Gospodine predsjedniče Göncz,

Ekscelencije,

Dame i gospodo,

Želio bih ponajprije zahvaliti Vama, predsjedniče Göncz, na ljubaznom pozivu koji mi omogućuje da, kao novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske, po prvi put predstavljam svoju zemlju na ovom značajnom skupu.

Dopustite mi da ukažem na priliku koja nam se danas pruža da prostor na kome se nalaze naše zemlje transformiramo u zonu suradnje, sigurnosti i tolerancije, zonu političke slobode i gospodarskog prosperiteta. Naša odgovornost je uistinu velika, jer prethodne generacije političara 20. stoljeća s ovog prostora nisu, nažalost, bile u mogućnosti realizirati ovakav ambiciozni projekt.

Tako je područje Srednje Europe poslije Prvog svjetskog rata bilo podijeljeno na dva suprotstavljena tabora - zadovoljnih i nezadovoljnih ishodom mirovnih pregovora - što je, jasno, samo pogodovalo naglašavanju postojećih međudržavnih i međunacionalnih antagonizama, ali nikako njihovom uklanjanju.

A ni neposredno nakon Drugog svjetskog rata nije bilo moguće uspostaviti istinsko dobrosusjedstvo i suradnju: srednjoeuropski prostor opet biva rascjepkan na neprijateljske blokove. Tek je pad željezne zavjese krajem osamdesetih godina omogućio uvođenje pluralističke demokracije i tržišnog gospodarstva, i time približavanje državama Zapadne i Sjeverne Europe koje su se mogle slobodno razvijati i danas prednjače na području gospodarstva, znanosti i kulture ne samo na našem kontinentu, nego i u svijetu.

Put koji je od pada Berlinskog zida do danas prevalila Hrvatska bio je posebno težak. Umjesto da uživa u blagodati novostečene političke slobode i da se nesmetano posveti transformaciji svojega političkog sustava, društva i gospodarstva, Hrvatska se početkom devedesetih morala braniti od snaga agresivnog nacionalizma koje su se protivile procesu demokratizacije i odlučile ratovati za stvaranje etnički čiste "Velike Srbije". Naša zemlja se uspjela obraniti i, očuvati neovisnost, ali nije odmah našla prati put u demokraciju, vladavinu prava i građansko društvo.

Međutim, parlamentarni, a zatim i predsjednički izbori početkom ove godine, pokazali su da hrvatski građani imaju demokratsku svijest i da žude za brzim provođenjem nužnih reformi, koje će im omogućiti potrebnu modernizaciju države i postupnu integraciju u euro-atlantsku zajednicu.

Ono što karakterizira novu hrvatsku vlast je njezina odlučnost da najavljena, nova politička orijentacija, ne ostane mrtvo slovo na papiru. Tako su u tijeku konzultacije oko promjene Ustava u smislu redistribucije i reguliranja predsjedničkih ovlasti, te pretvaranja polupredsjedničkog u parlamentarni sustav - što predstavlja nesumnjivo značajan doprinos demokratizaciji hrvatskog političkog društva.

Nova vlast je, također, pokazala odlučnost u brzom ostvarivanju napretka u primjeni Daytonskih sporazuma: počeli smo u potpunosti surađivati s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu (pred kojim sam, uostalom, i sam svjedočio): potpuno i nedvosmisleno poštujemo suverenitet i teritorijalni integritet susjedne Bosne i Hercegovine, što implicira transparentno financiranje institucija bosansko-hercegovačkih Hrvata: obvezali smo se da ćemo podupirati povratak svih izbjeglica, bez ikakve diskriminacije - Hrvatska i Bošnjaka u Bosnu i Hercegovinu, kao i Srba u Hrvatsku.

Hrvatska je politika usmjerena na popuštanje zategnutosti u regiji, koja se ne može u potpunosti realizirati dok ne dođe do odgovarajućih demokratskih promjena u SR Jugoslaviji.

Naposlijetku, nova hrvatska vlast zauzela je jednoglasno pozdravljen, konstruktivan stav prema pripadnicima nacionalnih manjina, koji se nikako ne smiju osjećati građanima drugoga reda, već, naprotiv, moraju biti u mogućnosti uživati sva postojeća građanska prava.

Upravo je pozitivan odnos prema manjinama ključ mira i stabilnosti u regiji. Tek kad manjine uistinu budu percipirane kao most suradnje, boljeg razumijevanja i međusobnog kulturnog obogaćivanja, postat će srednjoeuropski prostor i stvarno dijelom europske civilizacijske cjeline, kojoj svi težimo i koja nema prave alternative.

Ne pokazuje li upravo djelo sv. Stjepana, utemeljitelja mađarskog srednjovjekovnog kraljevstva, čiji milenij danas obilježavamo u kraljevskom gradu Szekesfehervaru, da raznovrsnost znači oplemenjivanje, a nije znak slabosti? Kralj Stjepan, i sam uvjereni kršćanin, nametnuo je prihvaćanje rimskog kršćanstva, oženio se kćerkom Henrika II Bavarskog, organizirao administrativnu podjelu svoga kraljevstva, a uz sve to podupirao djelovanje raznih stranih misionara, među kojima je bilo Talijana, Nijemaca, Valonaca, pa i Hrvata i Slovenaca, o čemu svjedoči mađarska kršćanska terminologija.

Na nama je danas, 50 godina nakon prihvaćanja Schumanova plana, koji je doveo do stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik, nukleusa aktualne Europske unije, da srednjoeuropski prostor učinimo stabilnim i prosperitetnim i integriranim u novu, ujedinjenu Europu, s granicama koje ne razdvajaju dražve i narode, nego ih povezuju, Europu bez isključivosti i bez mržnje, Europu prepoznatljivu po toleranciji, suradnji i dobrosusjedstvu.

Hvala.