Predavanje Predsjednika Mesića za studente politoloških znanosti, sociologije i prava te izborne profesionalce iz Hrvatske i Irana na poziv GONG-a

Gospođe i gospodo!

​Drago mi je što sam dobio priliku da se obratim auditoriju ovakvog sastava. I dozvolite mi da započnem opaskom koju ne propuštam nikada, kada dobijem poziv da održim predavanje. Ja nisam ni profesor, ni profesionalni predavač. Stoga predavanje u klasičnom smislu od mene nemojte očekivati. Ali, ja jesam čovjek koji je gotovo cijeli svoj život bio u politici, odnosno u kontaktu s politikom – čak i onda kada sam zbog politike bio u zatvoru. Zato sam siguran da vam mogu prenijeti neka svoja iskustva, zapažanja i zaključke.

​Reći ću vam, dakle, nešto o političkim sustavima i u tome sklopu o izbornim sustavima u državi koje više nema, Jugoslaviji, i u državi u čijem smo se parlamentu našli – Hrvatskoj. Ne govorim o Jugoslaviji zbog toga što bih se volio vraćati u prošlost, nego naprosto zato što sam uvjeren da sebez poznavanja prošlosti ne može shvatiti ni sadašnjost, a kamoli anticipirati budućnost.

​Danas se voli Jugoslaviju „trpati u isti koš“ sa skupinom evropskih zemalja – članica nestalog Varšavskog ugovora i sa super silom koja je njima dominirala – Sovjetskim Savezom. Jer – kao – sve su to bile socijalističke, komunističke zemlje s režimima koje bi najradije paušalno proglasili zločinačkima. Takvo je generaliziranje iz temelja jepogrešno. Ono je neosnovano.

​Baš kao što je neosnovano pretpostavljati, a to mnogi čine, da su startne pozicije nekadašnjih socijalističkih zemalja na početku famoznog procesa tranzicije bile iste, da u svakoj od njih taj proces mora teći na isti način i da mora jednako završiti. U osnovi jednako – da, ali nikada nemojte zaboraviti:svaka zemlja ima svoje specifičnosti.

​Jugoslavija jest bila zemlja koja je pokušavala ostvariti socijalizam, ali od samoga početka – zemlja bitno drugačija od onih iz tzv. Istočnog bloka. Kao prvo, Jugoslavija se u Drugome svjetskom ratu oslobodila od naci-fašizma, kako onoga okupatorskoga, tako i onoga „domaćeg porijekla“, vlastitim snagama. I to je bila jedna, jedina zemlja okupirane Evrope kojoj je to pošlo za rukom. Sve su ostale – mada su imale manje ili više razvijene pokrete otpora – čekale osloboditelje– bilo one sa Zapada, bilo one s Istoka.

​Kao drugo, Jugoslavije ja bila jedina od zemalja socijalističke orijentacije koja je, nakon samo nekoliko godina kopiranja sovjetskog, zapravo: boljševičkog modela, radikalno raskinula sa Staljinom i krenula vlastitim putem, tražeći sebi prikladan model socijalizma. To će joj kroz niz godina na Istoku priskrbiti epitet „revizionističke države“.

​I, kao treće, a tu već ulazim u temu našeg današnjeg susreta, Jugoslavija je stvorila jedinstven politički sustav unutar kojega su se javljali inagovještaji pluralizma, kakav je svojstven tzv. zapadnim demokracijama. No, da me ne biste pogrešno shvatili: Jugoslavija je bila i do samoga kraja ostala država jednopartijskog sustava s autoritarnim karakteristikama, koje su – doduše – s vremenom sve više blijedile.

​Dakle, imali smo višenacionalnu državu sa samo jednom dopuštenom strankom, onom komunističkom, preciznije: sa Savezom komunista, s time da se ta stranka svoje vodeće uloge javno odrekla tek pred sam kraj Jugoslavije. No, da bi se stvorio privid pluralizma postojala je i mnogo masovnija organizacija - Socijalistički savez radnog naroda; dakle ne stranka, nego masovna organizacija, nešto kao svojedobno Narodna fronta u Francuskoj. U tome su Socijalističkom savezu bili praktično svi aktivni građani – naravno, neki iskreno, neki samo forme radi.

