poštenih ljudi. Učimo da ne samo možemo, nego i moramo živjeti jedni uz druge – ne tako da se ne gledamo, ne tako da izbjegavamo kontakte, nego tako da surađujemo, da radimo zajedno. I – što je možda najvažnije – učimo da bez suočavanja s istinom, punom i jedinom istinom – o nama i o drugima, napretka nema. Kao predsjednik Republike Hrvatske punih sam deset godina posvetio tome cilju. Ne, ne ulazim u politička razmatranja. Želim samo zaključno reći kako je jedan od mojih glavnih zadataka bio približavanje Hrvatske Evropskoj uniji. Taj je cilj neposredno pred završetkom. No, da bismo bili sigurni kako će u cijeloj regiji prevladati atmosfera suradnje, promicanje tolerancije, prihvaćanje različitosti, sve zemlje regije moraju naći svoje mjesto u ujedinjenoj Evropi. Samo u uvjetima otvorenih granica, slobodnog protoka ljudi, roba, kapitala i ideja, uz ujednačenu regulativu koja će učiniti irelevantnim tko živi s koje strane granice, samo tako i tada približit ćemo se onome o čemu govorim: uzajamnom povjerenju i međusobnom razumijevanju. Na tome putu, a – ponavljam – to nije kratak put, ovaj je sastanak, i svi koji će slijediti važan korak. Ne prvi, ali važan, i bitno je da slijede novi, sve odlučniji i sve konkretniji. Svima nama na tome putu želim mnogo uspjeha, a to znači da jugoistoku Evrope, a time i cijeloj Evropi, želim mir, uzajamno razumijevanje i povjerenje. Hvala vam što ste me saslušali!