Gospođe ministrice, cijenjeni sudionici panela, uvaženi gosti, gospođe i gospodo, Dvadeset godina nakon što je Republika Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda govoriti o tome, kakvi smo bili tada, prije dva desetljeća, težak je, rekao bih čak i nezahvalan posao. Što se mene osobno tiče, mogao bih o tome govoriti iz više perspektiva, iz nekoliko uglova gledanja. Mogao bih govoriti kao prvi predsjednik hrvatske Vlade nakon slobodnih i višestranačkih izbora, kada samostalna Hrvatska još nije bila ni do kraja definirani, ni jasno uobličeni cilj, mada se – da tako kažem – nazirala na horizontu. Mogao bih govoriti kao posljednji predsjednik Predsjedništva višenacionalne federacije čiji je raspad prethodio hrvatskome osamostaljenju i ulasku u Svjetsku organizaciju, a mogao bih govoriti i kao predsjednik Sabora u počecima našega članstva u Ujedinjenim narodima. Mogao bih govoriti i kao oporbeni političar koji je napustio vlast zato što je Hrvatska počela voditi politiku koja se – u krajnjoj liniji – kosila i s načelima Povelje Ujedinjenih naroda i mogao bih – napokon – govoriti kao predsjednik Hrvatske u dva mandata, za vrijeme kojih sam svesrdno radio na afirmiranju kako Svjetske organizacije, tako i hrvatske uloge u njoj. Ipak, opredijelit ću se da na pitanje: kakvi smo bili u vrijeme kada smo ušli u Ujedinjene narodne, odgovorim iz perspektive koju smatram jedino mogućom, jedino odgovornom i jedino prihvatljivom za današnju generaciju i za one koje tek dolaze. Govorit ću, dakle, iz perspektive vremena u kojemu sada živimo, na osnovi spoznaja i saznanja što ih sada imamo, s povijesne distance, ma koliko da je u povijesnim razmjerima razdoblje od dvadeset godina vrlo kratko. Prije dvadeset godina Republika Hrvatska bila je država koja se borila za preživljavanje – u doslovnom smislu te riječi. Rat, odnosno ratovi, u kojima se raspala Jugoslavija nikada nije bio formalno objavljen, ali činjenica je da je Hrvatska bila suočena s pobunom dijela svojih građana srpske nacionalnosti i da je ta pobuna podupirana izvana na način što ga se bez imalo kolebanja može nazvati agresijom. Upravo to je vrijeme kada prvi puta dolazimo u kontakt s Ujedinjenim narodima, zapravo najprije s Evropskom zajednicom, a potom s Ujedinjenim narodima. I ta prva iskustva nisu za nas bila zadovoljavajuća, to ću reći posve otvoreno. Promatrači su doista samo promatrali, a ljudi su ginuli. Pa čak kada su uspostavljene i tzv. zaštićene zone, one su zapravo sankcionirale stanje stvoreno pobunom, umjesto da državi koja je dobila međunarodno priznanje pomognu da uspostavi svoje teritorijalno jedinstvo. To će doći tek znatno kasnije, ali – doći će. Mislim, naravno, na mirnu reintegraciju Istočne Slavonije. No, kada kažem da su i promatrači, i plave kacige promatrali, onda želim reći i da su vidjeli. Vidjeli su stvari o kojima su tada pisali tek rijetki mediji, o kojima su pokušavale progovoriti nevladine organizacije, a o kojima čvrsta saznanja dobivamo kroz sudske postupke tek posljednjih godina. Vidjeli su – ukratko – da je Hrvatska zemlja koja, doduše, teži prema demokraciji, ali koja sama sebi na putu do demokratskog ustroja postavlja ozbiljne prepreke. Tada, prije dvadeset godina, rat, agresija, pobuna i stradanja hrvatskog stanovništva bili su pokriće, svojevrsni alibi za nepoštivanje ljudskih prava, za ignoriranje manjinskih prava, za promicanje netolerancije – da ne upotrijebim neki teži izraz – i za slobodno širenje