​Spominjem Socijalistički savez zato što je onbitan u kontekstu izbornoga sustava. Kandidate za izbore nije, naime, postavljala komunistička partija, nego Socijalistički savez. Dugi niz godina imali smo samo formalne izbore. Zapravo nije se biralo, nego se davalo glas, jer za jednu funkciju isticalo se po jednoga kandidata. No, u vrijeme liberalizacije cijeloga sustava prešlo se na isticanje više kandidata. Iz toga vremena pamtim parolu: birajmo najbolje, dakle ponudili smo vam više kandidata, a vi – građani – odaberite sada među njima one koji su najbolji.

​Naravno, i to je bilo daleko od današnjeg političkog pluralizma, jer je Socijalističkim savezom dominirao Savez komunista, tako da je ta organizacija na neki način bila produžena ruka vladajuće stranke. Pa se naprosto nije moglo dogoditi, niti u onome razdoblju u kojemu se isticalo više kandidata, da kandidira netko, tko bi bio prava oporba u odnosu na vlast.

​Postojala je, međutim, jedna mogućnost koju sam – vjerovali ili ne - u cijeloj Jugoslaviji iskoristio samo ja. Zakon je dozvoljavao da na izborima svoju kandidaturu istakne svaki građanin koji će za tu svoju kandidaturu prikupiti potpise stotinu sugrađana. Kao pravnik, smatrao sam da ono što zakon predviđa, mora biti i ostvarivo. Prikupio sam stotinu potpisa, kandidirao, pobijedio kandidata Socijalističkog saveza i ušao u šezdesetim godinama prošloga stoljeća kao zastupnik u ovaj Sabor, tada:Sabor Socijalističke Republike Hrvatske.

​Dakle, postojala su – da tako kažem – mala vrata kroz koja se moglo i kroz važeći izborni sustav, sasvim legalno, uvoditi pluralizam, ne otvorenu oporbu, jer to bi bilo dočekano represijom, ali ipak – pluralizam. Zašto to nitko drugi nije ni pokušao iskoristiti – ne znam. Ili je bila riječ o oportunizmu, ili o strahu od mogućeg zamjeranja vladajućima, ili sklonost konformizmu – mogu samo nagađati.

​Želim naglasiti sljedeće: unutarnje-politički sustav što je počeo kao vrlo rigidni, boljševički,prolazio je kroz godine kroz niz promjena, prilagođavanja što su ga činile sve liberalnijim. Tzv. delegatski sustav trebao je omogućiti svakome građaninu da u svojoj sferi djelovanja neposredno utječe na zbivanja. Kažem: trebao je i bio je tako zamišljen, ali uz jednu ugrađenu kočnicu, a to je bila vodeća uloga Saveza komunista.

​Ta je uloga u bitnome sprečavala i razvojpravoga pluralizma, ali i razvoj sustava koji je Jugoslaviju činio jedinstvenom u socijalističkom svijetu: sustava radničkog samoupravljanja, svojevrsnog radničkog dioničarstva, zasnovanoga na kategoriji koju također nitko drugi nije poznavao: nadruštvenom vlasništvu. Neću sada ulaziti u detalje, jer bi nas to odvelo izvan teme.

Hoću upozoriti na ovo: vrlo komplicirani, u pravilu jedinstveni modeli koji su građanima trebali omogućiti sukreiranje društva u kojem su živjeli,„padali“ su na tome da je u ključnim pitanjima zadnju riječ ipak imala vladajuća stranka. Jedna, jedina. Tako da možemo reći kako smo početke liberalizacije imali, kako smo bili neusporedivo liberalnije društvo od onoga u bilo kojoj zemlji Istočnoga bloka, kako smo bili društvo međusobne tolerancije bez obzira na nacije i vjere, ali pluralističko društvo ipak nismo bili.

Pravi politički pluralizam počinje potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća s osnivanjem stranaka. Savez komunista bio je u to vrijeme praktično već izbačen iz igre zbog politike vođe Srbije, Slobodana Miloševića, a i u prethodnim godinama – nakon smrti Tita koji se pokazao najjačim, ako ne i jedinim integrativnim faktoromkoji je Jugoslaviju držao na okupu – oni koji su se nazivali komunistima sve su se više pokazivali kaonesposobni, odnosno nedorasli izazovima s kojima su se suočavali, ukratko: kao vodeća snaga koja to nije.

