exPRH – Crans Montana, Baku, lipanj 2012.   ​Ekselencije, ​gospođe i gospodo,   ​Drago mi je što Vam se mogu obratiti i što mogu dati svoj, nadam se, koristan doprinos, raspravi na zaista intrigantnu temu. Dobro je odabrana, u pravome trenutku i nadam se da ćemo moći i znati dati svoj odgovor na pitanja koja su implicite sadržana u temi, onako kako je formulirana. ​Ili da ćemo ga barem naznačiti. Evo, kako ja vidim stvari. U tezama za ovaj forum, globalizacija je nazvana perverznom. Možda je izraz čak i prejak. Ja bih prije rekao da je globalizacija na prvi pogled bizarna. Zašto? Zato, jer je izazvala neočekivane učinke. Kao prvo, zahvaljujući globalizaciji povećan je stupanj eksploatacije niza nerazvijenih zemalja. A kao drugo, ona je u isto vrijeme relativno najviše povećala siromaštvo u onom drugom, bogatom, razvijenom dijelu svijeta. Drastični primjer mogao je svatko nedavno naći u The Wall Street Journalu (Vol Strit Đernalu). Gotovo polovica svih Amerikanaca, sasvim precizno: 49,1 %, primatelji su nekog oblika državne pomoći. Tako kaže ta ugledna novina. A to znači da svaki drugi stanovnik najbogatije zemlje i najveće sile svijeta, živi na socijalnoj pomoći. Sasvim konkretno, govorimo o 150 milijuna ljudi, i to u zemlji koja je nekada, a nije tome tako davno, pomagala polovici svijeta. ​Drugi primjer je Evropa. Stari kontinent danas je toliko bogat, ima tako jake proizvodne kapacitete, da u njoj doslovno nitko ne bi trebao biti siromašan, a mogla bi i trebala pomoći i mnogima u svijetu. Kažem: nitko ne bi trebao biti siromašan. I, ponavljam, mogla bi pomoći mnogima u svijetu. A je li tako? Ne, nije, u Europi svakim je danom, doslovno, siromašnih sve više. ​I sada se postavlja logično pitanje: jesu li to učinci globalizacije? Prije bih rekao da je to dio istog procesa, u koji spada i globalizacija. Riječ je o procesu silne koncentracije moći i novca u malom broju ruku. Normalno je, a uostalom i poznato od ranije, da se dio poslova premješta u zemlje u razvoju, odnosno na jeftinije lokacije. Na primjer, industrijalizacija je uvijek započinjala s tekstilnom industrijom, da bi se tokom vremena ona selila, dok su njeno mjesto  zauzimali tehnološki napredniji poslovi s većom dodanom vrijednošću. Ovaj put, međutim, taj proces teče po novim pravilima globalizacije, koji previše podsjećaju na kolonijalna vremena. Mislim da ovom skupu to ne treban objašnjavati. Tom, novom, kolonijalizmu uspješno se odupiru samo velike i politički jake zemlje. Manjim i slabijim nametnuta su neoliberalna pravila, zahvaljujući kojima kapital, mahom strani, izvlači svu korist. Ali dok korporacije i banke zapadnog svijeta postaju sve bogatije, njegovi građani postaju sve siromašniji. Oni su također žrtve istog procesa goleme koncentracija novca i moći u malom broju ruku. Nepravedna raspodjela, nametnuta mnogim zemljama u procesu globalizacije, na djelu je i unutar najbogatijih zemalja svijeta. Zato su osiromašili i Evropljani i Amerikanci. Mogao bih sada navoditi podatke o tome kako u tim zemljama, posebno u Americi, šačica ljudi raspolaže  s većom imovinom nego stotine  milijuna drugih. No, svi vi to dobro znate. Neću na to trošiti vrijeme. Umjesto toga upozorit ću samo na jednu – prema mojoj ocjeni - vrlo važnu činjenicu. Na to, naime, što se u proteklih dvadesetak godina, dakle od nestanka komunističke prijetnje, dogodilo s radnim vremenom. Da, upravo