Govor bivšeg predsjednika Hrvatske g. Stjepana Mesića na Konferenciji o svjetskom miru na temu 'Dijalog o međusobnom razumijevanju za svjetski mir'.

Ekselencije,

gospođe i gospodo,
uvaženi sudionici i gosti,

               Izuzetna mi je čast što se mogu obratiti ovom eminentnom skupu. Odmah na početku želim, ne zbog kurtoazije, nego zato što tako zaista mislim i osjećam, odati priznanje organizatorima ovoga skupa. Govoriti o miru u svijetu danas je, bojim se, potrebnije nego ikada nakon završetka Drugog svjetskog rata (s izuzetkom Berlinske i Kubanske krize koje su tadašnje super-sile riješile međusobnim dogovorom).

               Mir je ugrožen nastojanjem da se redefiniraju, odnosno ponovo iscrtavaju i silom oružja ostvaruju nove interesne zone.

I to ne mir u ovome ili onome dijelu svijeta, nego svjetski mir! Toga moramo biti svjesni. I upravo zato je naš skup toliko potencijalno značajan. Naglašavam ovo "potencijalno", jer njegovi učinci ovise o tome kako će naše poruke primiti oni koji u svojim rukama drže - doslovno - sudbinu svijeta, ali i o tome kako će mediji te poruke prenijeti svjetskoj javnosti.

               Ovo potonje čini mi se osobito važnim, jer mediji su ti koji dobrim dijelom utječu na raspoloženje javnosti. Na žalost, sve smo češće svjedoci pretvaranja medija u instrumente manipuliranja javnošću, a u službi lako prepoznatljivih političkih i gospodarskih ciljeva. Kada, dakle, spominjem medije onda mislim da ono malo preostalih objektivnih medija koji smisao svojega postojanja vide u informiranju, a ne u služenju interesima vlasnika i njihovih prijatelja i pokrovitelja.

               Naznačio sam već, ali dozvolite mi da preciziram: svijet u kojemu živimo na rubu je globalnog sukoba, ne termonuklearnoga rata, nego niza lokalnih sukoba u kojima će sudjelovati i najveće sile današnjice. I ponovit ću da je osnovni uzrok tome nastojanje da se stvaraju nove interesne sfere, sve pod krinkom borbe za demokraciju i slobodu, a zapravo u lako prepoznatljivoj borbi za ovladavanje energentima i stvaranje mreže poslušničkih režima koji će u sukobima kakvima već svjedočimo, a kakvi će u budućnosti biti sve češći, davati "topovsko meso".

               Svijet nakon godine 1945. počivao je na dva ključna potporna stupa - da ih tako nazovem. Prvi je bio dogovor iz Jalte koji je definirao interesne sfere u Evropi. Jugoslavija u kojoj je Hrvatska bila jedna od federalnih jedinica, bila je jedina zemlja koja se tome uspješno usprotivila i krenula vlastitim putem, što joj nije - kako bi neki možda očekivali - donijelo neprijateljstvo tadašnjih velikih, nego naprotiv - njihov respekt.

A drugi je potporni stup bila tzv. ravnoteža straha. Tadašnje super-sile i njihovi blokovi, NATO i Varšavski ugovor, suzdržavali su se od svakog koraka koji bi nosio opasnost izravne konfrontacije, jer se smatralo da bi ona nužno dovela do nuklearnoga rata i uništenja obiju strana.

               Danas živimo u drugom i drugačijem svijetu.

Dogovor iz Jalte pao je s raspadom Sovjetskog Saveza, što je na Zapadu - na žalost - shvaćeno kao otvaranje sezone "slobodnog lova". A percepcija sukoba velikih već se i do tada izmijenila. Shvaćeno je, pa i prakticirano, da se veliki mogu sukobljavati upotrebom svojih saveznika, to su tzv. predstavnički ratovi, ili čak i izravno - ali uz ograničenje sredstava što će u sukobu biti upotrijebljena. Dakle, otpao je strah od nuklearnog sukoba i međusobnog uništenja Zapada i Istoka.

               I to nas je pozicioniralo u svijet koji je navodno svakim danom sve slobodniji i demokratskiji, dok u stvarnosti sjedimo na buretu baruta upravo zbog toga što je slobode sve manje, a što se demokracija pretvorila u univerzalni recept koji se - dozvolite mi da to tako formuliram - prepisuje i daje pacijentima, željeli to oni, ili ne, odnosno neovisno otome hoće li im koristiti, ili neće. Glavno da koristi doktoru koji taj lijek propisuje.

               Zato posljednjih godina svjedočimo tzv. Arapskom proljeću koje nije ništa drugo, nego borba za energente uz cijenu rušenja vladajućih poredaka upotrebnom vojne sile, pa i fizičkim likvidiranjem čelnika pojedinih zemalja. Uostalom, fizičko likvidiranje nepoćudnih državnika i nije neka posebna novost. Treba se samo sjetiti Salvadora Allendea u Čileu.

