Ekscelencije,

uvaženi sudionici Foruma,

gospođe i gospodo,

Prije svega želio bih zahvaliti organizatorima Foruma na tome što su mi pružili mogućnost da vam se obratim. Odabrali su temu koja se u današnjim uvjetima, a s pogledom uperenim u budućnost, upravo nameće. Dakle: pravu temu. 

Nakon što sam to rekao, moram odmah zamoliti i za vaše razumijevanje. Tema je primarno gospodarska, a ja sam čovjek koji je najveći dio života bio političar. 

Razumjet ćete, dakle, što ću i ovoj temi prići s pozicije političara, pogotovo zato što sam se i u vrijeme dok sam bio predsjednik Republike Hrvatske zauzimao za što intenzivnije i brže regionalno povezivanje, pa i ono infrastrukturno.

Naravno da nas povezivanje regionalne infrastrukture u jugoistočnoj Evropi, upravo u aktualnim prilikama, stavlja pred ne male izazove, otvarajući nam u isto vrijeme i ne male mogućnosti.

Izazove se može svesti pod pitanje: znamo li prepoznati važnost infrastrukture i imamo li viziju njezine izgradnje, a mogućnosti se mogu sažeti u konstataciji: što ćemo biti bliži jedni drugima, to ćemo lakše pretvoriti jugoistočnu Evropu u područje mira, sigurnosti i stabilnosti.

No, mislim da ne možemo prići ovoj temi, a da ne kažemo kako se na infrastrukturu, pa i onu lokalnu, ne može gledati bez sagledavanja cjeline ekonomskog razvoja. Zašto? Pa, jednostavno zato, što je infrastruktura jedan od ključeva razvoja. 

Ako prihvatimo da je to jasno, a jest, onda se moramo upitati čemu će služiti infrastruktura o kojoj govorimo i da li ta svrha, odnosno cilj izgradnje infrastrukturne mreže opravdava vrijednost investicije. A riječ je, suvišno je i dodati, u pravilu o velikim investicijama.

Laički gledano, izgradnja cesta, autoputova, željezničkih pruga, dakle ulaganje u infrastrukturu praktično je besmisleno i može izazvati teške posljedice - ako ne bude praćeno istodobnim razvojem proizvodnje. S druge strane, loše stanje infrastrukture ukazuje na loše stanje gospodarstva zemlje. 

Sasvim konkretno, to vrijedi i za infrastrukturna poduzeća, željeznice ili autoputove. Znam o čemu govorim, jer zemlja iz koje dolazim - Hrvatska - za to je najbolji primjer.

U posljednjim desetljećima osobito je važan još jedan vid infrastrukture, ona telekomunikacijska. Upravo suvremene telekomunikacije, njihova mreža, omogućuje povezivanje ekonomija doslovno u jednoj sekundi. Evo vam primjera: američke banke imaju svoje kompjuterske odjele i u Indiji. Utjecaj takvoga stanja, a ono karakterizira vrijeme u kojemu živimo, doslovno je nesaglediv.

Sumarno treba reći, a znam da smo svi mi toga itekako svjesni, da infrastrukturu uvijek treba gledati u cjelini. Posegnut ću i opet za primjerom iz Hrvatske. 

Svojedobno, još u vrijeme Jugoslavije, ŽTP Zagreb (tako su se tada zvale Hrvatske željeznice) ukinuo je veći broj nerentabilnih lokalnih pruga. Zadržao je, međutim, glavne - zato što je na njima zarađivao. 

No, računica je bila pogrešna. Posljedica je, naime, bila to da se i na glavnim željezničkim pravcima bitno smanjila rentabilnost. Za one koji ne slute odgovor, reći ću odmah: zato, što su ostali bez tereta i putnika sa sporednih pravaca, onih ukinutih.

Globalizacija, a današnji je svijet nepovratno globaliziran, nosi kao jednu od posljedica i konjunkturu transporta. Mislim da ne griješim, ako kažem da je to prva konjunktura transporta koja nije uvjetovana nekim velikim ratom. 

Nasumce samo navodim: američki građanski rat doveo je do silne ekspanzije  željeznice (za prebacivanje trupa, u čemu je prednjačio Sjever), a oba svjetska rata, kao i ratovi u Koreji i Vijetnamu rezultirali su konjunkturom u brodogradnji. Sličan je utjecaj svojedobno imalo i zatvaranje Sueskog kanala.

No, globalnim ekonomskim razvojem raste interes i za „lokalnu“ infrastrukturu u udaljenim zemljama. Pa tako raste i zanimanje Narodne Republike Kine za europske luke, kanale i željeznicu.

Sve veća uzajamna međupovezanost i međuovisnost svijeta u kojemu živimo, pa tako i ekonomska, osobito je važan razlog za izgradnju infrastrukture (naftovodi i plinovodi, avioindustrija, željeznica itd.). Ta izgradnja, vrijedi ponoviti, silan je poticaj proizvodnji.

To su sve elementi s kojima moramo, pri izgradnji infrastrukture, računati i mi na jugoistoku Evrope. Pri čemu treba naći pravi odnos, ili - ako hoćete da to kažem drugim riječima - uspostaviti obostrano prihvatljivu ravnotežu između naših potreba, potreba pojedinih zemalja i cijele regije s jedne strane i inozemnog interesa da u tome sudjeluje, s druge. 

Siguran sam da se to može, ali nezaobilazni je uvjet postojanje dugoročne ne samo vizije, nego i plana razvoja - kako na nacionalnoj, tako i na regionalnoj razini.

I dozvolite mi da završim kao političar. Smatram da treba uložiti sve napore, i to na svim stranama, pa i ne samo od strane ključnih aktera, da kriza, praktično već globalna, izazvana zbivanjima oko Ukrajine, bude prevladana. 

I to ne samo zbog energenta. Isprepletenost trgovačkih i financijskih interesa narasla je do, usuđujem se reći, nezamislivih razmjera. 

A to što kažem o Ukrajini, vrijedi s određenim promijenjenim naglascima, i za Afganistan ili Irak, odnosno za ponašanje demokratskog Zapada, osobito euroatlantskih integracija. Pročitao sam nedavno knjigu "Odavde do Lepanta". Autor je Paolo Rumiz. I čini mi se prikladnim ove natuknice, zaista samo natuknice, o mogućnostima i izazovima izgradnje infrastrukture u jugoistočnoj Evropi, ali i o infrastrukturi i gospodarskom razvoj u današnjem svijetu, završiti citatom iz te knjige.

Citiram, dakle: "Venecija je razumjela svoj Istok, percipirala je njegovu kompleksnost mnogo bolje nego što danas Atlantski pakt razumije Irak ili Afganistan. 

Da bi parirala osmanskom svijetu, ona nije proizvodila samo ratne galije, već i nedostižnu količinu knjiga, geografskih karata i trgovačkih veza. To je još jedna razlika između između tadašnjeg i današnjeg  sukoba.“  

Dodao bih: i između tadašnjeg i današnjeg svijeta.