tako: govorim o tome, što se dogodilo s radnim vremenom. Tokom najvećeg dijela dvadesetog stoljeća radno se vrijeme skraćivalo. To je značilo da su u podjeli rezultata tehnološkog napretka i znanosti sudjelovali svi. Na toj osnovi nastala je nova industrija, nazvat ću je industrijom slobodnog vremena. Na toj je osnovi popravljeno narodno zdravlje i produžen ljudski vijek. A što je najvažnije - s aspekta razvoja - bitno su povećane mogućnosti obrazovanja i slobodnog, kreativnog rada. ​U proteklih dvadesetak godina tehnologija, podržana masovnim uvođenjem kompjutora i robota, doživjela je brži razvoj nego ikada prije. No upravo u tome razdoblju radno je vrijeme produženo umjesto da bude dalje skraćivano, a vidimo stalni i agresivni pritisak koji ide u smjeru produženja radnog vijeka do umirovljenja. U isto to vrijeme, nezaposlenost nezadrživo raste. ​I to je dio istog procesa kao i globalizacija i to nimalo manje perverzan dio. Riječ je o dubinskom poremećaju u društvenoj raspodjeli. Problemi društva, među kojima su nezaposlenost i siromaštvo na prvome mjestu, trenutačno nemaju svoje izvorište u sferi proizvodnje  bogatstva, već u njegovoj raspodjeli. Zato su treba tražiti i rješenje. A kada do toga dođe, onda smo stigli do točke na kojoj je jasno da to rješenje mora biti radikalno. O tome nimalo ne dvojim. Pitam se, međutim, kako će do njega doći. Hoće li promjene biti demokratske, ili nam predstoji razdoblje socijalnih nemira velikih razmjera, pa i revolucije. I nemojte me pogrešno shvatiti. Ja revoluciju ne prizivam. Ja upozoravam na mogućnost da do nje dođe, jer svjedoci smo da u nizu zemalja nezadovoljstvo doslovno kulja ulicama, dok na valu toga nezadovoljstva jačaju političke opcije koje nude nedemokratska rješenja. Dok neki intelektualci sanjaju o prosvijećenim diktaturama, ulica traži gruba rješenja i žrtvenog jarca. A njega se uvijek nalazi u drugima i drugačijima. Toga moramo biti svijesni – ako smo odgovorni. I, na samome kraju, dozvolite mi da sasvim kratko upozorim još samo na jednu činjenicu. Mi živimo u svijetu koji se mijenja. I u tome promijenjenome svijetu, interese kapitala više ne treba poistovjećivati samo s bogatim pojedincima ili obiteljima. Ne, mi u prvome redu imamo posla s krupnim korporacijama i bankama, hladnim, bešćutnim i bezličnima. One funkcioniraju samo po jednoj logici, logici širenja utjecaja, po mogućnosti monopolskog, i stjecanja profita pod svaku cijenu. Njihovi čelni ljudi lišeni su svake odgovornosti za svoje postupke. U velikoj mjeri to je i dovelo do krize s kojom smo sada suočeni. Mislim da od evropskih državnika francuski predsjednik Hollande to najbolje shvaća. Mnogi misle da u sadašnjoj krizi ima i nešto dobro, odnosno da je kriza najbolje vrijeme za radikalna rješenja. Ja imam previše godina, a i previše iskustva da bih se priključio takvome razmišljanju. Moje je mišljenje, a i moj savjet svakome tko ga želi čuti: rješavati krizu što brže, ne uklanjanjem njezinih simptoma, nego eliminiranjem njezinih uzroka. I riješiti je prije, nego je počne rješavati ulica. Svijet je na prekretnici. Neće nam pomoći razna „proljeća“. Nama trebaju godine novog razvoja, naglašavam: razvoja, godine u kojima će biti stvoren i novi svjetski poredak. Da će on biti stvoren, u to ne sumnjam. Pitanje je samo, naznačio sam to već, tko će ga stvoriti i kakav će on biti. ​Hvala vam što ste me saslušali!