I inače, Jugoslavija u onome modelu, kojega je najprikladnije zvati Titovom Jugoslavijom, prešla je svoj rok trajanja. Taj je model odslužio svoje. Na kraju niza političkih eksperimenata, mada uz gospodarstvo u kojem su sve više prevladavalielementi tržišta i koje je poslovalo na principu profita, nitko s Jugoslavijom, takvom kakva je bila, nije bio zadovoljan. I umjesto da se ide na novi politički dogovor, na stvaranje – navodim samo jednu mogućnost – labave i vremenski oročene konfederacije samostalnih država, dotadanjih federalnih jedinica, suočili smo se s politikom Slobodana Miloševića koji je, osiguravši podršku Armije, želio mijenjanjem unutarnjih granica stvoriti veliku Srbiju.

U takvim uvjetima, a Miloševićeva je politika uskoro rezultirala pobunom dijela hrvatskih građana srpske nacionalnost, kao i otvorenim ratom, udareni su temelji političkog pluralizma u Hrvatskoj. Naravno, vremena su bila nenormalna, pa ni ti temelji nisu bili onakvi, kakvi su trebali biti. U uvjetima ugroženosti novostvorene države,bitno je bilo profilirati se kao „hrvatski“, pa su se stranke umjesto sa svojim programima koji bi se – logično – razlikovali, natjecale u tome koja će biti„hrvatskija“.

Pridjev „hrvatski“ nije smio izostati iz imena ni jedne stranke, pa su onda i Srbi u Hrvatskoj krenuli istim putem, osnivajući svoju stranku. Dobili smo, dakle, umjesto političkih nacionalne stranke kojima je pripadnost, odnosno privrženost naciji bila osnovna karakteristika. Pri tome je distinkcija između umjerenog nacionalizma i onoga radikalnoga, pa i pro-fašističkoga, bila najmanje važna. O programima nitko nije mario, za njih jedva da se i pitalo.

Tome treba dodati i pečat što ga je prvome desetljeću samostalne Hrvatske ostavio njezin prvi predsjednik, Franjo Tuđman. Mada ne sumnjam da je kao cilj pred očima imao demokratsko, pluralističko društvo, činjenica je da je ono bilo suprotno njegovome karakteru. On je bio tipautoritarnog državnog poglavara, prema njemu je „skrojen“ i prvi hrvatski ustav. Može zvučati grubo, ali istina je da je Tuđman demokraciju i politički pluralizam tretirao kao ukras kojemu ne treba pridavati previše pozornosti.

Bio je uvjeren da je samo on dorastao funkciji Predsjednika. Dobro pamtim kako je jednom reagirao na traženje skupine intelektualaca da odstupi, upravo zbog nedemokratičnosti i kršenja ljudskih prava. Upitao je: „Pa dobro, da ja odem, tko bi mogao biti Predsjednik? Tko?“ Bio je obuzet svojom mesijanskom ulogom i to se pokazalo kao ozbiljna prepreka razvoju političkog pluralizma.

Jednako tako, bio je čvrsto uvjeren da samostranka kojoj je on na čelu može na pravi način braniti hrvatske nacionalne interese – naravno, kako ih je on vidio i doživljavao. I kada se to uvjerenje sukobilo s rezultatima izbora, slobodnih, demokratskih izbora, a dogodilo se to upravo u Zagrebu, Tuđman je pokazao da uopće ne mari za demokratska pravila igre. On, naprosto, oporbi nije želio dozvoliti da upravlja glavnim gradom. I nije, o metodama nema smisla trošiti riječi. Kupovanje glasova nije strano ni etabliranim demokracijama.

Tako da su i politički sustav samostalne Hrvatske i njezin izborni sustav u prvome desetljeću postojanja bili – da tako kažem – zarobljenici, taoci Tuđmanove ne samo sujete, nego čvrstog uvjerenja da samo on i njegova stranka mogu voditi ovu zemlju. Imali smo demokraciju i pluralizam na papiru, ali u praksi i dalje smo živjeli – po učincima sustava – u jednopartijskom sustavu i jednoumlju. Činjenica de se – za razliku od jugoslavenskih vremena – ipak moglo glasno negodovati, nije ništa mijenjala.

Osim što je ljudima, nekima barem, davala iluziju da uživaju više slobode nego prije i da mogu reći što žele. I mogli su, zaista, ali vlast je radila ono što je ona željela, bez obzira i na svoje građane, i na međunarodnu zajednicu koja je ubrzo shvatila što joj se, pod „firmom“ uvođenja demokracije, događa pred očima. No, ni sve očitije neraspoloženje međunarodne zajednice nije moglo ništa promijeniti. Tuđman je vodio svoju igru, postajao je sve više netrpeljiv i isključiv, a njegovi „sateliti“, u nastojanju da održe svoje pozicije, slijepo su ga slijedili.

