​Gospođe i gospodo,
​cijenjeni gosti i uzvanici,
​poštovani antifašistički borci i antifašisti,
​drugarice i drugovi,
 
 
​Obilježavamo Dan antifašističke borbe. Činimo to na mjestu na kojemu je prije točno 71-u godinu održana konferencija pakračkih komunista na kojoj su dogovarane pripreme za ustanak u Slavoniji. Isti je to dan kada je formiran Sisački partizanski odred, no ako je odred stvoren u Sisku bio prva jezgra oružanoga otpora u Hrvatskoj, on nije bio i ustanak.
 
​Ustanak je trebalo pripremiti, i to u svakome dijelu zemlje posebno. Pa mada su pripreme Komunističke partije za rat trajale već mjesecima, a nisu – kako neki danas lažno tvrde – počele tek nakon nacističkoga napada na jednu stranu zemlju, misli se Sovjetski Savez, ipak je do izbijanja organiziranog ustanka prošao još otprilike mjesec dana.
 
​No temelji ustanka u Slavoniji položeni su 22. lipnja godine 1941. upravo na ovome mjestu i zato smo i mi danas ovdje. A za nekih mjesec i po obilježit ćete i sedam desetljeća od stradanja mještana Kusonja i susjednih naselja, njih gotovo 500, od kojih su dvije skupine pobijene i bačene u bunare, a ostali zapaljeni u crkvi. I na bunarima – stratištima otkrit ćete spomen obilježja, uništena u vrijeme kada je hrvatska vlast pogrešnim metodama nastojala homogenizirati građane u otporu agresiji.
 
​To je bilo potrebno reći u uvodu. Jer, mi smo ovdje u prvome redu da bismo se sjećali, da bismo se prisjetili i da bismo odali počast svima onima kojih više nema, a kojima ova zemlja toliko duguje – kako onima koji su dizali ustanak i koji su se borili u Narodno-oslobodilačkom ratu, tako i žrtvama fašizma.
 
No, je li sjećanje dovoljno? Možemo li se zadovoljiti time da polažemo vijence, palimo svijeće i držimo prigodne govore na točno određene dane u godini?
 
​Smijemo li se tako ponašati, dok oko nas bijesni, i to doslovno bijesni olujni vjetar povijesnoga revizionizma? Dok nas s novinskih stupaca, sa stranica pseudo-znanstvenih rasprava i u svakome smislu jeftine publicistike, s radijskih valova i iz televizijskih programa, s internetskih portala zapljuskuje val povijesnih falsifikata kojima se u konačnici želi samo jedno: u svijesti mladih generacija promijeniti ishod Drugoga svjetskog rata?
 
​Moj je odgovor: ne smijemo i nećemo!
 
​Mi znamo istinu o tome što se dogodilo, kada se i kako, a i zašto dogodilo. Znamo to u odnosu na početak ustanka, znamo to u odnosu na zločine tzv. Nezavisne Države Hrvatske koja nije bila ni nezavisna, ni država, a svaki bi se pošteni Hrvat trebao sramiti zbog toga što je nosila hrvatsko ime. Znamo istinu i o tome što se događalo neposredno nakon završetka rata, kao i to kada je i zašto taj rat u Jugoslaviji završio tek tada, tjedan dana nakon kapitulacije Trećeg Reicha.
 
​Mi to sve znamo. Niti ja vas moram uvjeravati o tome, niti vi mene. Jer, mi znamo istinu. A znaju to i oni koji uporno i agresivno šire laži – zato što se s istinom ne mogu i neće pomiriti. Pa zato ni njih nema smisla uvjeravati.
 
​A koga ima smisla uvjeravati, dapače: koga se mora uvjeravati?
 
Naznačio sam već: mladu generaciju. Njih, naše mlade, one koji će već sutra uzeti sudbinu ove zemlje u svoje ruke, njih moramo uvjeriti kako stvari zaista stoje, do njih mora doprijeti istina. Ako u tome ne uspijemo – Hrvatskoj se loše piše. Ako u tome ne uspijemo, mladi će postati žrtve povijesne laži, a time i zarobljenici ideja i ideologije što su u naprednim demokracijama davno odbačene i poslane tamo gdje im je i mjesto – u smeće!
 
