Garešnica, 27.09.2014.
Dragi prijatelji,
gospođe i gospodo,
drugarice i drugovi,
Osobito mi je zadovoljstvo što Vas mogu pozdraviti u prigodi
obilježavanja 70-e, odnosno 71-prve obljetnice formiranja Prve, Druge
i Treće moslavačke brigade Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije i
Hrvatske. Naravno, da događaji što ih danas obilježavamo nisu bili i početak
oslobodilačke borbe u ovome kraju.
No, osnivanjem tih značajnih partizanskih jedinica zaokružen je dugi put
razvoja NOB-a u ovom dijelu Hrvatske. A taj je put, valja podsjetiti, počeo
osnivanjem partizanskih grupa koje su već 21-og prosinca 1941. spojene u Prvi
moslavački partizanski odred.
Ima jedna vrlo interesantna stvar koju i ovom prilikom vrijedi istaći.
Pogotovo zato što je sve prisutniji i sve agresivniji povijesni revizionisti
uporno zaobilaze i prešućuju.
Naime u to vrijeme gotovo cijela Evropa stenje pod nacističko-
fašističkom čizmom, a samo na prostoru Jugoslavije organiziraju se snage
otpora zavojevačima.
Niču na gotovo cijelom prostoru te raskomadane države. I niču u gotovo
isto vrijeme.
A to može značiti samo jedno: da se na tom prostoru dešavalo nešto vrlo
organizirano i vođeno iz jednog centra. I još nešto: to može značiti i znači da
su oni koji su to organizirali, osjetili kakvo je raspoloženje naroda i kakav će
biti odaziv na poziv na otpor.
Znali su naime da je borba u koju se kreće izraz odlučnosti i potrebe
tog naroda da pokaže kako ga nikakva sila, pa ni nacističko-fašistička, ne
može ni slomiti, ni odvratiti od borbe za slobodu. Treba također podsjetiti
da su tim narodima nuđene i druge opcije. Ponuđena je ustaška kroz tvz.
NDH, i četnička koja je nudila obnovu kraljevine Jugoslavije. O nedićevcima
i rupelovcima koji su bili otvoreni kolaboracionisti, bez i najmanje maske
državnotvornosti, da i ne govorim.
Povijesna je istina da narodi s područja Jugoslavije u golemoj većini
te opcije nisu prihvatili. Ako bi netko upitao: zašto, odgovor je jednostavan.
Pa zato što su te opcije, u prvome redu ustaška i četnička, o politikama teško da
se tu može i govoriti, kao sredstvo realiziranja nudile kamu i malj, nudile su
mržnju i netoleranciju, nudile su, ali i brutalno ostvarivale ekterminaciju
drugih i drugačijih.
U tome je osnovna razlika, ali i objašnjenje zašto je Narodno-
oslobodilački pokret uspio. Taj je pokret nudio okupljanje svih, bez obzira na
razlike u naciji, rasi i vjeri, u borbi protiv okupatora, nudio je stvaranje
druge i drugačije Jugoslavije kao zajednice ravnopravnih naroda, ljudi
i građana. To se najjasnije i najbolje vidi kroz odluke I i II-og zasjedanja
AVNOJ-a.
Zašto danas govorim o tome što se dešavalo i o čemu se odlučivalo
prije više od sedamdeset godina? Zašto sam uvjeren da o tome danas treba
govoriti? I to baš danas, u ovo vrijeme kada bi antifašizam trebao biti odavno
prihvaćen kao jedan od temelja samostalne Hrvatske, a antifašistički borci
cijenjeni i poštovani kao ljudi koji su stvorili osnovu za postojanje današnje
samostalne hrvatske države.
Zato što se antifašizam na najprimitivniji i najprizemniji način
dovodi u pitanje, a antifašističke borce prikazuje kao zločince, dok žrtve
fašizma dobivaju etiketu neprijatelja hrvatske države. Zbog toga danas
treba govoriti o onome što se dešavalo prije sedam desetljeća, a bojim se da će u
budućnosti to trebati sve više i sve glasnije ponavljati.
Bit će to potrebno ne samo zbog povijesti i povijesne istine, ne samo
zbog sentimentalne vezanosti još živih antifašističkih boraca za ono vrijeme i
ljude toga vremena. Ne!
Osim da se suprotstavimo povijesnome revizionizmu, morat ćemo o
vremenu Narodno-oslobodilačke borbe i dalje govoriti zbog vrijednosti i
dostignuća čiji su temelji položeni upravo u toj borbi. Jer, ona je zaista
dala pravi primjer kako se treba boriti za slobodu i ravnopravnost - kako
ljudsku, tako i nacionalnu, te za poštovanje različitosti i života u različitosti;
napokon: za socijalni, ekonomski i kuturni razvoj i napredak.
Povijesni revizionisti svih boja i iz raznih struktura i sredina, bile one
vjerske, znanstvene ili institucionalne, upregnuli su sve snage da društvu,
državi i njenim strukurama i institucijama nametnu stav da NOB nije bila
ništa drugo, nego komunistička bitka za osvajanje vlasti, a da su komunisti
najveći zločinci protiv hrvatskog naroda, te da njihov vođa i vrhovni
komandant, maršal Josip Broz Tito, ide kao zlikovac uz bok Hitlera i Staljina.