Danas, naravno, pričaju drugu i drugačiju priču. Ja sam ostao uz Tuđmana dok mi je to savjest dopuštala i dok sam mislio da s pozicija vlasti mogu barem neke štete popraviti. Kada sam procijenio da se s politikom koju je tvrdoglavo provodio, posebno onom prema Bosni i Hercegovini,niti mogu složiti, niti je mogu promijeniti, otišao sam u oporbu. I kao oporbeni političar kojemu praktično nitko nije davao ni najmanje šanse, pobijedio sam na predsjedničkim izborima godina 2000. I zatim još jednom, godine 2005.

S time da je građanima bila potpuno jasna moja politička pozicija, da im ništa nisam tajio uoči izbora, niti sam ih s bilo čine neugodno iznenadionakon izbora.

Promijenili smo Ustav, smanjili ovlasti Predsjednika, možda za nijansu i previše, jer Predsjednik nam je potreban kao korektivni faktor u sustavu, naglasili smo ulogu i važnost parlamenta – Sabora, počeli smo sve stranke tretirati kao jednako vrijedne i važne, dajući im jednake šanse. Otvorili smo, ukratko, vrata istinskome pluralizmu.

O pojedinostima mojih deset predsjedničkih godina ne želim govoriti. To prepuštam drugima.Ali, moram zaključno naglasiti nekoliko stvari.

Sama činjenica održavanja slobodnih i višestranačkih izbora ne daje nekoj zemlji, bilo kojoj zemlji, demokratsku legitimaciju. Takvi su izbori uvod u demokraciju, ali stvari mogu otići i u drugome smjeru. Nacistički vođa Adolf Hitler, odgovoran za desetke milijuna mrtvih – na bojnome polju i u koncentracionim logorima - došao je na vlast slobodnim, demokratskim izborima u konkurenciji više političkih stranaka. I uspio je u samo stotinu dana u demokratski izabranom parlamentu dokinuti i parlamentarizam, i demokraciju.

Dakle, nemojte nasjedati: višestranački, slobodni izbori tek su uvod. Bitno je ono što slijedi.Bitna je politička volja vlasti da provede ono što je zapisano u zakonima, donesenima u demokratskoj proceduri u parlamentu. Mi, na žalost, i dalje trpimo recidive činjenice da su se stranke na početku našega političkog pluralizma dokazivale hrvatstvom, a ne suvislim programima.

A, s druge strane, uvijek iznova čujemo zahtjeve, motivirane navodno ekonomskim razlozima, dapromijenimo način izbora Predsjednika, da ga bira parlament, a ne građani – izravno. Mislim da bi to za razvoj demokracije u Hrvatskoj bilo pogubno. U parlamentu izabrani Predsjednik igračka je u rukama političkih stranaka koje su ga birale. On je njihov zarobljenik i rijetki su, poput bivšeg njemačkog predsjednika Riharda fon Vajcekera, koji smognu snage da izađu iz te uloge.

Hrvatska je demokracija mlada, krhka, nepotpuno razvijena. Nama je potreban Predsjednik koji će odgovarati građanima, koji će zastupati njihove interese i koji će moći – u njihovo ime – intervenirati u politički sustav, makar i samo javno iznoseći svoje mišljenje, a pozivajući se na građane koji su mu dali povjerenje.

Hrvatska država, a to znači i demokracija u Hrvatskoj, stari su tek malo više od dva desetljeća. Pred nama je još dug put, uz završnu napomenu: i Hrvatska, baš kao i svaka druga zemlja, mora pronaćimodel demokracije koji će joj najviše odgovarati.Jedinstvenog, globalnog modela demokracije koji je dobar za sve i svakoga, takvoga modela nema. Mada bi nas neki htjeli uvjeriti, pa i argumentom sile, da on postoji.

I demokracija se razvija, a svaka zemlja imaneotuđivo pravo razvijati je na način koji najbolje odgovara njezinim građanima. Govorim to svjestan činjenice da je Hrvatska nedavno postala članicom Evropske unije. I volio bih kada bi se moja zemlja u Uniji ponašala na taj način.

​Hvala na pozornosti!