​Nacizam i fašizam jesu smeće, opasno smeće, današnjim rječnikom rečeno: kontaminirani otpad. Samo, taj kontaminirani otpad ima dugi vijek trajanja i treba mu vrlo malo da se aktivira. Svjedoci smo toga da se on aktivira u više tzv. tranzicijskih zemalja, ali i u Hrvatskoj, kao i u nekim nama susjednim državama.
 
I zato treba reći krajnje jasno: to je nedopustivo!
 
Žalosno je što se takve poruke, za sada barem, mogu čuti samo sa skupova antifašističkih boraca i antifašista koje se potom u medijima predstavlja kao nekakva okupljanja jugonostalgičara i pristaša komunizma koji bi mogli ugroziti hrvatsku državu i njezin demokratski razvoj. Ili ih se pak krajnje zlobno, pomno biranim citatima i kadrovima nastoji ismijati.
 
I, ponavljam, žalosno je što otpor koketiranju s neofašizmom ne dolazi iz krugova onih kojima je demokratskom voljom većine građana povjereno upravljanje zemljom. Da budem do kraja jasan. Ne govorim o prigodničarskom antifašizmu, toga ima, govorim o jasnom i odlučnom otporu povijesnom revizionizmu, i to na razini države.
 
Jer, zatvaranje očiju pred opasnošću, ne samo potencijalnom, nego i stvarnom, relativiziranja zločinačkog karaktera naci-fašizma i njegovih nacionalnih inačica, u našem slučaju ustaštva, proizvod je kratkovidne politike, usmjerene samo na to da se na idućim izborima dobije što više glasova – ne onih koji prihvaćaju ponuđeni program, nego naprosto: što više glasova – bilo čijih.
 
Moje je čvrsto uvjerenje da Hrvatska ne treba bilo kakvu vladu i da ona vlada koja upravlja Hrvatskom ne smije biti upućena na bilo čiju podršku. Baš kao što ni Hrvatska ne smije biti bilo kakva, nego samo i jedino: demokratska, evropski orijentirana, prema cijelome svijetu otvorena država, zemlja koju odlikuju tolerancija, poštivanje ljudskih i manjinskih prava i puna jednakost svih građana bez obzira na ono što ih razlikuje.
 
Antifašizam zato ne smije postati nešto čega ćemo se prisjetiti samo u točno određenim prigodama i sa čime ćemo, da tako kažem, mahati pred nosom etabliranim demokracijama koje su izgrađene na antifašističkim temeljima. Antifašizam mora postati ideja – vodilja ovoga društva, mora postati ne idejno ili ideološko, nego ljudsko opredjeljenje. Polazeći od antifašističkih temelja koji jesu upisani u našemu Ustavu – mada to nije dovoljno – moramo formirati i naš obrazovni sustav i našu medijsku politiku.
 
Ne znači to nikako suzbijanje drugačijih mišljenja, ili zabranu izražavanja drugačijih pogleda. Ne, to samo znači prihvaćanje istine, a istina jest, bila je i ostaje da su u Drugome svjetskom ratu pobijedili antifašisti, ovdje kod nas Titovi partizani na čelu s Komunističkom partijom. Istina jest da su oni bili na pravoj strani, na strani slobode, dok su nacizam i fašizam koji su bili na suprotnoj strani slobodu gušili i oduzimali - kako slobodu naroda, tako i pojedinaca.
 
To je istina i o toj istini rasprave nema, niti je može biti.
 
Zaključujem: drago mi je što sam danas s vama. Ovdje sam i kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, i kao bivši predsjednik Republike, ali prije svega i iznad svega – kao uvjereni antifašista, kao jedan od vas.
 
Želim vam uspjeh u svemu što radite, a svima nama želim uspjeh u toliko potrebnoj zajedničkoj borbi za reafirmaciju antifašizma. Želim da se Hrvatska što prije otrgne iz ralja povijesnih revizionista i da se svijetla obraza vrati na put ponosa, slave i pobjede u borbi za slobodu, borbi koju su započeli oni kojih se danas ovdje s dužnim pijetetom sjećamo.
 
​Hvala što ste me saslušali!