Gospođe i gospodo,uvaženi sudionici ovoga Foruma, Drago mi je što mi je pružena prilika da s vama podijelim svoja razmišljanja o stanju i trendovima u srednjoj i istočnoj Evropi i o gospodarskoj suradnji Narodne Republike Kine s tim dijelom svijeta. To mi je zaista drago. jer sam u deset godina koliko sam proveo na dužnosti predsjednika Republike Hrvatske, jedne od zemalja te regije, uporno ponavljao kako valja intenzivirati i razvijati gospodarsku suradnju s Kinom. I činio sve što sam mogao da do toga i dođe. Generalno govoreći, skupina zemalja srednje i istočne Evrope, u što – naravno – uključujem i jugoistok – ili je već u članstvu Evropske unije, ili je na putu da to članstvo ostvari, ili, u najmanju ruku, jasno najavljuje svoju želju za ulaskom u Uniju.  A to dobrim dijelom određuje kako stanje u tome dijelu svijeta, tako i trendove koji omogućavaju zaključak o daljem razvoju. Kao prvo, riječ je o državama, s izuzetkom Jugoslavije, koje su do ne tako davno bile u sastavu tzv. istočnog bloka, pod dominacijom Sovjetskog Saveza. Nakon što je, dezintegracijom SSSR-a, nestala i ta dominacija, zemlje o kojima govorim ušle su u kategoriju tzv. tranzicijskih zemalja, dakle zemalja u kojima se ne samo mijenja i društveno-politički sustav, nego se i ostvaruje prijelaz od socijalističke, planske ekonomije na tržišno gospodarstvo. Tako stvar izgleda u teoriji. Praksa je donekle drugačija. Tranzicija, onako kako se provodi, pa i tako, kako ju je iskusila moja zemlja – Hrvatska – nije nikakav prijelaz, nego  naprosto preuzimanje gotovog modela, onoga što smo bili naučili zvati zapadnim kapitalizmom. Taj se model nemilosrdno nameće, i to je doista pravi izraz: nameće, bez obzira na konkretne uvjete, dostignuti stupanj razvoja i specifičnosti pojedinih zemalja. I opet ću navesti primjer Hrvatske. Kao dio jugoslavenske federacije mi smo godinama imali, nazvao bih ga tako, mješoviti model nacionalne ekonomije, plansku privredu s jakom i sve izraženijom ulogom slobodnog tržišta i konkurencije koja na njemu određuje pravila igre. Imali smo i tvrtke koje su se u tim uvjetima dobro snalazile i na svjetskom tržištu, koje su na njemu poslovale s profitom. No, to nisu bile privatne tvrtke, nego tvrtke u tzv. društvenom vlasništvu koje su poslovale u uvjetima radničkog samoupravljanja. Društveno vlasništvo i radničko samoupravljanje bili su najbliži onome što je na Zapadu bilo poznato kao radničko dioničarstvo, a čega ni u jednoj istočnoevropskoj zemlji ni u naznakama nije bilo. No, u trenutku sloma socijalizma o tome nitko nije vodio računa. Hrvatsku se naprosto strpalo u isti koš s ostalim zemljama nekadašnjeg istočnog bloka i isti „recept“ primjenjivao se kod nas, kao i kod njih. A to je značilo ubrzanu privatizaciju po svaku cijenu, dokidanje svega što je i malo „mirisalo“ na sustav kojega se napuštalo i prepuštanje tržištu u uvjetima, rekao bih, ne razvijenog kapitalizma, nego onoga ranoga u kojemu se još provodi prvobitna akumulacija kapitala. Rezultat: nestajanje cijeloga niza profitabilnih poduzeća koja su novi vlasnici doslovno uništili u rekordno kratkome roku, drastično smanjivanje izvoza, jer je – naravno – pala proizvodnja, sve veće inozemno zaduživanje i siromašenje cijele zemlje. Paralelno u zemlju je ulazio inozemni kapital, ali ne u proizvodnju, nego u prvome redu u financijski sektor, tako da Hrvatska danas ima samo još jednu banku u svojem vlasništvu, a i nju ćemo – pod pritiskom Evropske unije – privatizirati, što znači prodati stranome ulagaču. Ne mogu tvrditi da je baš jednako tako u svim zemljama srednje i istočne Evrope, ali da je slično, i to vrlo slično, u to sam siguran. Na djelu je, naime, jedan određeni model ponašanja, zapravo preuzimanja nacionalnih gospodarstva i uklanjanja moguće konkurencije. I taj se model primjenjuje i ostvaruje svuda. Dakle, iz kineske perspektive riječ je s jedne strane o nizu zemalja, drastično smanjenih proizvodnih mogućnosti koje sve trebaju inozemne investicije, pri čemu ne mislim na spekulativni