Gospodine predsjedniče,
ekscelencije,
dame i gospodo,

iznimno mi je zadovoljstvo što mi je, kao hrvatskom predsjedniku, pružena prilika da budem Vašim gostom i da se obratim parlamentarcima prve političke organizacije koja je stvorena nakon užasa Drugog svjetskog rata s ciljem očuvanja i promicanja osobne slobode, političke slobode i vladavine prava, temeljnih vrijednosti istinske demokracije i političkog pluralizma. Danas, pedeset i jednu godinu nakon njezinog osnutka, svjesni smo činjenice da je upravo Vijeće Europe najeuropskija politička organizacija na našem kontinentu: skoro sve europske države postale su njezinim članom i time prihvatile obvezu njegovanja i širenja zajedničkih vrijednosti. Jedan od najblistavijih primjera plemenitog djelovanja Vijeća Europa je svakako usvajanje Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, čiju ćemo pedesetu obljetnicu obilježiti za manje od dva mjeseca, u studenome ove godine.

Budimo iskreni i priznajmo da je, unatoč ljudskom biću inherentnom optimizmu, malo tko vjerovao da će Vijeće Europe tako brzo doživjeti transformaciju iz hladnoratovske institucije u forum za dijalog između Istoka i Zapada, te konačno u istinsku sveeuropsku organizaciju. Time smo se približili ispunjenju želje velikog britanskog državnika, Sira Winstona Churchilla, koji se već davne 1946. godine javno zapitao: "Zašto ne bi postojala europska grupacija koja bi zbunjenim narodima ovog nemirnog i moćnog kontinenta mogla dati osjećaj šireg patriotizma i zajedničkog državljanstva, i zašto ona ne bi zauzela njoj pripadajuće mjesto pored drugih velikih grupacija i pomagala u oblikovanju daljnje sudbine čovječanstva?"

Otvorenost, širokogrudnost i ustrajnost Vijeća Europe trebale bi biti uzor i drugim političkim organizacijama europskog karaktera, i tu posebice mislim na Europsku uniju, unutar koje nesumnjivo postoji svijest da je prihvaćanje novih članica nužnost, ali unutar koje su, nažalost, također prisutne struje koje se iz gospodarskih i inih razloga protive proširenju na neke bivše socijalističke države našeg kontinenta. Uvjeren sam da bi parcijalna rješenja, tj. prihvaćanje u članstvo samo nekih zemalja, predstavljala veliku nepravdu prema ionako već dovoljno napaćenim narodima na rubu Zapadne Europe. Držim, štoviše, da bi sve države koje su ozbiljno krenule putem sveobuhvatne europeizacije trebale dobiti istinsku perspektivu priključenja Europskoj uniji. I to takvoj političko-gospodarsko-obrambenoj Uniji, u kojoj će mali narodi imati svoje mjesto i biti u mogućnosti doprinijeti zajedničkoj stvari.

Među zemlje koje su ozbiljno pristupile izazovnom projektu europeizacije ne libim se ubrojiti i Hrvatsku, čiji je put prema dobivanju statusa punopravnog člana međunarodne zajednice bio, kao što znamo, izuzetno mukotrpan. Prisjetimo se u ovom kontekstu nakratko drame dezintegracije Titove Jugoslavije. Hrvatska, kao jedna od šest ravnopravnih republika jugoslavenske federacije, odlučila je okrenuti leđa komunističkoj ideologiji i socijalističkom samoupravljanju, a svoje društvo preoblikovati prema modelu zapadnoeuropske demokracije i tržišnog gospodarstva. Međutim, hegemonističke i nacionalističke snage u Beogradu usprotivile su se slobodarskim aspiracijama Hrvatske te potom pribjegle oružanoj agresiji, za koju smo već onda znali da nije imala za cilj očuvanje Jugoslavije nego stvaranje etnički čiste Velike Srbije, suludog anticivilizacijskog, i srećom propalog projekta.

