Zatražio sam od Hrvatske televizije da mi večeras ustupi nekoliko minuta u svojemu programu, kako bih se mogao obratiti svima vama, građankama i građanima Republike Hrvatske, u povodu nečega o čemu je ova ista Hrvatska televizija sinoć u svojemu udarnome Dnevniku opširno izvještavala.

Riječ je o navodno autentičnom poluminutnom ulomku iz govora što sam ga ja, i opet navodno, održao početkom devedesetih godina – najprije su rekli u Austriji, potom – u Australiji.

Za one koji nisu čuli reći ću, a za one koji su sinoć čuli – ponovit ću. U tome vrlo kratkom insertu, ponovo kažem: navodno autentičnome, ja iznosim stavove koje se može shvatiti kao proustaške u smislu da dolazak ustaša na vlast ocjenjujem kao pobjedu Hrvata. I još: rekao sam kako se Hrvati nikome ni za što nemaju ispričavati i u tome sam kontekstu spomenuo Jasenovac.

Krajnje jasno reći ću dvije stvari: prvo, ja se ni uz najbolju volju takvoga govora ne mogu sjetiti. I, drugo, ne isključujem mogućnost da sam u vrijeme kada je Hrvatska bila suočena s agresivnim Miloševićevim velikosrpstvom, ponesen raspoloženjem što je tada vladalo u hrvatskome vodstvu, a koje se na mnogo načina manifestiralo i u javnosti, mogao izreći nešto poput onoga što je prikazano u tih sinoć viđenih 30 sekundi.

Dakle, još jednom: ne isključujem mogućnost da sam u ono vrijeme, pri tome imam na umu povijesni kontekst, doista tako nešto i rekao. Ako sam rekao, bio je to taktički ustupak, pogrešan i promašen, onima koji su Hrvate u otporu velikosrpskoj politici i četništvu kao njezinome osloncu, nastojali mobilizirati na koketiranju s ustaštvom. Upravo takvu sam politiku kasnije ne jednom javno osudio, posljednji puta prije tri tjedna u Jasenovcu.

I upravo u Jasenovcu ja sam bio taj, koji je – kao predsjednik Republike Hrvatske – javno izrazio žaljenje zbog zločina što ih je počinio ustaški režim, zloupotrebljavajući hrvatsko ime. Za nacizam, fašizam i ustaštvo kao njihovu hrvatsku inačicu ne jednom sam rekao da su bili zločin kao ideja i zločin kao realizacija te ideje.
Tako sam mislio, tako i danas mislim.

Toliko, dakle, o onome što sam navodno rekao i o onome što stvarno mislim i što sam uvijek mislio. A sada o onome što je ipak važnije, a to je pozadina, svrha i motiv, objavljivanja tih 30 sekundi, snimljenih ne zna se kada i ne zna se gdje. I tu ću biti do kraja jasan i konkretan.

