Ekselencije,
gospođe i gospodo,

Počašćen sam što danas mogu govoriti pred ovako kompetentnim auditorijem u Institutu za međunarodne političke studije u Teheranu.

Rado sam prihvatio poziv da vam, iz ugla gledanja predsjednika Republike Hrvatske, približim dio svijeta u kojem je smještena moja domovina. Govorit ću o stanju u regiji, u jugoistočnoj Evropi, i u tom kontekstu, naravno, i o mojoj zemlji.

U današnjem međuzavisnom svijetu, a svijet u kojemu živimo u sve je većoj mjeri međuzavisan, sviđalo se to nama ili ne, nema ničega što bi bilo tako daleko da ne bi, na ovaj ili onaj način, moglo i na nas utjecati. Stoga, pretpostavljam, i za vas u Iranu može biti od interesa da znate što se zbiva u dijelu svijeta odakle ja dolazim. Napokon, mi smo samo četiri sata leta avionom udaljeni od Teherana, zar je to daleko?

Republika Hrvatska krenula je na svoj put neovisnog državnog života s pozicije jedne od federalnih jedinica nekadašnje Jugoslavije. Bilo je to u vrijeme općeg sloma komunističkog, odnosno socijalističkog sustava u Evropi. Iako je Jugoslavija u mnogome bila različita od zemalja sovjetskog bloka, ona nije tom bloku ni pripadala, već je bila vodeća zemlja skupine nesvrstanih, sumrak komunizma nije ni nju mimoišao.

Podsjetit ću vas samo vrlo kratko na neke povijesne činjenice.

Prva Jugoslavija nastala je 1918. na ruševinama Habsburškog carstva, udruživanjem nekih dijelova tog carstva s do tada samostalnim državama Srbijom i Crnom Gorom. Hrvatska koja je u 10. stoljeću bila kraljevina, izgubila je ubrzo svoju državnost i stoljećima je bila pod vlašću stranih dinastija, najdulje Habsburgovaca.

Nova je zajednička država, Jugoslavija, usprkos činjenici da su se u njoj udružili narodi koji nikada do tada nisu živjeli zajedno i koji su imali različitu povijest, kulturu i tradiciju, uređena kao unitarna kraljevina. Većinski narod, Srbi, imao je u toj državi dominaciju. U takvom ustroju prve Jugoslavije bila je i klica njene propasti. Raspala se kao kula od karata kada su je zapljusnuli valovi Drugog svjetskog rata.

Za vrijeme tog rata, pod vodstvom čovjeka kojega će povijest zapamtiti kao maršala Tita, tada praktično nepoznatog vođe komunističke partije, organiziran je – na području Jugoslavije - najmasovniji i najuspješniji pokret otpora u okupiranoj Evropi. Saveznici su ga počeli pomagati tek 1943., ali dvije godine kasnije Tito i njegovi sljedbenici određivali su u velikoj mjeri budućnost tog dijela Evrope.

Stvorili su drugu Jugoslaviju, koncipiranu kao federaciju. Ta je federacija, usprkos brojnim unutrašnjim proturječjima i slabostima, ustrojena kao jednopartijska država s ograničenim pravima i slobodama građana, ali bitno slobodnija i liberalnija od država kojima je dominirao Sovjetski Savez, živjela gotovo pola stoljeća.

Jugoslavenski ustav iz godine 1974. dopuštao je realiziranje prava na samoopredjeljenje, odnosno otcjepljenje. Slovenija i Hrvatska, a potom Bosna i Hercegovina i Makedonija to su pravo iskoristile. Na žalost u Srbiji je tada na čelu bio Slobodan Milošević, političar koji nije bio ni iskreni komunist, ni iskreni nacionalist, već je naprosto bio opsjednut vlašću. U ime očuvanja vlasti, ali i ostvarivanja koncepta «velike Srbije», bio je spreman krenuti u rat.

Pod krinkom obrane Jugoslavije zapalio je iskru rata koji će jugoistok Evrope pretvoriti u krizno žarište svjetskih razmjera. No, zbog politike kakvu je vodila Titova Jugoslavija, u mnogim je dijelovima svijeta prema toj zemlji postojao sentimentalni odnos i Miloševićeva je prijevara neko vrijeme uspijevala.

