Poštovani gospodine . . .  uvaženi gosti i uzvanici,  gospođe i gospodo,

 Rado prihvaćam svaku priliku da iznesem svoje viđenje odnosa regije u kojoj smo smješteni – jugoistočne Evrope – prema ujedinjenoj Evropi. Stoga sam se opredijelio za to da i danas ovdje s vama podijelim neka svoja razmišljanja na tu temu. Prije svega želio bih se koncentrirati na pitanje kako vidim zemlje regije na njihovome putu prema Uniji, jesu li one na tome putu rivali ili saveznici, ili možda i jedno, i drugo.

 Počet ću s konstatacijom što je uporno ponavljam i u koju duboko vjerujem. Evropsko je ujedinjavanje milenijski pothvat, a ujedinjena Evropa nije samo naša želja, nego i naša sudbina. To je osnova mojega razmišljanja.

No, ići ću i dalje. Evropsko ujedinjavanje ne može biti završeno, ako ne obuhvati i zemlje jugoistoka Evrope, i to sve njih.

Istina je, mi trebamo Evropu i mi želimo ući u Evropsku uniju, ali – vjerujte mi – i Evropa i Unija trebaju nas.

 Nema nikakve logike, ni političke, ni ekonomske, da se proces evropskoga ujedinjavanje koji je tako daleko odmakao, na bilo kojem stupnju odjednom zaustavlja i da se njegovi protagonisti zadovolje s time da su nešto započeli, ali da to nisu bili sposobni završiti. Siguran sam da većina relevantnih političkih čimbenika u Evropi to zna. Ako neki u ovome trenutku možda i ne znaju, siguran sam da će kad-tad shvatiti.

Govorim to itekako svjestan problema u kojima se našla Evropska unija.

No, ja sam svjestan i još nečega: nove članice, budu li znale preuzeti svoju odgovornost i budu li htjele igrati ulogu aktivnih članica, mogu pomoći u pronalaženju izlaska iz krize.

 Previše je investirano, u svakome pogledu, u projekt evropskoga ujedinjavanja, a da bi bilo tko smio preuzeti rizik njegovoga dovođenje u pitanje. Zaustavljanje proširivanja bilo bi jednako dovođenju u pitanje cijeloga projekta i njegovoga koncepta.

Pri čemu su sva pitanja otvorena za raspravu – pa čak i pitanje nije li političko ujedinjavanje Evrope plemenit i svake hvale vrijedan cilj, dok je njezino monetarno ujedinjavanje bilo preuranjeno. Kažem: o svemu se može raspravljati, pa i o tome. Baš kao i o tome, postoji li zaista zamor od proširivanja, ili je to tek prazna politička floskula.

 Ako dijelovi javnosti u nekim zemljama Unije ne razumiju zašto s proširivanjem valja nastaviti, pa i u sadašnjim uvjetima, onda im to treba objasniti. Treba ih, da tako kažem, prosvijetliti. Jer, nije li pomalo arogantno kada se samo od onih koji su pretendenti na članstvo u Uniji, traži da svojim građanima objašnjavaju dobrobiti Unije, a pri tome se i ne pomišlja na to kako bi se imalo što objašnjavati i vlastitim građanima, bez obzira na to koliko su dugo već u Uniji – napr. zašto su nove zemlje članice u Uniji ne samo dobrodošle, nego zašto su joj i potrebne.

 Ponovit ću još jednom: mi trebamo Evropu, ali i Evropa treba nas. A ujedinjena Evropa neće biti doista ujedinjena bez zemalja svojega jugoistoka. To je nešto, što Evropa ne smije zaboraviti.

 Naravno, regija ne očekuje prilikom svojega ulaska u Uniju nikakav popust, nikakve povlastice.Dapače, moramo biti svjesni toga da su u međuvremenu neki kriteriji i pooštreni, da se od nas traži u nekim segmentima i više, no što se tražilo od zemalja koje su se pridruživale Uniji proteklih godina. Hrvatska je to iskusila na „vlastitoj koži“.

Kažem: svjesni smo toga i ne možemo poricati Uniji pravo određivanja kriterija za članstvo, mada postojanje dvostrukih mjerila ne bi bilo dobro za vjerodostojnost Unije, niti bi pomoglo stupnju podrške za ulazak u Uniju građana zemalja – pretendenata na članstvo.

 To bi, dakle, bilo ono osnovno. A sada riječ – dvije o nama, o zemljama regije. Što smo mi jedni drugima na našemu evropskome putu?

Jesmo li rivali, jesmo li čak protivnici, jesmo li saveznici, ili tek suputnici? Moj je odgovor jasan: mi jesmo, mi možemo biti i mi moramo biti samo i isključivo saveznici. Za mene tu nikakve dileme nema, niti je može biti.  Dakle: saveznici. I to bez obzira na to u kojem se stupnju približavanja Uniji nalazimo.