govora mržnje, najprije prema nehrvatima, a potom prema Hrvatima koji se nisu iskazali kao bespogovorni sljedbenici politike o kojoj govorim. Rekao sam to prije deset godina, a ponovit ću i danas, mada se nekima i opet neće svidjeti. Koliko god da je točno da je Slobodan Milošević bio glavni uzročnik i pokretač rata, toliko je točno i to da je nova hrvatska vlast nekim nepromišljenim potezima koje je ili sama vukla, ili tolerirala, dio Srba – hrvatskih građana usmjeravala prema tome da postanu oruđe za realiziranje Miloševićevih suludih i zločinačkih planova. Ako to prije dvadeset godina i nije bilo potpuno jasno, ako se to prije deset godina moglo ustvrditi s priličnom sigurnošću, onda danas – dvadeset godina nakon našega ulaska u Ujedinjene narode – o tome ne može biti ni najmanje sumnje. Točno je, ulazak u Svjetsku organizaciju bio je kruna napora za međunarodnu afirmaciju nove mlade hrvatske države i golemi uspjeh diplomacije koja je bila, da tako kažem, u povojima. No, upravo zato što smo bili takvi, kakvi smo bili, naš je ulazak u Ujedinjene narode značio tek da smo na međunarodnoj sceni priznati, ali to je bilo još daleko od toga da bismo bili i objeručke prihvaćeni. Naši su predstavnici u New Yorku dobro i odgovorno obavljali svoj posao i njima se nema što zamjeriti. Bili su limitirani politikom koju je vodio službeni Zagreb. Izvan njezinih okvira niti su mogli, niti su smjeli. A mi smo se na svjetskoj sceni suočili s kombinacijom nekoliko faktora: najprije s, blago rečeno, nenaklonošću nekih utjecajnih članica međunarodne zajednice prema novoj državi, potom sa činjenicom da golema većina članica Ujedinjenih naroda nije shvaćala uzroke krvavog raspada Jugoslavije, desetljećima aktivne i cijenjene članice te organizacije i – napokon – sa spoznajama koje su do svijeta dopirale mnogo brže i potpunije nego do naše javnosti, da – naime – Hrvatska u mnogim aspektima nije demokratska zemlja i da čak opasno koketira sa svojom prošlošću iz Drugoga svjetskog rata, ne onom oslobodilačkom, nego onom fašističkom. Iz današnje perspektive to se mora reći i ja bih bio neodgovoran da to ne kažem – upravo ovako, kako sam rekao. Mi, doduše, danas slavimo, ali ako nešto zaslužuje da bude slavljeno i danas, i uvijek, onda je to istina. I zato – prihvatimo istinu o nama i svijetu prije dvadeset godina, grubu, često bolnu istinu, a ne lakiranu i uljepšanu sliku koja možda odgovara nečijim željama, ali ne korespondira sa stvarnošću. Hrvatska je prije dvadeset godina krenula na dug put. Nije u svim aspektima krenula najsretnije, ali krenula je. Pogreške smo na putu nastojali ispravljati, pogotovo nakon godine 2000. I mislim da smo od tada i u Ujedinjenim narodima, i u svijetu, ne samo priznati, nego i prihvaćeni. I tu sam formulu upotrijebio prije deset godina i vrlo je svjesno ponavljam i danas. Nakon dva desetljeća postali smo zemlja koja daje značajan doprinos aktivnostima Svjetske organizacije, osobito njezinim mirovnim naporima. Opravdali smo, rekao bih, povjerenje koje nam je ukazano i to u okolnostima kada ga nismo do kraja zasluživali. Danas ga zaslužujemo, a uvjeren sam da je to – makar dijelom – i zbog toga što smo manifestirali sposobnost da se suočavamo s vlastitom prošlošću i da uklanjamo ono što je u njoj bilo negativno i neprihvatljivo, odnosno da se ponašamo kao odgovorna članica međunarodne zajednice koja se iskreno opredijelila za demokraciju sa svime što taj pojam znači. Hvala što ste me saslušali!