kapital, nego na kapital koji bi bio investiran u proizvodnju i koji bi nosio korist kako investitoru, tako i zemlji u koju je uložen. Postoje, naravno, i izuzeci od ovoga što govorim. Tako je Francuska, na primjer, uložila u tvornicu automobila u Rumunjskoj, ne dirajući nekadašnje ime Dacia, izgradila vrlo modernu tvornicu iz koje izlaze vozila u klasi Renaulta, ali ne onoga najnovijega. Što je najvažnije, ta su francusko-rumunjska vozila za evropske prilike jeftina. Slično je napravio talijanski Fiat u Srbiji, pa je sada to talijansko-srpsko vozilo, ali pod imenom Fiata najbolji izvozni artikl Srbije. S druge pak strane, riječ je o tržištima na kojima, uopćeno govoreći, nedostaje čak i ono što se te zemlje nekada same proizvodile i što se sada „nadoknađuje“ uvozom robe sa Zapada, iz zemalja-članica Unije. Zašto to ne bi mogla biti i roba iz Kine, pogotovo ako su nudi po konkurentnim cijenama? I zašto Kina ne bi mogla investirati u nove tvrtke, ili pomoći starima, posrnulima, da ponovo stanu na noge s „injekcijom“ svojega kapitala? Realno je i jedno, i drugo. Pri tome, međutim, treba imati u vidu svojevrsnu opčinjenost zemalja o kojima je riječ Evropskom unijom i Sjedinjenim Državama. Tako da Kina, ukoliko želi razvijati gospodarske odnose sa zemljama srednje i istočne Evrope, mora zapravo konkurirati starim članicama Unije i Americi. Ta, ja je možda i pomalo „zaoštreno“ nazivam – opčinjenost Evropskom Unijom i Sjedinjenim Državama ide tako daleko da se često ni ne uzimaju u razmatranje ozbiljne ponude što dolaze iz zemalja izvan toga kruga. Kada to govorim i opet imam na umu Hrvatsku i neka naša neugodna iskustva koja danas vrlo skupo plaćamo. Treba se, dakle, protiv toga boriti. Ja jesam bio, a i danas sam, uvjereni pristaša projekta evropskoga ujedinjavanja. No, ja ga nikada nisam shvaćao kao podizanje zida oko ujedinjene Evrope, kao neko ograđivanje od ostaloga svijeta. U onoj mjeri u kojoj su dio svojega suvereniteta prenijele na Uniju, njezine će se članice ponašati u skladu s njezinim zaključcima i zajedničkom politikom, koju baš i nije najjednostavnije formulirati. Tome svakodnevno svjedočimo. No slobodu odlučivanja u gospodarstvu nitko nije prenio na Uniju.  Niti se bilo tko odrekao prava i dužnosti brige za vlastite nacionalne interese.  Napokon, neke moćne i velike članice Unije to nam svojim ponašanjem na najbolji mogući način pokazuju. A i dokazuju da se tako i smije, i može. S obzirom da je Evropska unija izgrađena na temeljima ravnopravnosti svojih članica, ne vidim razloga zašto se i manje, nove članice ne bi ponašale, slijedeći primjer onih starih. Drugim riječima: u zemljama srednje i istočne Evrope tek treba sazrijeti svijest ne samo o mogućnosti, nego i o potrebi jačanja gospodarskih veza s Narodnom Republikom Kinom. Iz te će se svijesti roditi i politička volja da se krene tim putem. Naravno, da i Kina može pomoći ubrzavanju toga procesa – nudeći povoljne aranžmane i dugoročno investiranje koje bi zemljama regije o kojoj govorim pomoglo da ekonomski postanu „jači igrači“, što bi onda povećalo i njihovu specifičnu težinu u samoj Uniji. I napokon, otvorena je i mogućnost osnivanja zajedničkih tvrtki, što bi Kini pružilo mogućnost da na tržište Evropske unije uđe, da tako kažem, na mala vrata, kroz gospodarstva zemalja članica. I ja ovime ne zagovaram nikakvu subverzivnu djelatnost. Tako nešto potpuno bi bilo u skladu sa zakonima slobodnoga tržišta, na kojima počiva Evropska unija, a koja primjenjuje i Narodna Republike Kina. Da zaključim: za Kinu srednja i istočna Evropa neistraženo su i nedovoljno iskorišteno područje. A i za gospodarstva zemalja toga dijela svijeta, pod uvjetom da se oporave, kako od sadašnje krize, tako i od – usuđujem se reći – nasilne i nepromišljene privatizacije i pretvorbe, kinesko tržište, ma kako golemo bilo, otvara određene mogućnosti. Može se i moralo bi se. Na jednoj i drugoj strani je da realno postojeće mogućnosti prepoznaju i da ih iskoriste, na obostranu korist. Hvala što ste me saslušali!