Iz istog razloga svjedočimo novim zaoštravanjima na Bliskom istoku, gdje se opravdana borba Palestinaca za život dostojan čovjeka pretvara u sredstvo zadovoljavanja interesa uskih skupina koje, doslovno, žive od rata. Ne amnestiram pri tome ni Izrael koji svjesno ide u akcije odmazde za raketiranja, znajući da će pobiti civile i rušiti stambene objekte, ali ni one koji raketiranja naređuju, znajući kakve će biti posljedice za civile..

               I, napokon, iz istoga razloga svjedočimo krajnje opasnim zbivanjima u Ukrajini, što su izazvana pogrešnim kalkuliranjem sračunatim na to da se ide korak dalje u tzv. obuzdavanju Rusije i u njezinom okruživanju s režimima koji joj neće biti skloni, niti će željeti nastaviti dosadašnju gospodarsku suradnju s njome. U svemu tome uporno se i sve očitije zaobilaze Ujedinjeni narodi, jedina svjetska organizacija što je ustanovljena sa ciljem održavanja, čuvanja i uspostavljanja mira u svijetu.

               Uvođenje "reda u svijetu" svedeno je na unilateralne akcije pojedinih zemalja, praćenih tzv. koalicijama voljnih (a zapravo poslušnih). Čak i proglašavanje međunarodnih sankcija što ih legitimno može proglasiti samo i jedino Svjetska organizacija, prebačeno je u domenu djelovanja jedne velike sile i Evropske unije koja je, nevoljko i s podijeljenim osjećajima, slijedi. Govorim to kao čovjek koji je 10 godina bio Predsjednik Republike Hrvatske i koji se zauzimao za to da Hrvatska postane članicom Unije.

               No, ja sam se u isto vrijeme zauzimao i za to da Unija, kao cjelina, definira što su evropski interesi, a da svaka njezina članica unutar tih evropskih interesa definira svoje - nacionalne. Dakle, imao sam na umu usklađivanje interesa, pronalaženje zajedničkog nazivnika, ali nikada ni u primisli - nametanje partikularnih interesa, ma koliko velik i moćan bio onaj čini su to interesi. Niti sam imao na umu nametanje rješenja što su u funkciji ostvarivanja tih partikularnih interesa.

               Današnji je svijet na rubu mogućeg globalnog sukoba zbog toga što se svjesno zanemaruju specifičnosti pojedinih zemalja, što se na najgrublji mogući način negira pravo svake zemlje i svakoga naroda da odaberu put kojim žele ići. Da, ima tu i autoritarnih režima, ima tu i diktatora. Ali, nije ni na kome izvana da ruši takve režime zbog svojih interesa i da dovodi na vlast nesposobne marionete koje će dovesti u pitanje i sam opstanak država koje su im predane u ruke, naravno uz savjetnike iz sjene koji im sufliraju što da rade. A sufliraju tragično pogrešno.

               I da zaključim: moje je duboko i iskreno uvjerenje da svijet neće poći putem mira, suradnje i razvoja tako dugo dok se - bez obzira pod kojom izlikom - bude negiralo pravo svakoga naroda da određuje kako će živjeti; čak i više od toga: dok se ne odustane od nametanja sustava koji je, priznajem, dokazano djelotvoran u nekim zemljama, ali koji se isto tako pokazao krajnje neupotrebljivim, pa i štetnim u nekim drugim zemljama i drugačijim prilikama.

               Jednako tako, moje je duboko i iskreno uvjerenje da treba vratiti povjerenje u Ujedinjene narode, da treba napokon početi s ozbiljnom reformom Svjetske organizacije i da je treba - ponovo - pretvoriti u jedini, doduše nesavršeni, ali zato nezaobilazni i nezamjenjivi instrument u službi svih država i naroda svijeta, a u nastojanu da svijetom vlada mir.

Mir je jedina garancija slobode.

               Mir je jedina garancija razvoja i napretka.

Razvoj i napredak, što uključuje zatvaranje jaza između bogatih i siromašnih, jedina su brana spontanim revolucijama koje bi svijet mogle baciti u anarhiju s nesagledivim posljedicama.

               Mir ne smije postati žrtva ničijih interesa, ma u kakvo ruho oni bili zaodjenuti.

               Mir je nedjeljiv i sveto je pravo svakoga ljudskog bića da živi u miru i slobodi, životom dostojnim čovjeka.

               Ako to budu poruke što ćemo ih svijetu uputiti s ovoga skupa, onda se nismo sastali uzalud.

                              Hvala što ste me saslušali!