Od strane Jugoslavenske narodne armije i beogradskog vodstva nametnuti rat, privremeni gubitak trećine teritorija, nesretni oružani sukob između Hrvata i Bošnjaka, dviju žrtava velikosrpske agresije u susjednoj Bosni i Hercegovini, masovno etničko čišćenje, te zbrinjavanje stotine tisuća izbjeglica, značajno su usporili nastavak demokratske transformacije i spriječili zdravu gospodarsku preobrazbu Hrvatske. Uostalom, moj zadnji posjet Vijeću Europe u svojstvu predsjednika Sabora Republike Hrvatske krajem 1993. godine odrazio je svu kompleksnost tadašnje hrvatske situacije.

Velikim naporima naša je zemlja ipak uspjela izaći kao pobjednica u ratnom sukobu. Uspostavom teritorijalne cjelovitosti, a riječ je o procesu koji je trajao sedam godina, stvoreni su konačno uvjeti za liberalizaciju hrvatskog društva. Nažalost, prethodna hrvatska vlast nije imala dovoljno snage, a možda ni volje, da potakne daljnju demokratizaciju društva i potrebne gospodarske reforme, za kojima je vapilo osiromašeno i napaćeno hrvatsko stanovništvo. Parlamentarni i predsjednički izbori u siječnju i veljači ove godine pokazali su da hrvatski građani nisu bili spremni slijediti put usredotočen na prošlost. Željeli su umjesto toga krenuti putem budućnosti i jasno izrazili svoju želju za brzim provođenjem urgentnih društvenih i gospodarskih reformi, demonstrirajući time postojanje ogromnog demokratskog potencijala u našoj zemlji. Pokazali su, dakle, da priželjkuju europsku Hrvatsku, Hrvatsku tolerancije i ljudskih prava, prosperiteta i gospodarskog rasta.

Iznimno sam ponosan što su građani moje zemlje spremni podnijeti teret zahtjevne sveobuhvatne gospodarske i društvene transformacije. Restrukturiranje ekonomije će u prvoj fazi, nažalost, imati za posljedicu velik broj otpuštanja, ali će zato kasnije sigurno generirati nova radna mjesta i modernija radna okruženja.

Hrvatska vlada je itekako svjesna težine ove nezahvalne i nepopularne zadaće, dobro znajući da je stvaranje modernog i efikasnog gospodarstva u korelaciji s nastavkom uspješne demokratske preobrazbe društva. Jer samo prosperitetna društva, ili ona koja su na najboljem putu da to postanu, mogu biti solidna podloga za učvršćivanje demokratskog poretka i vladavine prava, kao i brana protiv političkih ekstremizama.

Ne treba posebno naglašavati da u ovom pothvatu Hrvatska računa na inozemnu pomoć. Naime, iako ne oskudijeva, Hrvatskoj će ipak za brzu i efikasnu transformaciju ekonomije trebati znanje i kapital inozemnih partnera i međunarodnih organizacija. Želio bih ovom prigodom istaknuti da Hrvatska ne očekuje milostinje i poklone nego direktna inozemna ulaganja u njezine respektabilne prirodne i gospodarske resurse. Koliko je ovakav oblik podrške važan pokazuje i primjer zemalja Zapadne Europe, čija su obnovljena i međusobno povezana gospodarstva omogućila jačanje, i u nekim slučajevima nastanak političkih sustava koji su inspirirani vrijednostima liberalne demokracije. Ne čudi stoga što Hrvatska očekuje mnogo od novog CARDS-programa Europske unije i mehanizama Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, u kojem igra sve aktivniju ulogu. Zahvalni smo, jasno, Banci za socijalni razvitak Vijeća Europe za odobrene kredite namijenjene rekonstrukciji socijalne infrastrukture u ratom pogođenim područjima i pomoći povratku osoba koje su morale napustiti svoje domove. A nadamo se da će - kao i u drugim zemljama - odigrati važnu ulogu u razvoju srednjih i malih poduzeća i barem djelomično pomoći pri rješavanju problema nezaposlenosti.

Međutim, reformatorski pothvat nove hrvatske vlasti ne ograničava se samo na gospodarstvo. Hrvatski građani također očekuju da se pristupi društvenoj preobrazbi.

