Rim, 31.03.2014.

Govor na Međunarodnom simpoziju kulturne diplomacije i religije

Gospodine Predsjedniče,

ekscelencije,

gospođe i gospodo,

 

Čini mi osobitu čast i zadovoljstvo obratiti se ovom eminentnom skupu i govoriti o ovako značajnoj i aktualnoj temi. I to posebno danas, kada nad svijetom ponovo lebdi opasnost zaoštravanja, pa - rekao bih - i direktne konfrontacije. Donedavno smo bili uvjereni da je trajno iza nas vrijeme blokovskih sukoba i podjela. Naime padom berlinskog zida učvrstilo se uvjerenje da na mjesto ravnoteže straha definitivno dolazi faza izgradnje demokracije, ravnopravnosti, partnerstva i prijateljske suradnje na međunarodnom planu. 

 

Međutim, da bi se to dogodilo, taj je novi politički kontekst morao voditi i u poboljšanje ekonomskog stanja, posebno kod najmanje razvijenijih dijelova svijeta. 

Mada svi to znamo, ipak ću podsjetiti: prije dosta godina u Ujedinjenim narodima, pa i u drugim međunarodnim organizacijama i forumima uočeni su problemi zaostajanje nerazvijenog svijeta u odnosu na visokorazvijene zemlja. Zbog toga su formulirani razvojni ciljevi kojima se željelo postići smanjivanje razlika i ubrzanje ekonomskog razvoja nerazvijenih zemalja. 

 

Na žalost danas možemo samo konstatirati kako ne samo da zacrtani ciljevi nisu ostvareni, nego da je došlo do još većeg zaostajanja nerazvijenih. Situacija je danas zaista alarmantna.

 

 Za ilustraciju navodim neke činjenice. Naime, danas samo 1% svjetskog stanovništva raspolaže s polovinom svjetskog bruto proizvoda, a preostalih 99% stanovništva s drugom polovinom. Što može biti gore i opasnije za ravnotežu u svijetu? Nije li to socijalna bomba koja, ako eksplodira, može izmijeniti lice zemlje?

Ovome treba dodati još jedan frapantan podatak koji govori o tome da se ukupan svjetski proizvod procjenjuje na oko 70 tisuća milijardi dolara, a da se istovremeno na svjetskom financijskom tržištu vrti oko 400 tisuća milijardi dolara. Očigledan je ovaj financijski balon koji ukazuje da danas svjetska ekonomska kretanja u dobroj mjeri reguliraju spekulacije na tržištu i kretanje spekulativnog kapitala i papira bez realnog pokrića. 

 

Privatna pohlepa malog broja ljudi prijeti da uništi realne ekonomske procese i razvoj.

 

Ovo je izravna prijetnja da će doći do još izraženije recesije i ekonomskog kolapsa u svjetskim razmjerima, ako će se taj proces i dalje nekontrolirano  razvijati.

 

Naravno da takav razvoj nije rezultat slučajnosti ili cikličkog kretanja svjetske privrede. On je prije svega posljedica onoga koncepta po kome se ekonomski procesi u svijetu odvijaju zadnjih trideset godina. 

O tome konceptu, odnosno razvoju privrede na osnovu njega, odlučili su malobrojni svjetski moćnici i institucije, i to daleko od prisutnosti javnosti. Nisu oni ni od koga tražili demokratsku provjeru svojih planova, a još manje demokratsku potvrdu institucija da te svoje planove i projekte mogu realizirati. 

 

Dakle, dok smo s jedne strane imali neviđeni polet u pravcu razvoja demokracije i demokratskih institucija,  s druge su strane donošene suštinske odluke o razvoju bez  poštivanja demokratske procedure i prakse.

 

Posljednjih godina inaugurirana je i praksa tzv “izvoza demokracije“. Vojnim intervencijama uklanjaju se režimi u pojedinim zemljama bez bilo kakvog dogovora s nadležnim međunarodnim institucijama, a pogotovo bez formalnih odluka nadležnih tijela da su u takve intervencije ide. Da budem do kraja jasan: Ujedinjeni narodi kao nadležna svjetska institucija, pa i Vijeće sigurnosti kao njezin organ, bačeni su praktično na marginu. 

