Ekselencije,

gospođe i gospodo,

cijenjeni sudionici ove zanimljive    rasprave,

Počet ću na način koji će vas vjerojatno iznenaditi. Reći ću, naime, kako svaki razgovor o turizmu nužno sadrži veliku dozu mistifikacije.

  I upravo to je ono o čemu bih danas s vama htio podijeliti svoja razmišljanja, dakle htio bih govoriti o tome koja je to glavna mistifikacija, u kontekstu razmatranja turizma, njegovoga značenja i svih mogućih aspekata njegovoga razvoja.

Osim što mislim kako ću takvim pristupom omogućiti našoj raspravi da izađe iz uobičajenih okvira, čvrsto sam uvjeren da me baš na takav pristup obvezuje činjenica da dolazim iz Hrvatske, zemlje koja ima jaku turističku industriju, a to znači i velika iskustva, pozitivna i negativna, u njezinom razvoju. 

Osnovna je, dakle, mistifikacija uvjerenje da se zemlje, kojima priroda to omogućava, mogu osloniti na turizam kao glavnu polugu svog ekonomskog razvoja. Pogledajte što se dogodilo na rajskim karipskim otocima, pa vam neće biti teško shvatiti u kojoj je to mjeri pogrešno. Iz temelja pogrešno. 

Od više razloga na kojima temeljim tvrdnju da je pogrešno smatrati kako turizam može biti glavna poluga ekonomskog razvoja, dva su bitna. 

Turizam je sezonska djelatnost i na toj činjenici jedva može nešto promijeniti uporno zagovaranje potrebe produženja sezone. Mada to slušamo to već dulje od pola stoljeća i mada ne mali broj takozvanih eksperata na tome zarađuje plaće. 

U sezonskim mjesecima, a u pravilu nije ih više od tri, ne može se zaraditi jednako, kao kada se radi cijele godine. 

Naprosto: ne može. 

Samo usput da primijetim: sličan je slučaj i s poljoprivredom, zbog čega svi oni koji zagovaraju turizam i poljoprivredu kao osnovu razvojne strategije, u osnovi osuđuju svoje zemlje na siromaštvo. 

Sljedeći je razlog nemogućnosti da turizam bude glavna razvojna poluga, a tu se izravno dotičem i naše današnje teme – s jedne strane potreba velikih ulaganja u skupe građevinske i infrastrukturne zahvate, dok s druge strane u turizmu ima relativno malo suvremene tehnologije. 

Znate i sami da u turizmu roboti i drugi strojevi ne mogu zamijeniti čovjeka. Barem za sada. A taj čovjek radi sezonski i na poslovima koji traže malo znanja, pa donose i malu dodanu vrijednost. 

Ukratko: turizam, da se poslužim omiljenom frazom ekonomista, ima nepovoljni kapitalni koeficijent. To znači da je rok povrata uloženog novca dulji nego u drugim djelatnostima; dapače: mnogo dulji. Zato su i normalni krediti za turizam uvijek preskupi, a investitori koji traže profit teško će se odlučiti da tu ulažu svoj novac. 

No, da ne biste pomislili kako stvari slikam samo tamnim bojama, reći ću i ovo: turizam je brzo rastuća industrija, a razvijaju ga sve zemlje, koje za to imaju prilike. On, doduše, ne donosi veliku zaradu, ali zato na druge načine blagotvorno djeljuje na nacionalnu ekonomiju. 

Živimo u vremenu kada prerađivačka industrija, kao i poljoprivreda, proizvode sve  više, a zapošljavaju sve manje radnika. Turizam, međutim, zapošljava mnogo ljudi, makar i sezonski, i tako stabilizira socijalno stanje u zemlji.

 On otvara izvanredne mogućnosti za malo i srednje poduzetništvo. 

Evropski turizam, a sada govorim o nečemu što mi je dobro poznato, turizam bilo na morskim obalama, bilo u unutrašnjosti kontinenta, najvećim se dijelom oslanja na male hotele i pansione u obiteljskom vlasništvu. Članovi tih obitelji u sezoni u njima rade, a izvan sezone uređuju i popravljaju svoj objekt, pa čak pripremaju i zamrzavaju i dio hrane. 

Zahvaljujući turističkim devizama, niz zemalja također uravnotežuje svoje platne bilance, a istovremeno koristi priliku da stranim turistima ponudi svoje proizvode široke potrošnje. Turistička su područja postala svojevrsni velesajmovi domaće robe, koja se izvozi u prtljazi stranih turista bez ikakvih carinskih ili paracarinskih barijera.

