Gospodine Predsjedniče Prvanov,
​ekselencije, gospođe i gospodo,

​Zahvaljujem, prije svega, na mogućnosti da sudjelujem u ovoj raspravi. Zahvaljujem posebno Predsjedniku Prvanovu što je inicirao da u sklopu šire teme kojom se bavi ova nedvojbeno važna konferencija, pozornost poklonimo, uvjetno rečeno, i kulturnim koridorima jugoistočne Evrope.
​Kolika je i važnost, ali i potreba da razgovaramo o ovoj temi, najbolje potvrđuje činjenica da je upravo ta regija u kojoj živi samo jedan postotak svjetskog stanovništva na UNESCO-voj listi svjetske baštine zastupljena s ni manje, ni više nego pedeset i devet spomenika kulturnog i prirodnog nasljeđa. Dakle imamo bogatstvo, imamo različitost i imamo bogatstvo različitosti. To je jedna strana medalje.
​Druga je strana te iste medalje naša nedavna prošlost, sasvim konkretnoratovi u kojima je nestala jugoslavenska federacija, ali i proces tranzicijekroz koji su prošle, a dijelom još uvijek prolaze zemlje regije. Ta nedavna prošlost, to je bilo razdoblje ne samo kidanja veza što su postojale stoljećima, osobito na području kulture.
Ne, ona je – na žalost – bila obilježena i nesmiljenim uništavanjem kulturnih dobara i politikom kojoj je cilj bio razdvojiti narode i države, usaditi ljudima svijest o različitosti, pa i kulturnoj, kao o nekoj nepremostivoj prepreci, kao o razlogu da jedni s drugima nemamo nikakvog posla.
​Srećom, to je razdoblje iza nas, makar se s njegovim posljedicama i danas još borimo. Bitno je, međutim, sljedeće: mi želimo postići kulturnu integraciju i 'velikih' i 'malih' kultura, a na jugoistoku Evrope - možda i važnije nego u bilo kojem drugom dijelu Staroga kontinenta – tom politikom i takvom orijentacijom želimo osigurati i punu zaštitu i integraciju manjina.
U potvrdu teze da je zemlja kojoj sam deset godina imao čast biti Predsjednikom čvrsto na toj poziciji, govori i podatak da je Hrvatska prva europska država koja je ratificirala Konvenciju o zaštiti i promociji kulturne raznolikosti.
​A koliko je teško i danas još ostvariti sva manjinska prava, najbolje se vidi i iz politički motivirane „pobune“ protiv ćirilskog pisma, što ga pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj imaju pravo javno upotrebljavati u gradovima i mjestima u kojima čine više od 30% stanovnika.
​Ipak, Balkan danas više nije pojam sukoba, niti to smije sutra ponovo postati. Zemlje jugoistoka Evrope ne dijele samo zemljopisnu bliskost nego i čitav set zajedničkih evropskih ciljeva. Posebno je važno to imati na umu upravo sada, jer Bugarska i Rumunjska već su u Evropskoj uniji, Hrvatska je na samom njezinome pragu, Srbija se jasno opredijelila za evropski put, kao – uostalom – i ostale države nastale na tlu bivše Jugoslavije.
​Surađujući na polju kulture, mi – zemlje jugoistoka Evrope – možemo vjerodostojno pokazati kako nismo samo oni koji od ujedinjene Evrope nešto očekuju, nego i oni koji toj ujedinjenoj Evropi nešto mogu dati. Zapravo:možemo dati mnogo. Na nama je da tu mogućnost iskoristimo.
Naravno, bilo bi naivno vjerovati da u međudržavnim odnosima nema problema, ili neriješenih pitanja. Ima ih, ali s druge strane postoji čvrsta volja da se spriječi da takva pitanja izazivaju nove sukobe. Još i više: postoji čvrsta svijest da svaki oblik suradnje između država regije ima veliko značenje za stabilnost cijele Jugoistočne Evrope.
Neću reći ništa novo, ali vrijedi ponoviti da su za širenje međunarodne kulturne suradnje zainteresirane sve zemlje svijeta. Mi, dakle, kucamo na otvorena vrata. Svi žele surađivati na polju kulture, svi žele održati svoje kulturno nasljeđe i tradicije; svoj kulturni identitet. Ali, svi su i u procjepu između dviju krajnosti: između globalne kulturne unifikacije i kulturne izolacije.
