Obraćam vam se u predvečerje 15-te obljetnice dana kada je Republika Hrvatska napokon, definitivno i na velika vrata ušla na međunarodnu scenu. Prije jednoga i po desetljeća, još pritisnuta teretom rata kojim se pokušalo spriječiti njezinu samostalnost, u uvjetima kada još nije imala nadzor nad cjelinom svojega državnoga područja, naša je domovina, Republika Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda.

Sjećamo se toga dana kao krune napora za međunarodno priznanje naše mlade države, kao vrhunca političke borbe što smo je vodili u krajnje složenim i nerijetko za nas nepovoljnim uvjetima. Ulaskom u Ujedinjene narode Hrvatska je nepovratno ušla na međunarodnu scenu. Ušli smo tamo, gdje nam je i mjesto, ostvarili smo svoje pravo na članstvo u svjetskoj organizaciji, stvorenoj na kraju Drugoga svjetskog rata.

Kažem: ostvarili smo time svoje pravo. Ali, članstvo u Ujedinjenim narodima, kao i u bilo kojoj međunarodnoj instituciji i organizaciji, nije samo pravo. Ono nameće i određene obveze, to članstvo nosi i odgovornost. I upravo o tome želio bih večeras nešto reći. Dakle, želio bih nešto reći o Republici Hrvatskoj na svjetskoj sceni.

Mislim da o tome valja progovoriti i zbog toga što se ponekada susrećemo s tezom, kako Hrvatska samo sluša i izvršava ono što joj drugi naređuju. To, naravno, nije istina, ali dobro je poznato da politička propaganda računa i s time da stotinu puta ponovljena laž postaje istinom. Da vidimo, dakle, kako stvari doista stoje!