Turizam u isto vrijeme ujednačava i razvoj u nizu zemalja, jer su turistička mjesta u pravilu u manje razvijenim područjima. 

Domaći turisti ne povećavaju ukupnu potrošnju, ali je privremeno prebacuju na druga područja. Zato zemlje koje imaju turističke potencijale pronalaze različite načine da potiču njegov razvoj i da financiraju izgradnju turističkih objekata. 

Kada to kažem, onda mislim i na velike i na male infrastrukturne zahvate; od lokalnih komunalija do autocesta i zračnih luka. To su oni objekti koji se smatraju ključevima razvoja. 

Ali da bi sve to imalo smisla, točnije da bi dovelo do ukupnog razvoja zemlje, ne smije se zapostaviti ulaganje u prerađivačku industriju, u znanost i suvremene tehnologije, dakle u proizvodnju s visokom dodanom vrijednosti i brzim povratom uloženog kapitala. 

Ako se tako radi, i to samo tako, onda će mala profitabilnost turizma biti pokrivena, pa će i njegove prednosti prevladati nad nedostacima.

A sada, mada to nikako ne smatram manje važnim od onoga o čemu sam do sada govori, dozvolite mi da postavim pitanje: kakve šanse u životu imaju mlade generacije u zemljama u kojima je turizam glavna razvojna karta? Da li je njima suđeno da budu konobari i kuhari, ili da sreću potraže u stranome svijetu?

Umjesto izravnog odgovora, evo još jednog primjera. Spomenuo sam ranije karipske države, a sada ću navesti najveće turističke zemlje, koje su razvijale turizam, ali su se istodobno oslanjale na znanje i suvremenu tehnologiju. 

U Europi to su u prvome redu Francuska, Italija, Španjolska i Austrija, s time da im se posljednjih godina priključila i Turska, koja je, također, paralelno razvijala prerađivačku industriju i turizam, postigavši brzi ukupni razvoj. 

Dapače, mislim da neću pogriješiti ako kažem kako u svijetu koji tone u recesiju, Turska ostvaruje svojevrsno privredno čudo. A ostvaruje ga, uz ostalo, sasvim sigurno zahvaljujući i ravnoteži o kojoj sam govorio.

I da se sada vratim zemlji iz koje dolazim – Hrvatskoj.

 Sve što govorim, iznosim imajući na umu naša loša iskustva. O čemu je riječ? Početak procesa tzv. tranzicije Hrvatska je dočekala kao srednje razvijena zemlja s jakom prerađivačkom industrijom. Naš glavni grad Zagreb je, na primjer, bio u evropskom vrhu po proizvodnji alatnih strojeva, zajedno sa Zuerichom ili Birminghamom. U isto vrijeme ostvarivali smo i brzi razvoj turizma. Nažalost, prerađivačka je industrija u privatizaciji mahom uništena, a i turizam je pretrpio znatne udarce. Dijelom i zbog rata, ali samo dijelom.

Danas Hrvatska ima probleme s otplatom kredita za autocestu između svoja dva najveća grada, metropole Zagreba i Splita koji je centar jake turističke regije. Da postoji prerađivačka industrija, tih problema ne bi bilo. Ovako smo se našli u situaciji u kojoj je na turizam i njegovo sezonsko poslovanje natovaren preteški teret.

Iznio sam vam svoje poglede i naznačio hrvatska iskustva. Završio bih, okrećući se zemlji u kojoj smo se sastali – Kazahstanu i njezinom glavnom gradu, Astani. 

Već sama po sebi Astana je turistička atrakcija. Ona obiluje nizom izvanrednih građevina koje ne samo da privlače pozornost svakog posjetitelja, nego su po mnogo čemu i jedinstvene u svijetu – kao, na primjer, shoping centar u obliku šatora o kojemu posebne emisije prave i svjetske televizije.

A Kazahstan, golema i bogata zemlja, s nizom povijesnih spomenika prava je potencijalna Meka za turiste. Činjenica da će se u Astani godine 2017. održati Svjetska izložba nesumnjivo će Kazahstan podići visoko na ljestvici turističkih destinacija. 

Poznavajući dosadašnji razvoj Kazahstana, ne sumnjam nimalo da će Expo 2017. biti događaj za pamćenje, a da će nakon toga i Kazahstan biti čvrsto usidren na popisu zemalja interesantnih turistima iz cijeloga svijeta, ali i infrastrukturno spreman da te turiste dočeka.

Volio bih kada bi moja današnja razmišljanja pomogla nekima od onih koji će se baviti razvojem turizma u Kazahstanu u idućim godinama.

Hvala što ste me saslušali!