Nije, naravno, dobro ni jedno, ni drugo. Ono što mi za sada i do sada prakticiramo pokazuje da se zajednički kulturni krugovi i dijelovi povijesti mogu – da tako kažem - prevesti u nove zajedničke teme suradnje i suvremeni duh kulturnog partnerstva.
Ili, da to malo drugačije formuliram: zemlje evropskog jugoistoka od fokusiranosti na same sebe okrenule su se prema poštivanju i razumijevanju drugih. Odnosno: od straha jednih od drugih okrenuli smo semeđusobnom dijalogu. Upravo u tome duhu pozdravljam i ovu našu današnju raspravu.
Prije punih sedam godina međunarodna je konferencija na tu temu, nakon Ohrida, Tirane i Varne, održana uz sudjelovanje imponirajućeg broja visokih državnih dužnosnika, u Hrvatskoj, u Opatiji. Dozvolite da podsjetim: sudionicite konferencije - šest predsjednika država, dva ministra, jedan državni tajnik i dva veleposlanika - u završnoj su izjavi pozdravili intenziviranje regionalnog dijaloga na najvišoj razini u jugoistočnoj Europi.
Danas, mi moramo potvrditi tu privrženost i pozvati današnje vlade da od nje ne odustaju. Dapače: da je demonstriraju i realiziraju!
Rečeno je tada, u Opatiji godine 2006., kako je skup stvorio novo ozračjedobrosusjedskih odnosa međusobnog razumijevanja i zajedničkih projekata u raznim područjima, uz napomenu da sudionici dijele viziju ujedinjene Evrope koja je i cilj i sudbina svih zemalja jugoistoka Evrope.​
I još nešto: sam pojam koridora podrazumijeva komunikaciju. Ona jeiznimno važna, to želim posebno naglasiti. Upravo komunikacija promiče razmjenu znanja o baštini, ali i zajedničku odgovornost prema njezinoj zaštiti za buduće generacije. A kada govorimo o kulturi, o nasljeđu, mora nam biti jasno da nije riječ samo u kulturi u užem smislu riječi. Tu podrazumijevamo i promociju održivog kulturnog i ekološkog turizma,potrebu povratka kulturnih dobara u zemlje iz kojih su potekla, kao i suradnjukojom će se širiti dijalog i međusobno znanje o drugim narodima i njihovoj kulturi, tradiciji i jeziku.
Baština ne samo što može, već i mora biti ključna pokretačka snaga regionalnog i lokalnog razvoja, a u tome kontekstu kulturni je turizam jedan od najistaknutijih pokretača zajedničkog znanja i kulturne razmjene.
Sve to svi mi znamo. Ali, znamo i još nešto.
Da bi se visoki i plemeniti ciljevi o kojima se na raznim razinama razgovara već godinama – a evo sada i ovdje – zaista i ostvarili, potrebni sujasna strategija i održiv akcijski plan usmjeren prema budućnosti.Postojanje takve strategije i plana bit će mjera uspješnosti nastojanja inapora, pa i ove rasprave što je vodimo pod okriljem konferencije u Baku-u.
A podloga svega je politička volja.
Ako ona postoji, onda će se i u praksi moći dokazati kako „politika“ i„struka“ nisu i ne moraju biti uvijek u sukobu, kako „nacionalno“ i „evropsko“ nisu nužno suprotstavljeni pojmovi i kako jedni druge možemo isaslušati i razumjeti, pri čemu ćemo se međusobno nadopunjavati, a ne ograničavati.
Zaključio bih sa sljedećom konstatacijom: „nasljeđe“ neizostavno implicira pogled u prošlost. Zadatak je svih nas, i onih koji više nisu na funkcijama, ali još više onih koji preuzimaju ili su već preuzeli, da potičemo i promičemo svijest o tome da upravo nasljeđe narodima regije pruža priliku da– s jedne strane - vide što ih je povezivalo jučer, ali i da zajednički gledaju prema sutra.
Jer, to „sutra“ bit će nam zajedničko, u to nimalo ne sumnjam.
​Hvala što ste me saslušali!