30.05.2005. - Zagreb/Kišinjev
Francuski građani jučer su uvjerljivom većinom odbacili nacrt ustava Europske unije. U danima što su pred nama bit će mnogo analiza i tumačenja takvog opredjeljenja, sigurno i u Hrvatskoj. Protivnici europske Hrvatske vjerojatno će ga pokušati iskoristiti, kako bi potakli anti-europsko raspoloženje i među našim građanima. Želim stoga nekoliko stvari sasvim jasno reći. Projekt europskog ujedinjavanja, milenijski projekt kojemu u povijesti nema premca, nije francuskim referendumom ni na koji način doveden u pitanje. Isto tako, nije dovedeno u pitanje ni načelno opredjeljenje u prilog zaokruživanja toga projekta. Drugim riječima neće i ne smije biti dovedeno u pitanje nastavljanje širenja Europske unije na one dijelove staroga kontinenta koji njome još nisu obuhvaćeni. U isto vrijeme, međutim, francusko NE ustavu Europske unije otvara, pa i nameće neka bitna pitanja. Ključno je među njima pitanje: na kojim osnovama, prije svega na kojim i kakvim gospodarskim osnovama treba ujedinjavati Europu. Jasno je da opredjeljivanje većine francuskih birača nije isključivo francusko unutrašnje pitanje, niti je određeno samo i jedino unutarnjo-političkim razlozima. Francusko NE dijelom je posljedica činjenice da nacionalistička desnica i danas još robuje prevladanom konceptu nacionalnog suvereniteta, ali mnogo većim dijelom ono je izraz neprihvaćanja liberalnog, odnosno neoliberalnog ekonomskog koncepta i svih njegovih konzekvenci. Prije svega i iznad svega ono je izraz neslaganja s odstupanjem od koncepta socijalne države. Gospodarski model koji je u prvome redu u funkciji zadovoljavanja interesa krupnoga kapitala i kojega vrlo odlučno, agresivno i tvrdoglavo nameću određene međunarodne institucije, "ne prolazi" kod zapadno-Europljana koji su u ovoj ili onoj mjeri u proteklim desetljećima upoznali blagodati socijalne države, a kojima se te blagodati sada zapravo oduzimaju. Ne govori o tome samo francusko odbijanje ustava Europske unije, nego i političke promjene što se naziru u Njemačkoj. Ne bi trebalo čuditi ako Francuska ne ostane jedina zemlja u kojoj ustav Europske unije neće dobiti "zeleno svjetlo". A to znači da su institucionalizirana zajednička vanjska politika, zajednička europska diplomacija, jača uloga Europskog parlamenta, i da dalje ne nabrajam, tek koncepti na kojima se radi, koje su u segmentima i počinje ostvarivati, ali ne i funkcionirajuća politička realnost. Dakle, do Europe koja će biti punopravni i aktivni partner, pa i konstruktivni konkurent na svjetskoj sceni, danas Sjedinjenim Državama, a sutra Kini, Japanu i Indiji, do takve ujedinjene Europe još će biti potrebno savladati neke ne male prepreke i razriješiti neke sve prije nego nevažne dileme. U prvome redu valja razriješiti pitanje, je li ispravno postavljen red prioriteta. Odnosno, može li se projekt europskog ujedinjavanja dovesti do kraja, ako se prije toga čvrsto i bez ikakvog ostatka ne odgovori na pitanje kakav treba biti model toga ujedinjavanja. Kada kažem: čvrsto i bez ikakvog ostatka, onda zapravo sugeriram kako bi valjalo razmisliti o tome ne bi li bilo najbolje kada bi na to pitanje odgovarali izravno građani, a ne samo njihovi politički predstavnici. Za Hrvatsku francuskim NE ustavu Europske unije ništa se ključnoga ne mijenja. Naš cilj ostaje i mora ostati isti - puno članstvo u Europskoj uniji. No, jučerašnji događaj nameće i nama odgovornost da dademo svoj doprinos promišljanjima na temu: na kojima osnovama nastaviti i dovesti do kraja veliki europski projekt. Ove jeseni Hrvatska će biti domaćin godišnjem sastanku na vrhu 17 zemalja srednje Europe - članova, starih i novih Europske unije, kao i onih koji to tek žele postati. Svojim ću kolegama predsjednicima predložiti da raspravljamo upravo o tome kakav bi mogao i - zapravo - morao biti model europskog ujedinjavanja, da bi se to ujedinjavanje uspješno moglo privesti kraju. Posao, dakle, ide dalje. I Hrvatska na svojemu europskom putu ide dalje. Ujedinjenoj Europi nema alternative. Baš kao što nema alternative ni našemu mjestu u Europi koja se ujedinjuje.