Riječ je o perfidnome, ali krajnje prozirnome napadu na mene kao najistaknutijega kreatora i protagonista nekih ključnih elemenata hrvatske politike – unutarnje i vanjske. Upravo tako: o napadu, čak i više od toga: o podmetanju. To, napokon, priznaje i internetski portal koji je taj famozni snimak objavio. Priznaje ono što je notorno: meni netko podmeće. Naime, niti su oni pronašli tih 30 sekundi, niti su ih tražili. Netko im je to dao.
Upravo to i upravo sada. Tu slučajnosti nema. Ali namjere itekako ima.
Podsjetit ću vas na neke stvari, baš vas, građanke i građane Hrvatske koji ste mi svojim glasovima prije dvije godine po drugi puta povjerili krajnje odgovornu i časnu dužnost predsjednika Republike. Vi imate pravo na objašnjenje. Vi i nitko drugi. Vi ste me birali, vama odgovaram.
I vama se večeras i obraćam.
Antifašizam sam smatrao i smatram jednim od nezaobilaznih kamena temeljaca na kojima počiva suvremena hrvatska država. Ne kažem to samo zato, što tako piše u našem Ustavu, nego prije svega zato što je to moje duboko uvjerenje – ljudsko i političko. O tome koliko je članova moje obitelji bilo u redovima antifašističkih boraca ne želim ni govoriti.
Skidanje hipoteke počinjenih ratnih zločina sa cijelih naroda, bilo da je riječ o zločinima iz Drugoga svjetskog rata, bilo o onima iz vremena Domovinskoga rata, smatram nezaobilaznim za ponovno uspostavljanje povjerenja među narodima na jugoistoku Europe. Za zločine, pa tako i za one iz Jasenovca, nije kriv hrvatski narod. Krivi su pojedinci i skupine.
Ni hrvatski narod, ni bilo koji drugi narod nemaju razloga ispričavati se za bilo koje zločine. Za njih se trebaju ispričati predstavnici država, protagonisti nacionalnih politika, čije su izjave ujedno i svojevrsna garancija da se slični zločini nikada više neće ponoviti. Time sam se rukovodio u svojim izjavama u izraelskome parlamentu i na mjestu nekadašnjega koncentracionog logora Jasenovac.
Moja osuda ustaških zločina bila je iskrena, baš kao što je iskreno i moje beskompromisno traženje da se zločinci privedu pravdi, bez obzira na nacionalnost i funkcije – prijašnje i sadašnje. U tome kontekstu zagovarao sam i zagovaram i dalje punu suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu.
To je bilo moje stanovište u prošlosti, to je moje stanovište danas.
Usprkos nedavnim ratovima, zagovarao sam otvaranje suradnje u regiji, pa i s onim državama s kojima smo bili u oružanome sukobu. Lomio sam otpore i predrasude, ali inzistirao sam, i to iz dva razloga: regionalna suradnja u našem je najboljem interesu, a u isto vrijeme ona je i preduvjet za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
Isto tako, uporno tražim da se napokon povede odlučna borba protiv korupcije i organiziranoga kriminala koji izjedaju tkivo našega društva. I ovdje vode me isti razlozi kao i u slučaju regionalne suradnje: uz korupciju i organizirani kriminal ne možemo izgrađivati demokraciju i pravnu državu. Ne vjerujem da bilo tko od vas želi živjeti u državi u kojoj će umjesto snage zakona vladati snaga pojedinaca, u kojoj će korumpiranost i kriminal zamijeniti vladavinu prava i jednakost svih pred zakonom. Djelujem, dakle, u vašem interesu i tu neću popustiti.
Napokon, ne posustajem u naporima da se Hrvatskoj otvori europska perspektiva. Bez te perspektive nas čeka samo povratak u izolaciju, a onda se možemo oprostiti i s demokracijom i s pravnom državom. Kao predsjednik Republike imam dužnost da to spriječim i ja se u skladu s tom dužnošću i ponašam.
Ako sada rezimiram, shvatit ćete zašto me žele kompromitirati, a bit će vam jasno i tko to radi. Ja se borim za demokratsku, pravnu državu Hrvatsku, za Hrvatsku koja počiva na antifašističkim osnovama, za Hrvatsku jednakopravnih građana, za Hrvatsku – napokon – koja će biti stožer suradnje u regiji.
Svi oni koji su protiv takve Hrvatske – ti su i protiv mene.
I ti će vjerojatno povući još sličnih poteza, iznijeti još navodnih otkrića, zapravo – podmetati i dalje. S jasnim ciljem.
Svi oni koji autoritarnu vladavinu pretpostavljaju demokraciji, koji selektivnu primjenu zakona pretpostavljaju vladavini prava, koji neoustaštvo pretpostavljaju antifašizmu, a nacionalnu isključivost i netoleranciju -  ravnopravnosti i uzajamnoj snošljivosti, svi su ti i protiv mene.
Samo - svi su ti i protiv vas, uvjerljive većine građanki i građana Republike Hrvatske. Vi ste me, naime, birali na mjesto predsjednika Republike. Birali ste me na osnovi mojih stanovišta koja su poznata godinama, koja ponavljam godinama i na osnovi kojih godinama djelujem.
I sada vam je ponuđeno 30 sekundi navodno autentične snimke, načinjene ne zna se kada i ne zna se gdje, snimke koju ne želim osporavati, jer postoji mogućnost da nije manipulirana. Ali, mogu li riječi izgovorene u 30 sekundi, pa čak i u jednome govoru, ma kako nepromišljene i neutemeljene bile, poništiti učinak bezbrojnih izjava i govora tijekom niza godina, koji svi u svojoj cijelosti iskazuju nešto potpuno drugo?
Ja znam da ne mogu, a i vi to znate.
Iza mene ne stoji samo ono što sam tijekom godina i godina govorio, nego i ono što sam radio. A radio sam i radit ću i dalje, sve do kraja mojega mandata kojega ste mi vi povjerili, u korist i za dobro Republike Hrvatske – europske, demokratske, antifašističke i pravne države.
Bit ću ono što sam bio i do sada – jedan od vas, koji radi za sve vas.
I vjerujem da ću i dalje uživati vaše povjerenje i vašu podršku.
Hvala!