 

Najvažnije odluke donose se unilateralno. Gotovo pa se može reći da je multilateralizam, kao osnovni oblik donošenja odluka o akutnim svjetskim kriznim žarištima, napušten. 

 

Pitanje je: kako iz ovoga izaći?

 

Ne samo najjednostavniji, nego i jedini mogući odgovor jest: reafirmacijom sistema Ujedinjenih naroda i njihovih organa.To znači i vraćanje na multilateralizam kao jedini demokratski način odlučivanja. Jer, sve dosadašnje unilateralne akcije, bilo gdje da su poduzete, nisu za rezultat imale jačanje demokracije, nego su - upravo suprotno od toga - vodile, a i danas vode, u daljnje prolivanje krvi i trajne unutarnje podjele i sukobljavanja. Kratko rečeno, gotovo svaki „izvoz demokracije“  završio je u kaosu i fragmentaciji prostora na kome je izvođen.

 

Nasušna je potreba današnjeg svijeta reafirmacija dijaloga kao metode rješavanja problema i napetosti, ali uz sudjelovanje svih involviranih međunarodnih faktora. U tome je nezaobilazna i uloga svjetskih religijskih zajednica i crkvenih velikodostojnika.

 

Dolazim s prostora na kome se prije dvadesetak godina odvijao najgori ratni sukob u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Upravo odsutnost volje za dijalogom značajno je pridonijela krvoproliću i razaranjima. Na žalost, ni vjerske zajednice na prostoru bivše Jugoslavije nisu tada odigrale ulogu koja bi bila u skladu s njihovim poslanjem.

 

Umjesto da pokušaju stišavati strasti, one su se u većini opredijelile za - kako se govorilo - svoje nacionalne zajednice. U stvarnosti, one su pristale uz nacionalističke koncepte i praksu nacionalnih vođa, umjesto da propovijedaju humanizam i bratstvo među ljudima i narodima, kako to nalažu njihove vjerske doktrine. 

 

Odjeke takvog ponašanja susrećemo, moram reći, i danas.

 

S druge strane - a to ne smije biti prešućeno - bilo je i primjera aktivnog zalaganja za dijalog i mir od strane jednog dijela dostojanstvenika svih crkava na našem prostoru.

 

Naš najvažniji zadatak je, kao što sam rekao, da pokušamo reafirmirati dijalog kao osnovno sredstvo za stišavanje konflikta.  U tome religijske zajednice i njihovi velikodostojnici imaju, odnosno trebali bi imati, izuzetno važnu ulogu, jer je u osnovi njihovih doktrina i poruka ljubav prema bližnjem, bratstvo ljudi i naroda. Na tim osnovama one mogu poticati javnost, ne samo vjernike, da djeluju na zbližavanju ljudi i država. One također mogu snažno utjecati da se u rješavanju problema  polazi od poštovanja interesa drugih i drugačijih i spremnosti na kompromis.

 

To je, naime,  jedini mogući put da se izađe iz problema.  

Moram naglasiti još jednu važnu stvar. Nitko nema pravo zbog svojih partikularnih interesa dovoditi svijet na rub općeg sukoba. Nema nerješivih problema, ako postoji volja da se pregovara i napravi kompromis prihvatljiv za sve sudionike.

 

Svaki drugi prilaz nužno bi nas vodio povratku u hladni rat. Treba se nadati i treba vjerovati, kako nismo pravili demokratske iskorake zato, da bismo se sada vraćali u vrijeme kada smo se gledali preko nišana. Udruženim snagama svih relevantnih svjetskih faktora, u čemu crkve imaju istaknutu ulogu, možemo se vratiti na kolosijek učvršćenja i mira i jačanja međunarodne suradnje. 

 

Istupanja Pape Franje daju dovoljno osnova za takvo razmišljanje. 

 

Treba samo slušati, htjeti i uzdići se iznad svojih uskih interesa. 

 

Treba htjeti dobro i mir za sve, a to i jest univerzalna poruka svih religija, pa bi trebala biti i poruka svih crkava, odnosno vjerskih zajednica.