Dragi prijatelji!

Nalazim se danas među vama kao prijatelj u nama prijateljskoj zemlji. Molim da se ovo ne shvati kao prigodna retorika. Ta emocionalna veza nije od jučer ili prekjučer, ona traje više od 150 godina. Kada su naši rodoljubivi intelektualci u 19. stoljeću počeli s buđenjem nacionalne svijesti, oni su ne samo Hrvate, nego i susjedne narode proglasili Ilirima; sve nacionalne institucije oni su ilirizirali pa će hrvatski narodni preporod, iz kojega je izrasla moderna Hrvatska, ostati zauvijek obilježen imenom koje vama u Albaniji tako mnogo znači. A znači vam zato, jer dok je velika generacija naših romantičara smatrala sebe duhovnim nasljednicima mitskih Ilira, vi ste pravi potomci tog prastarog naroda.

U tom zanosnom periodu Ilirskog preporoda, koji je trajao kratko, jer ga je odmah ugušio austrijski apsolutizam, nastala je povijesna drama "Teuta", glavno književno djelo jednog od vodećih Iliraca, Dimitrija Demetra. Junakinja drame je ponosna ilirska kraljica, kojoj rimski poslanici dolaze protestirati i prijetiti zbog gusarenja, ali kada prevrše mjeru u vrijeđanju nje i njenog naroda ona ih da pogubiti. Nastane rat jedne ogromne imperije i jedne male kraljevine, rat s neminovnim ishodom, koji, kao da je bio zlokoban uvod u dva milenija teške i zlosretne albanske povijesti. Hrvatski Ilirci - idealisti htjeli su se identificirati s vrlinama vaših predaka: njihovim prkosnim nacionalizmom, njihovom gusarskom smjelošću, njihovim fanatizmom u čuvanju vlastitog identiteta, naši Ilirci i vaši Iliri mrzili su imperijalizam, hegemonizam. Naši su vidjeli sva zla u Beču, vaši u Rimu, a poslije se i jednima i drugima pokazalo da se i Srba valja čuvati.

Naša dva naroda platila su različitim cijenama svoju nezavisnost, ali obje cijene bile su vrlo visoke. Jer imperije s kojima smo dolazili u sukobe nisu bile samo velike vojne sile nego i nositelji najvećih civilizacija u povijesti. Ne biti u milosti najvažnijih prijestolnica, značilo je biti izoliran od matice društvenog razvoja, značilo je sve više kulturno i ekonomski zaostajati, značilo je stoljećima živjeti u trajnoj mobilizaciji i opsadnom stanju. Ako od svakog stranca uvijek očekujemo da nam samo radi o glavi, mi ćemo odbaciti sve njegove utjecaje i umjesto njegovih novotarija grčevito ćemo se držati kanona patrijarhalnih običaja i okamenjenih iskustava vlastite prošlosti.

U tim autsajderskim zemljama živi se vrlo teško i ljudi su toliko obuzeti zadaćama golog opstanka da jedva i primjećuju humane i demokratske vrijednosti koje su u međuvremenu ukrasile društvenu arhitekturu najmoćnijih i najbogatijih svjetskih sila. Drugim riječima, u nacionalno ugroženim zemljama, pojedinci s vremenom postaju ovisnici nacionalne neovisnosti, a narodi koji sve daju za svoju slobodu mogu lako postati robovi te slobode. Ali mi danas nismo u vremenu kada su hrvatski vizionari budno sanjali o novoj Iliriji, niti vremenu znamenitog znanstvenika Milana Šufflaya koji je ubijen zbog svoje vjere u hrvatsku budućnost, a mogao mu se atentat dogoditi i zbog njegove zaljubljenosti u vaš jezik i albansku prošlost. Sada svijetom pušu neki drugi vjetrovi i čini se da su tragični nesporazumi kraljice Teute sa civilizacijom napokon izglađeni. Vi ste, gospođe i gospodo, prva generacija Albanaca koja ima pravo na beskrajnu radoznalost. Dočekali smo da je zaštita ljudskih prava postala nezaobilazna svjetska briga. Dočekali smo da je na Balkanu intervenirala međunarodna vojska, ali ne zato da bi za nekog zavojevača nešto osvajala ili prigrabila, nego zato da bi čitave narode spasila od genocida.

To je zaista najradosnija vijest koja se u čovječanstvu javila poslije one vijesti koju su vaši susjedi Grci preveli na svoj jezik kao evanđelje (evangelion). Došao sam ovamo da bih vas ohrabrio za veliko putovanje, ali i zato da biste vi ohrabili mene. Jer, ni nama, vjerujte, nije lako. Previše dugo smo mi Hrvati trošili svoju pamet i energiju uvjeravajući svijet da smo uopće nacija, dokazujući s raznim starim papirima u rukama da smo još u srednjem vijeku izborili sebi međunarodni status, zahtijevajući na sve strane da nas se punopravno uvrsti među ostale države svijeta.

Danas, kada smo zaista postali suvereni i kada naše granice priznaju čak i oni s kojima smo ratovali suočavamo se s istinom o sebi, istinom koja nije ni ugodna ni lijepa. U strašnim smo teškoćama; i velikim zaostajanjima. Ne samo onim zaostajanjima koje smo naslijedili iz epohe socijalizma, nego smo i u posljednjoj dekadi kapitalizma jako gubili tempo, kako bi rekli šahisti. Zajednički su nam ciljevi Europska unija, europski standardi i integriranje u euro-atlantske institucije. Iskreno želim i duboko vjerujem da su i Hrvatska i Albanija zemlje velikih šansi i da će to znati iskoristiti.