Ništa za te kvazi znanstvenike, promašene povjesničare, ignorantske
kolumniste, ali i političare ne znače činjenice i priznanja zapadne
historiografije o tome koliki su doprinos NOB i Tito dali pobjedi antifašističke
koalicije u Drugom svjetskom ratu. Naravno da za njih ništa ne znači ni javno
iznesena ocjena predsjednika SAD Roosevelta da je odluka Tita da krene u
borbu protiv nacista izmijenila tok i krajnji rezultat drugog svjetskog rata.
Odmah da kažem, ne strahujem da bi njihovo prilično nesuvislo
razglabanje moglo promijeniti globalno gledanje na povijesne činjenice:
uostalom, to njih ni ne zanima. Njihov su cilj naši mladi. Oni žele pod
svaku cijenu spriječiti da ti mladi saznaju punu i pravu istinu o Narodno-
oslobodilačkoj borbi. Odatle i najava šefa sadašnje oporbe da će, kada dođe na
vlast, najprije srediti naše školstvo. A što to znači, valjda je svakome jasno.
Tako da istina ne bi nekim slučajem dospjela do mladih, tako da se njima
može u sve većoj mjeri manipulirati. Nude im gnjusni žločin i patološke
zločince kao uzore na kojima se trebaju odgajati, a istodobno osloboditelje
i nositelje društvenog progresa i razvoja proglašavaju zločincima. To je vrlo
opasna rabota koja sasvim sigurno već i danas ima opipljive poslijedice.
Čitava evropska konstrukcija počiva na antifašizmu, a naši
revizioniosti i trovači guraju mlade generacije u zagrljaj onih koji su ruke do
lakata uprljali krvlju nevinih. Ni na kraj pameti mi nije braniti one koji su
sa partizanske strane, pa i poslije rata počinili zločine. Toga je bilo i to se
niti može, niti treba sakrivati. No, to nije bila politika, dok je - s druge strane
- zločin bio kamen temeljac cijele ustaške tvorevine i na to se svodio njezin
koncept i djelatni sadržaj.
Ta se razlika želi zamagliti, iz dana u dan nude nam, i to ne bilo tko,
fašiste i fašističku tvorevinu NDH kao mjeru domoljublja.Tim tonovima su
obojene knjige ne malog broja autora koje se sve češće nude društvenoj javnosti.
Obzirom na broj i učestalost objavljivanja takve literature ne mogu se oteti
dojmu kako se sve to radi planski, organizirano i kontinuirano. U tome su
vrlo aktivni čak i ljudi iz državnih i društvenih institucija, o značajnom broju
visokih prelata katoličke crkve da i ne govorim.
Ono što je posebno paradoksalno, to je činjenica da nerijetko iza
takvih izdavačkih pothvata stoji financijska podrška što dolazi iz državnog
proračuna.
Ne mogu, a da ne upozorim i na to da su u javnim istupima nekih
istaknutih političkih ličnosti prisutni stavovi iz kojih se ne može zaključiti
ništa drugo - bit ću do kraja jasan - nego da je riječ o zahtjevima što vode u
ograničavanje nacionalnih, gradjanskih i ljudskih prava. Vjerojatno svi
znate za izjavu saborske zastupnice koja Hrvatsku sada zastupa i u Evropskom
parlamentu, a prema kojoj je Hrvatska država Hrvata u kojoj su svi drugi
samo gosti. Ako to nije najgrublji nasrtaj na druge i drugačije, onda ne znam što
Gospođa zastupnica zaboravlja da građani Republike Hrvatske, bez
obzira na naciju i vjeru, imaju samo tu jednu, jedinu domovinu. Pravo na
tu domovinu poricao im je naci-fašizam. Što je ovo danas, zaključite sami. Pri
tome nitko iz državne vlasti poslije takve izjave nije pozvao na uzbunu. I
možda je ta činjenica po posljedicama još gora od same izjave.
Isto se dogodilo i s izjavom ne baš beznačajnog aktera hrvatske političke
scene kako svatko u svojem stanu i kući može misliti što hoće, ali javno se
moraju poštovati vrijednosti koje je on, taj političar, odredio. I opet nitko nije
pozvao na uzbunu. Kao da se ništa nije ni dogodilo.
Dragi prijatelji,
Sve ovo govorim vam stoga, što sam iskreno zabrinut za budući
demokratski razvoj i napredak naše zemlje. Upravo zbog toga mislim
da svi zajedno moramo djelovati u dva pravca. Prvi je da upozorimo na
ozbiljne poslijedice nasrtaja na antifašistički karakter i sadašnju i buduću
orijentaciju Republike Hrvatske. Krajnje je vrijeme da se povuče crvena
crta razdvajanja između onoga šta je demokracija i onoga što je zloupotreba
demokracije u svrhu promicanja neofašizma koji može, nastavi li se ovako,
postati opasna kočnica našem demokratskom razvoju i napretku.
Drugi smjer našega djelovanja mora biti hitno objedinjavanje svih
antifašističkih snaga u zemlji, pa i povezivanje s antifašistima regije i Evrope.
Samo tako moći ćemo odnijeti prevagu nad silama mraka koje bi nas htjele
odvući u svoje jazbine.
Mrak je za njih. Mi želimo svjetlo slobode kakvome su težili i borci kojih
se danas s dužnim pijetetom prisjećamo.
Hvala vam i živjeli.