Pokazali su, naime, da žele živjeti u zajednici, čiji se identitet temelji prvenstveno na volji njezinih članova da dijele istu sudbinu. Nova, samosvjesna i pobjedničkim duhom prožeta Hrvatska se stoga ne boji povratka onih izbjeglih građana srpskog podrijetla koji se iskreno žele uklopiti u hrvatsko društvo i dijeliti sudbinu svojih sugrađana, tj. koji Hrvatsku istinski doživljavaju svojom domovinom. Razumljivo je da preoblikovanje našeg društva nije bezbolan proces i da nailazi na otpor ponekih dijelova hrvatskog stanovništva. To je trenutno najočitije u pogledu preispitivanja nekih zbivanja vezanih za Domovinski rat, koji predstavlja jedan od konstitutivnih elemenata identiteta Republike Hrvatske. Moderna, prema Europi usmjerena Hrvatska mora imati dovoljno snage i zrelosti i suočiti se s potencijalno negativnim pojavama naše pozitivne borbe za slobodu i državnu neovisnost. Zadatak hrvatskih pravosudnih tijela je, dakako, istražiti odgovornost za eventualno počinjena zlodjela i, ako se ona ustanovi, počiniteljima izreći odgovarajuću kaznu. Svaki drugi način postupanja ne bi bio sukladan principu vladavine prava i udaljio bi Hrvatsku od europske obitelji utjelovljene, iznad svega, u Vijeću Europe.

Promjene u Hrvatskoj nisu se samo dogodile na unutarnjopolitičkom planu. Najspektakularniji rezultati kojim se nova hrvatska može pohvaliti zabilježeni su na području vanjske politike. Sukladno principu vladavine prava uspostavili smo cjelovitu suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Bitno smo redefinirali politiku prema susjednoj Bosni i Hercegovini, čiji suverenitet i teritorijalni integritet u potpunosti poštujemo, što implicira transparentno financiranje institucija bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Podupiremo povratak svih izbjeglica bez ikakve diskriminacije, kako Hrvata i Bošnjaka u Bosnu i Hercegovinu, tako hrvatskih Srba u svoje domove koje su napustili uslijed poraza Miloševićeve imperijalističke politike. Počeli smo igrati aktivnu i konstruktivnu ulogu u okviru Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, koristeći se mehanizmima za financiranje povratka izbjeglica i obnove ratom pogođenih područja. Valja, konačno, spomenuti izrazito primjerne prijateljske odnose s našim trima susjedima na sjeverozapadu, Italijom, Slovenijom i Mađarskom, s kojima odnedavna surađujemo u okviru tzv. kvadrilaterale. Koliko je ta suradnja uska, tj. koliki je stupanj međusobnog povjerenja ilustriraju, primjerice, uspostavljeni granični režim prema kojemu je građanima naših četiriju zemalja za prelazak državnih granica dovoljno predočiti osobnu iskaznicu, kao i od međunarodne zajednice vrlo visoko ocijenjeni sporazumi o uzajamnoj zaštiti manjinskih prava koje je Hrvatska zaključila s Italijom i Mađarskom.

Razumije se da Hrvatska, kao i ostatak međunarodne zajednice, s velikom pozornošću prati aktualna politička zbivanja u susjednoj nam SR Jugoslaviji, kojoj želimo da što prije napusti put nacionalizma i izolacije i da se ukrca na vlak istinske demokracije i tolerancije, kako bismo mogli uspostaviti dobrosusjedske odnose i tako doprinijeti stabilizaciji šire regije. Od demokratizirane SR Jugoslavije očekujemo konstruktivno držanje pri rješavanju pitanja sukcesije bivše jugoslavenske federacije, što znači da mora poštovati princip prema kojemu sve države sljednice imaju ista prava i obveze. To, jasno, implicira da SR Jugoslavija ne može nikako po automatizmu naslijediti mjesto bivše jugoslavenske federacije u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim organizacijama, već mora proći procedure primanja kojima su bile podvrgnute ostale države sljednice.