 Smatram, naime, da bismo se, i to svi, mada svaki svojom brzinom i u skladu sa svojim postignućima, trebali Uniji pridružiti što prije i što brže. U našem interesu, ali i u interesu Unije. Podsjetit ću vas na summit Unije kojemu su se pridružili i čelnici zemalja regije, što je održan u Zagrebu godine 2000. Tada je usvojena strategija individualnoga pristupa Uniji. Ta strategija i to načelo vrijede i danas.

 Znači: svaka će zemlja biti primljena onda, kada zadovolji postavljene kriterije, kada ispuni propisane standarde. Ona koja to postigne prva, bit će primjer i uzor onima iza sebe – pokazat će im kako se radi i dokazat će im da se ono čemu se teži, može uraditi. Stoga sam uvijek smatrao kako nikakvih skupnih ulazaka u Uniju više ne bi trebalo biti. Ulazi se pojedinačno, onako kako se koja zemlja kvalificira.

 I mala, ali itekako značajna digresija: svjestan sam specifičnih problema koje Republika Makedonija ima u nastojanju da se priključi evro-atlantskim integracijama. Vjerujem da ćete razumjeti što neću u njih ulaziti, osim što ću reći da Makedoniji i Makedoncima nitko ne može poreći pravo da se nazivaju svojim imenom. Baš kao što se to pravo ne može poreći ni jednom drugom narodu.

 Ulazeći kratko u vrlo blizu povijest, moram reći kako je tokom naših pristupnih pregovora s Unijom i u Hrvatskoj bilo pojedinaca i minornih skupina koji su pokušavale uvjeriti najprije sebe, a potom i cijeli svijet da Hrvatska ne pripada regiji i da mi sa zemljama regije nemamo ama baš ništa zajedničkoga. Neistina i glupost je i jedno, i drugo.

Mi smo tu – gdje jesmo i naši su susjedi, pri čemu ne mislim samo na one neposredne, oni koji jesu. To je naprosto činjenica.

Baš kao što je i činjenica da zemlje regije povezuje gotovo sedam desetljeća zajedničke povijesti u 20. stoljeću, kao i dugotrajne veze koje su uspostavljane i njegovane usprkos pripadnosti različitim civilizacijskim krugovima. Danas, povezuju nas naše evropske ambicije i aspiracije. Naglašavam ovo: povezuju nas, jer znam kako neki tvrde da su zemlje regije u ostvarivanju tih ambicija protivnici. To odlučno odbacujem. Kao protivnici mi bismo jedni druge usporavali, ometali i sprečavali, a to nikome ne bi koristilo.

Kao saveznici mi se možemo uzajamno pomagati, razmjenjivati iskustva i spoznaje. Hrvatska je uspješno završila pristupne pregovore, neki će pregovore u ne tako dalekoj budućnosti otvoriti,  neki tek moraju steći status kandidata, pa da se o početku pregovora uopće i počne razmišljati. No, želim ponoviti ono što sam kao Predsjednik Hrvatske mnogo puta govorio: na istome smo putu, idemo u istom smjeru i isti nam je cilj.

Na zemljama je regije da se spreme i pripreme, a na Evropi je da to prepozna i vrednuje. Na nama je isto tako da strpljivo, ali i odlučno razgrađujemo tkivo nacionalističke uskogrudnosti, povijesnih mitova, te starih, kao i novovjekih predrasuda uvjetovanih politikom i dnevnim političkim potrebama. Na Evropi je da nam u tome pomaže - upozoravajući, kritizirajući, pa ponekada čak i uvjetujući. Ne, ni od toga ne treba bježati, jer znamo u kojoj su mjeri predrasude opasne, pa i pogubne, koliko netolerantnost i ksenofobija ne samo udaljavaju svaku zemlju od ujedinjene Evrope, nego razaraju i njezino vlastito tkivo.

Makedonija je imala sreću da ostane pošteđena od krvavih i brutalnih ratova u kojima se raspala jugoslavenska federacija.

Nesporna je činjenica da ključnu odgovornost za te ratove snosi tadašnje vodstvo Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem koji je htio silom mijenjati granice i pripajati Srbiji dijelove teritorija susjedinih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine. No, nesporna je činjenica i to da su ratni zločini počinjeni na sve tri strane.

Ja običavam reći kako zločin nema nacionalnosti, ali i zločinac i žrtva imaju i ime, i nacionalnost. Što time zapravo poručujem? Poručujem da je zločin jednostavno zločin i da ga se samo kao takvoga može tretirati. Ali, poručujem i nešto drugo: da su i žrtve zločina i njihovi počinitelji konkretni ljudi. Dakle: plediram za individualnu odgovornost, a izjašnjavam se najodlučnije protiv teorija o kolektivnoj odgovornosti, odnosno krivnji.

Bilo kojeg naroda u bilo kojem sukobu.

Narodi nisu krivi i ne mogu biti krivi. Pojedinci i skupine – mogu i jesu. S time se moramo suočiti, to moramo prihvatiti, ako želimo surađivati na našem evropskome putu.