Ukratko: ratovi koje je Milošević započinjao, a u kojima ni moj prethodnik Franjo Tuđman nije bio posve nevin, opustošili su dijelove Hrvatske i najveći dio Bosne i Hercegovine. Deseci tisuća ljudi su ubijeni, počinjeni su ratni zločini tako monstruozni da ih normalan čovjek ne može ni zamisliti, stotine tisuća ljudi krenulo je u izbjeglištvo ili bilo protjerano iz svojih domova. Svijet se napokon umiješao, jer više nije mogao ostati po strani. U to vrijeme i Hrvatska, i Bosna i Hercegovina u kojoj je došlo i do kratkog, ali brutalnog hrvatsko-muslimanskog rata, bile su već samostalne, međunarodno priznate države.

Proteklo desetljeće bilo je za moju zemlju desetljeće traženja puta u istinsku demokraciju. Bilo je to 10 godina u kojima je Hrvatska iskusila rat i pošla putem poslijeratne obnove. Politički pluralizam, bez kojega je demokracija nezamisliva, bio je sve do izbora početkom prošle godine potisnut praksom vladavine jedne stranke i jednog čovjeka. Odnosi sa susjednom Bosnom i Hercegovinom bili su zasjenjeni jedva prikrivenom težnjom bivše vlasti da, zajedno sa Slobodanom Miloševićem, dijeli tu zemlju. Prošle godine u svemu smo okrenuli novu stranicu. Demokracija više nije samo proklamacija, nego postaje i praksa, a odnosi s Bosnom i Hercegovinom idu uzlaznom linijom, uz rješavanje svih pitanja u sklopu bilaterale.

Danas su ratovi iza nas, ukoliko se kriza u Makedoniji ne razvije u novi rat, što bi bilo tragično i za Makedoniju i za regiju. «Plave kacige», mirovne snage Ujedinjenih naroda, pokazale su se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini neuspješnima, odnosno tek ograničeno uspješnima. Vojnici zemalja članica NATO pakta čuvaju sada mir u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Regija je primirena, ali je daleko do toga da bi bila trajno pacificirana i politički dovršena.

Toliko o povijesti. A što da kažem o sadašnjosti i budućnosti? Kakva je perspektiva pred nama?

Jugoslavenski eksperiment pokazao se povijesnim promašajem kojega sasvim sigurno nitko više neće i ne želi ponavljati. Novonastale zemlje idu svaka svojim putem, ali sve njih taj će put na kraju dovesti u ujedinjenu Evropu, jer na kontinentu koji se ujedinjuje, nitko ne može ostati usamljeni otok.

Na putu u ujedinjenu Europu regionalna suradnja ukazuje se kao prvi, logični i nezaobilazni korak. No, pri tome valja imati na umu da upravo zbog jugoslavenskih iskustava, a još više zbog rata kojim je «kupljen» izlazak iz Jugoslavije, kod mnogih ljudi postoji jak otpor prema suradnji s državama koje su nekada, kao i mi, bile jugoslavenske federalne jedinice. Želim, međutim, reći kako postoji mnogo razloga, gospodarskih u prvom redu, da otvaramo regionalnu suradnju.

Republika Hrvatska dobro surađuje sa Slovenijom, a osobito su obećavajuće perspektive suradnje s Bosnom i Hercegovinom, gdje realno procjenjujemo da postoje i mogućnosti zajedničkog nastupanja na trećim tržistima. O tome sam nedavno vodio razgovore u Sarajevu gdje je održan sastanak Međudržavnog vijeća za suradnju dviju zemalja.

Otvaramo polako i suradnju sa Saveznom Republikom Jugoslavijom u kojoj je od jeseni prošle godine na kormilu demokratska vlast. Prije nepuna dva tjedna potpisao sam s jugoslavenskim predsjednikom Koštunicom izjavu u 6 točaka u kojoj smo naveli načela oko kojih se slažemo i na osnovi kojih procjenjujemo da možemo ići prema punoj normalizaciji bilateralnih odnosa. Spomenut ću samo da su među tim načelima jednak tretman manjina u dvije države i zajednički interes za postojanje neovisne, demokratske Bosne i Hercegovine prema kojoj ni Hrvatska, ni SR Jugoslavija nemaju nikakvih teritorijalnih pretenzija.