Nova orijentacija Hrvatske na vanjskopolitičkom planu naišla je na odobravanje međunarodne zajednice, koja nije dugo čekala s honoriranjem napora hrvatskih vlasti. Krajem svibnja Hrvatska je u Firenci, na ministarskom zasjedanju članica Sjevernoatlantskog vijeća, potpisala pristupnicu Partnerstvu za mir, predsoblju najznačajnijeg obrambenog saveza današnjice. Nekoliko tjedana kasnije Vijeće ministara Europske unije prihvatilo je studiju o izvedivosti glede pregovora između Hrvatske i Bruxellesa o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koji bi trebali početi u studenom ove godine. U mjesecu srpnju Hrvatska je potpisala protokol o primitku u Svjetsku trgovinsku organizacije, čime ulazi u organizaciju koja pokriva gotovo devedeset posto svjetske trgovinske razmjene.

Zadnji u tom nizu uspjeha je prekjučer u ovom Domu izglasana odluka o završetku procedure monitoringa nad Hrvatskom. Dopustite mi da ovom prigodom zahvalim izvjestiteljima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, gđi Mariji Stojanovoj i g. Jerzyju Jaskierni, na uloženom trudu da prirede uravnoteženo izvješće, koje naglašava stalni napredak u izgrađivanju demokracije i pravne države, ali isto tako ne prešućuje još preostale probleme. Razumije se da je uspješan rad ovih dvaju izvjestitelja bio olakšan angažmanom njihovih prethodnika, gđe Hanne Suhotske i gospode Gunnara Janssona i Jana Figela.

Gospodine predsjedniče,

ekscelencije,

dame i gospodo,

prestanak monitoringa Parlamentarne skupštine Vijeća Europe Hrvatska doživljava kao polaganje još jednog ispita zrelosti i nikako ne može značiti da ćemo prestati učvršćivati demokratski poredak i vladavinu prava.

Naprotiv, naši rukavi ostat će zasukani kako bismo mogli što prije ispuniti preostale obveze i uskladiti naše zakonodavstvo sukladno europskim standardima. U ovom pothvatu računamo, kao i dosad, na dragocjenu asistenciju stručnjaka Vijeća Europe. Dopustite mi da u ovom kontekstu spomenem da je Hrvatska nedavno donijela dva zakona o nacionalnim manjinama i da je trenutno u pripremi treći, koji će, kao dva prethodna, biti proslijeđen Venecijanskoj komisiji na razmatranje, što pokazuje da naša zemlja međunarodnu zajednicu doživljava kao istinskog partnera.

Upravo je odnos prema nacionalnim manjinama jedan od najboljih pokazatelja privrženosti demokraciji, toleranciji i principu dobrosusjedstva. Nacionalne manjine moraju biti dragocjeni element za pospješivanje međudržavne suradnje, a ne smiju postati pretekst za teritorijalne pretenzije prema dijelovima drugih država. Ne pokazuju li nedavna tragična zbivanja na području bivše jugoslavenske federacije koliko je poguban potonji način razmišljanja?

Usudim se reći da su međunarodna zajednica i javnost otkrile novu Hrvatsku koja, unatoč razumljivim poteškoćama, hrabro i ambiciozno nastavlja krčiti put u bolju budućnost. Svi naši prijatelji i dobronamjerni skeptici mogu biti uvjereni da naš snažni reformatorski polet ne jenja. Hrvatska je i dalje odlučna ne samo u realizaciji vlastite demokratske i gospodarske preobrazbe, već i u utjecanju na demokratsku transformaciju regije, koja je, nažalost, predugo bila izložena osvajačkim ratovima, nesnošljivosti i gospodarskom nazadovanju.

Dragi prijatelji parlamentarci Vijeća Europe, ne moram, dakako, posebno naglasiti da Hrvatska i dalje računa na Vašu pomoć kako bismo mogli zajedno doprinijeti ubrzavanju procesa stabilizacije i europeizacije napaćene jugoistočne Europe, držeći se pri tom plemenite i nesebične misli francuskog filozofa Montesquieua: "Kad bih znao za nešto što je od koristi mojoj domovini, a škodi Europi, ili što je od koristi Europi, a škodi ljudskom rodu, smatrao bih to zločinom".

Zahvaljujem na Vašoj pozornosti!