Svijet u kojem živimo zasnovan je na određenim pravilima, na određenim vrijednostima i načelima. Ona su sadržana u dokumentima poput Povelje Ujedinjenih naroda, Deklaracije o ljudskim pravima, mnogobrojnih međunarodnih ugovora, sporazuma i konvencija.  Neću ni brojiti, niti nabrajati sve one dokumente što ih je naša država u proteklih 15 godina potpisala i prihvatila. Kao ni one što ih je kao jedna od njezinih sljednica prihvatila od bivše Jugoslavije.
Iz svih tih dokumenata proizlazile su i određene obveze, svi su nam oni – ako tako hoćete – nametali određena pravila ponašanja. Odbiti ta pravila, značilo bi odbiti sudjelovanje u životu međunarodne zajednice, značilo bi svjesno odabrati izolaciju. A mi u izolaciji niti smo mogli živjeti jučer, niti to možemo – ili hoćemo – danas.
Republici Hrvatskoj trebala je pomoć svijeta u danima borbe za nezavisnost. Ta joj je pomoć, čak i u obliku nadgledanja, potrebna i danas, u vrijeme napora usmjerenih na ostvarivanje članstva u euro-atlantskim integracijama. Mi jesmo dio Europe, mi jesmo dio svijeta, mi tome svijetu pripadamo, a i on nas želi. No, naglašavam još jednom, uključenost u svijet znači i prihvaćanje svjetskih pravila ponašanja, znači prihvaćanje i poštivanje načela na kojima je sazdana međunarodna zajednica nakon Drugoga svjetskog rata.
I tu nema pogađanja, tu nema taktiziranja, niti djelomičnoga, odnosno selektivnoga prihvaćanja po sistemu: ovo mi se sviđa, to ću uzeti, a ovo drugo mi se ne sviđa i to ću odbiti. Ne, pripadnost svijetu ostvaruje se jednostavnom pogodbom na osnovi: uzmi, ili ostavi. Ono što se uzme, valja i ostvariti. U protivnome slijede sankcije, ili – rekao sam već: izolacija.
Pravila o kojima govorim nisu uvijek ni idealna, ni pravedna. Ali ona jesu rezultat uzvišenih ideja i visokih ideala što su ih osnivači Ujedinjenih naroda ugradili u temelje te organizacije.
Naravno, između ideja i ideala i realnoga stanja često postoji raskorak. Svijet u kojemu živimo nije idealan. Niti se u njemu svi i uvijek ponašaju u skladu s obvezama što su ih preuzeli, pa ni međunarodne organizacije, uključujući Ujedinjene narode, ne uspijevaju uvijek nametnuti pridržavanje svojih pravila.
No, sve to ne smije biti razlogom da zaboravimo ciljeve što su ih imali na umu osnivači Ujedinjenih naroda. I sve to nikome, pa ni našoj zemlji ne daje pravo na odstupanje od preuzetih obveza, ni onih iz Povelje svjetske organizacije, ni onih što smo ih vlastitim zakonodavstvom preuzeli u odnosu na međunarodnu zajednicu. Znači li to da slušamo tuđe diktate? Nikako! To samo znači da se ponašamo odgovorno, da držimo do svoje riječi, da se ponašamo na način koji nam pomaže da budemo prepoznati, ali i više od toga – prihvaćeni kao pouzdani partneri.
I nemojmo se zavaravati: to partnerstvo na međunarodnoj sceni nama treba. Itekako nam treba. Upravo zahvaljujući njemu mi ćemo moći ostvariti svoje ključne nacionalne interese, a to su – prije svega i iznad svega: život u miru, sigurnosti i stabilnosti, prevladavanje posljedica rata, ravnopravni odnosi sa svima – od prvih susjeda, pa do zemalja na drugome kraju svijeta - te razvoj koji će omogućiti sve bolji život sve većem broju naših građana.
Partnerstvo nam treba i zato da bismo, zajedno s drugima, mogli mijenjati sve ono za što smatramo da nije u redu, da je prevladano, da pripada vremenu što je iza nas i prilikama kakve više ne vladaju u današnjemu svijetu. Kada to govorim, imam na umu potrebu reforme Ujedinjenih naroda koji se doista moraju prilagoditi uvjetima bitno različitima od onih što su vladali na kraju Drugoga svjetskog rata. Ujedinjeni narodi vjerojatno nikada neće u potpunosti odgovarati svima, ali oni ni u jednome trenutku i u odnosu ni na jedan problem ne smiju postati instrument samo nekih. Partnerstvo o kojemu govorim podrazumijeva i sudjelovanje u mirovnim misijama Svjetske organizacije. Prema angažiranju naših vojnika pod zastavom Ujedinjenih naroda nemamo nikakvih rezervi, niti ćemo ih imati.
Nama će partnerstvo trebati i kada se nađemo u članstvu Europske unije kako bismo, i opet zajedno s drugima, milenijski projekt europskog ujedinjenja doveli do kraja; kako bismo zemljama regije pomogli da za nama uđu kroz ista vrata u istu, europsku, obitelj kojoj svi pripadamo – i svojom poviješću, ali i svojom budućnošću.
Napokon, nama će partnerstvo trebati na globalnoj osnovi kako bismo pomogli zaustaviti eroziju socijalnih prava, odumiranje socijalne države i dalje produbljivanje jaza između onih koji imaju i onih koji nemaju. Mislim pri tome kako na države, tako i na građane unutar pojedinih država. Pojmu solidarnosti moramo vratiti pravo građanstva. Baš kao što i pojam borbe za ravnopravnost i slobodu moramo beskompromisno odijeliti od uzurpiranoga prava na slijepi teror. Nitko nema pravo na teror i terorizam, a članstvo u Ujedinjenim narodima obvezuje na borbu protiv terorizma i njegovih dubljih uzroka.
U tome svjetskom partnerstvu i samo u njemu Republika Hrvatska može opstati i napredovati. Ostvarujući prava, ali i izvršavajući obveze što iz tih prava proizlaze, naša domovina može opravdati povjerenje što nam je ukazano prije petnaest godina, kada je naša zastava podignuta pred zdanjem svjetske organizacije u New Yorku.
Desetljeće i po nakon toga događaja, u predvečerje obilježavanja te značajne obljetnice, smatrao sam potrebnim s vama podijeliti svoja razmišljanja o tome što za nas znači uključenost u svijet. I želim još jednom reći kako ću i dalje koristiti svoju ustavnu poziciju sukreatora hrvatske vanjske politike, da bih  - uz vašu pomoć i podršku – profilirao i predstavio Republiku Hrvatsku kao odgovornoga člana međunarodne zajednice, kao državu svjesnu svojih prava, ali i spremnu na izvršavanje preuzetih obveza.
I jedno, i drugo – u najboljem interesu Republike Hrvatske i njene budućnosti, budućnosti svakoga od nas.