 Ne bez razloga uporno sam godinama inzistirao na potrebi suočavanja s istinom o prošlosti, s punom istinom, ma kakva ona bila i usprkos tome što je to suočavanje nerijetko i bolno. Isto tako inzistirao sam i na borbi protiv povijesnog revizionizma kakav je bio i još je i danas na djelu u državama naše regije. Jedno su ekscesi neofašista i neonacista. Njih ima posvuda. I tako dugo dok ih država sankcionira, mi nismo izašli iz okvira normale. No, kada država počne takve ekscese poticati, ili i samo tolerirati, vrijeme je da se zvoni na uzbunu. Jer, koketiranjem s takvim pojavama ne stječe se evropska legitimacija.

Pogađate, vjerojatno, da imam na umu prošlotjedno okupljanje radikalnih nacionalista, pa i neofašista iz više evropskih zemalja u Zagrebu.

Moram otvoreno reći da hrvatska država koja je u svojem Ustavu zapisala antifašizam kao jedan od svojih temelja, nije u pravome trenutku i dovoljno odlučno reagirala, nepotrebno otvarajući prostore sumnjama.

 Usprkos nedavnoj nesretnoj prošlosti nema osnova da se dovodi u pitanje mogućnost, ni utemeljenost dugoročne i konstruktivne suradnje u regiji. Upravo suprotno. Zemlje regije upućene su jedna na drugu – iz mnogo razloga koje sada ovdje neću šire obrazlagati.

Znam da nismo, mada su nas pokušavali u to uvjeriti, nikakvi vjekovni neprijatelji. Stoljećima smo bili pod tuđinskom vlašću, stoljećima smo sanjali o nacionalnoj neovisnosti, potom smo u dva navrata pokušali sa zajedničkom državom, a danas smo – poslije njezinoga raspada – samostalne države usmjerene prema evropskoj integraciji.

Mi moramo surađivati, mi moramo biti saveznici, usprkos povremenim negativnim iskustvima iz prošlosti. Mi možemo samo zajedno, dakle u suradnji, napredovati brže i uspješnije prema članstvu u Evropskoj uniji. I samo u suradnji možemo Evropi dati onaj doprinos što ga ona od nas s pravom očekuje.

Znam isto tako da će možda i zaboljeti prijenos dijela teško stečenoga suvereniteta na ujedinjenu Evropu. Treba, međutim, shvatiti da se mi ne odričemo da bismo izgubili, već da bismo dobili.

Odreći ćemo se potpuno samostalnoga odlučivanja i u politici, i u gospodarstvu, pa i u obrazovanju u okvirima naših država. Ali, dobit ćemo pravo i mogućnost suodlučivanja u tim područjima u cijeloj ujedinjenoj Evropi.

Bit ćemo dio napora da cijela Evropa postane, bez brisanja nacionalnih posebnosti, bez negiranja današnjih država, jedan jedinstveni prostor na kojemu će vrijediti ista regulativa i u kojemu će svaki narod živjeti u ukupnosti svojega kulturnog korpusa.

Uspostavit ćemo skladno jedinstvo različitosti u kojemu će zapravo svaka nacija biti manjina i u kojemu će današnje nacionalne manjine napokon postati ono što bi i trebale biti – mostovi spajanja i povezivanja. Je li to utopija? Siguran sam da nije.

U povijesti je bilo više pokušaja ujedinjavanja Evrope, ali kroz osvajanja, silom i u interesu onoga ili onih koji su silom raspolagali. Evropska unija prvi je projekt evropskoga ujedinjavanja koji se ostvaruje na osnovi interesa svih koji u njemu sudjeluju i na osnovi demokratski izražene volje većine u državama sudionicima. To ga čini tako jedinstvenim i tako dragocjenim.

 A ono što ga čini tako potrebnim, pa i nezaobilaznim, to je činjenica da će samo ujedinjena Evropa moći biti pravi i punopravni partner Sjedinjenim Američkim Državama danas, a Rusiji, Kini, Indiji, Brazilu i drugim velikim akterima međunarodne scene – sutra.

 Zemlje regije, zemlje jugoistočne Evrope u tome projektu moraju sudjelovati - ako im je stalo do toga da osiguraju vlastitu budućnost. A tu će budućnost moći osigurati samo u uzajamnoj suradnji, samo kao saveznici.

Zato i kažem: na putu prema Evropskoj uniji zemlje regije moraju se ponašati i djelovati kao saveznici, čak neovisno o tome sviđa li se to njima, ili ne. One moraju biti saveznici, ako su odlučile – a jesu - svoje sutra graditi u ujedinjenoj Evropi.

Ako, dakle, moramo biti saveznici, onda ćemo i biti saveznici. I onda će vrijednost i potencijal toga savezništva biti još jedan doprinos regije ujedinjenoj Evropi, onoj Evropi u kojoj ćemo si, tek kada u nju uđemo, tu i tamo moći priuštiti i luksuz da - makar ćemo i dalje biti saveznici - budemo i rivali.

Protivnici, a još manje neprijatelji – nikada.

Hvala!