Ekselencije,

gospođe i gospodo,

cijenjeni sudionici rasprave,

Prije nego što krenemo u razgovor, molim vas za nekoliko minuta vaše pozornosti da bih podijelio s vama neka razmišljanja vezana uz temu. A ta je tema za mene posebno inspirativna jer nas – onako kako je ja razumijem – suočava s jednim od iznimno važnih, ako ne i s najvažnijim pitanjem pred kojim se nalazi čovječanstvo. 

To je pitanje, a govorim zapravo o setu pitanja: kako će se upravljati razvojem svijeta, tko će sve u tome sudjelovati, s kojom moći i na kojim razinama. 

I, naravno, s kojim posljedicama. 

Pri tome smatram kako nije sporno samo to hoće li razvoj biti održiv, nego  hoćemo li razvoj uopće imati.

Proteklih pola stoljeća, uključivo posljednje godine, mjesece, pa i tjedne, naučili su nas - ako išta - onda sasvim sigurno to, da je predviđanje budućnosti vrlo teška zadaća. Ljudi su, naime, uvijek skloni vjerovati kako će se dobri trendovi nastaviti i uspostavljeno stanje reproducirati, naravno na sve višoj razini razvijenosti. 

U 70-im godinama prošlog stoljeća vjerovalo se da će razvoj voditi prema sve većoj decentralizaciji društva i država i sve većoj autonomnosti njihovih dijelova. Neki američki znanstvenici, nazvani futurolozima, čije su se knjige prevodile na brojne jezike, predviđali su čak kako će taj proces biti toliko jak, da će se u bliskoj budućnosti, svakako prije isteka 50 godina, SAD razdvojiti na nekoliko samostalnih država. 

U stvarnom životu tekao je vrlo jak proces decentralizacije i uključivanja sve većeg broja ljudi na raznim razinama odlučivanja. To je bilo zlatno doba demokracije, koja se iz političke sfere širila i na industrijsku. U nekim zemljama, od Njemačke do Japana, razvijali su se napredni i jaki sustavi suodlučivanja zaposlenih i to ne samo kad je riječ o radnim odnosima, već i o razvoju tvrtke. 

U zemlji iz koje ja dolazim, Hrvatskoj, u ono vrijeme u sklopu Jugoslavije, samouprava je bila temelj društvenog sistema. I to radnička, kao i teritorijalna samouprava. Mnogi su vjerovali da je to prirodni razvoj i da će rušenjem berlinskog zida biti srušene i sve barijere daljnjem širenju demokracije.

Sada, međutim, vidimo da se dogodilo upravo obratno. 

Neki su intelektualci, doduše, upozoravali da će se s promjenom Istoka promijeniti i Zapad, ali dalje od toga nije se išlo. Čak se nije ni analiziralo kakve će te promjene biti, niti koliko će duboko zadrti u strukturu društva. Ovome auditoriju svakako ne moram objašnjavati što se zaista dogodilo. 

Umjesto povećavanja broja razina na kojima se odlučuje, došlo do njihovog smanjenja. Moć i vlast koncentrirani su u malom broju ruku. Umjesto da se povećava, broj ljudi koji zaista odlučuju drastično je smanjen. I to ne samo u ekonomiji. 

Koncentracija bogatstva, dakle ekonomske moći, dovela je i do koncentracije političke moći, pri čemu postoji realna opasnost, mada - bojim se - još neprepoznata - da demokratske institucije postanu prazna ljuštura, odnosno forma bez sadržaja. Koncentracija bogatstva nema samo socijalne posljedice, kao što su, na primjer, nestanak srednje klase ili pauperizacije rastuće armije nezaposlenih. 

Ona je dovela je i do silnog jačanja monopola i, posljedično, ograničavanja tržišta.

Ono što je smanjeno, to je motivacija, i upravo to je ono najteže sa čime se susrećemo. Savršeno dobro znamo da je osnovna uloga tržišta - motivacija. Stoga ograničavanje tržišta karteliranjem i stvaranjem monopola, bitno smanjuje i motivaciju. Ići ću i korak dalje, pa ću reći kako smanjivanje, pa i nestajanje suodlučivanja i samouprave, pogotovo u uvjetima svjetske recesije, ne samo da smanjuje motivaciju, već i rađa besperspektivnost i očaj. 

To je plodno tlo na kojemu se rađaju, bujaju razne radikalne stranke i pokreti što niču pred nama, a pred čijim postojanjem i jačanjem Evropa - na žalost - zatvara oči. Istodobno, gotovo iz dana u dan stižu vijesti, iz ove ili one zemlje, o navodnom prevladavanju krize. No, realno gledano, to su uvijek tek mali i nedovoljni pomaci. Bez promjene stanja koje je demotiviralo ljude, ne može se pokrenuti stvarni razvoj.

Nemam ambicije da dijelim recepte za praktične poteze, koji bi doveli do promjena, niti sam zbog toga uzurpirao vaše vrijeme. No, dozvolit ću si na kraju da iznesem dva uvjeta, što ih smatram nezaobilaznima  za pokretanje rasta i ublažavanja društvenih napetosti. 

Prvo – raspodjelu novostvorene vrijednosti treba radikalno promijeniti u korist što šireg kruga ljudi koji u tome sudjeluju, ili bi mogli sudjelovati. 

I drugo – iz korijena treba promijeniti način odlučivanja. Društvo treba graditi od temelja prema vrhu, a ne obratno što je sada slučaj.

Nadam se da sam dao dovoljno poticaja za dalji razgovor i hvala vam što šte me saslušali.