Naše je strateško opredjeljenje ulazak u NATO pakt i u Evropsku uniju. To, međutim, ne znači da Hrvatska ne vidi dalje od Evrope, niti da želimo biti orijentirani isključivo na Evropu. Moj posjet Teheranu najbolji je dokaz takvog opredjeljenja. Mi smo evropska, mediteranska i balkanska zemlja koja će svoje interese ostvarivati, kroz ravnopravnu suradnju, sa zemljama iz svih dijelova svijeta koje su spremne da bez zadnjih misli prihvate našu ruku suradnje – u bilateralnim odnosima i u sklopu međunarodnih organizacija i institucija.

Znamo da udruživanje znači i odstupanje elemenata suvereniteta, ali spremni smo na to, ne zbog toga što ne bi bili dovoljno jaki da obranimo svoj puni suverenitet, nego naprosto zato što u današnjem potpuno međuzavisnom svijetu, željeli mi to priznati ili ne, puni suverenitet jednostavno više nije ostvariv.

Mi smo iz razumljivih razloga itekako zainteresirani za stabilizaciju prilika u našoj regiji. U sklopu naših mogućnosti spremni smo dati svoj doprinos, kako izravno, tako i surađujući s međunarodnom zajednicom. Tu moram spomenuti i našu spremnost na suradnju s Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije.

Spomenuo sam već monstruozne zločine počinjene u ratovima u našoj regiji. Nisu ih počinili narodi, nego pojedinci – oni koji su zapovijedali i oni koji su izvršavali. Za zločine nisu krivi ni svi Srbi, ni svi Hrvati.

Zločin nema nacionalnosti, a svaki zločinac ima svoje ime. Ali, tako dugo dok zločinci slobodno šeću uokolo, dok ih nacionalne vlade iz ovih ili onih razloga ne mogu ili neće privesti pravdi, dok nismo skinuli sa sviju nas hipoteku njihovih zločina, puna normalizacija odnosa na jugoistoku Evrope neće biti moguća.

S jugoslavenskim predsjednikom Koštunicom složio sam se da samo individualiziranje krivnje može spriječiti kolektivna optuživanja. I upravo tu nam Haaški sud pomaže i mi ćemo s njime surađivati, mada ima i u našoj zemlji ljudi koji potrebu te suradnje ne mogu ili neće shvatiti. No, ja običavam reći: nema ni jednog jedinog hrvatskog nacionalnog interesa koji bi opravdavao da se ubije jedno dijete, ili bilo koji civil. Dodao bih: interesi ni jedne zemlje, ni jedne nacije, ne mogu se ostvarivati ubijanjem djece i civila. Nigdje na svijetu.

Jugoistočna Europa, područje bivše Jugoslavije, rekao sam to već, u političkom je smislu nedovršeno kao rijetko kada u svojoj burnoj povijesti. Kosovom koje je nekada bilo autonomna pokrajina u Srbiji, poslije Miloševićevog neuspjelog pokušaja da od tamo silom protjera većinsko albansko stanovništvo, upravlja danas međunarodna zajednica. Kakva je budućnost Kosova i kako bi mogle izgledati buduće veze između Kosova i Srbije, teško je reći.

Jednako je teško predvidjeti kako će biti razriješen odnos između Srbije i Crne Gore koje su se poslije raspada socijalističke Jugoslavije udružile u Saveznu Republiku Jugoslaviju. Dobar dio Crnogoraca želio bi sada samostalnu državu. Hoće li pristati na model zajedništva koji im nudi Srbija, hoće li Srbija biti spremna ponuditi i malo više od vrlo labave konfederacije, i to je teško reći.

Makedonija prijeti da se pretvori u novo krizno žarište. Nadam se da još nije prekasno vratiti se za pregovarački stol, te da jedna strana neće tražiti više nego što realno može dobiti, a da se druga neće dati zavesti porivom da stvari rješava isključivo silom. Rat može proizvesti samo novi rat. Granice se u današnjem svijetu ne mogu mijenjati. Svi se problemi, ma kako teški bili, moraju na kraju rješavati i riješiti pregovorima i dogovorima.

Pokušao sam vam kratkim natuknicama o njenoj povijesti i sadašnjosti približiti u prvom redu jugoistočnu Evropu, područje bivše Jugoslavije, a potom i Hrvatsku. Nadam se da sam u tome barem dijelom uspio. Izložio sam situaciju, naravno, iz perspektive moje zemlje, Hrvatske. Nastojao sam pri tome biti objektivan. Ocrtao sam probleme i otvorena pitanja i tamo gdje ih vidim - naznačio sam i odgovore. Zaključke prepuštam vama.

Hvala na pažnji s kojom ste me saslušali.