Predavanje predsjednika RH Stjepana Mesića na Američkom sveučilištu u Blagoevgradu - vizija načela Antiterorističke koalicije

 

ULOGA MANJIH ZEMALJA U BORBI PROTIV GLOBALNOG TERORIZMA

Poštovana gospođo Watkins,
Gospođe i gospodo

Dobro pamtim: 10. prošlog mjeseca, pozvan sam da posjetim ovo sveučilište i da vam se obratim. Poziv sam sa zadovoljstvom prihvatio. Idućeg dana, u terorističkim napadima bez presedana, srušeni su neboderi Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku i teško je oštećen Pentagon u Washingtonu. Tisuće su nevinih ljudi ubijene. Od tada, svijet više nije isti.

Kada sam prihvatio poziv da vas posjetim, želio sam vam iznijeti svoja razmišljanja o suradnji u regiji i načinima jačanja mira i stabilnosti u ovom dijelu svijeta. Događaji u Sjedinjenim Državama i sve što im je slijedilo naveli su me da promijenim temu.

Govorit ću o borbi protiv globalnog terora, o tome kakvo bi moglo biti mjesto manjih zemalja, poput moje, u toj borbi, a iznijet ću i načela na kojima bi se, prema mojem mišljenju, trebala zasnivati antiteroristička koalicija.

11. prošlog mjeseca suočili smo se ne samo s prijetnjom, nego s krvavom realizacijom planova globalnog terorizma. Ta realizacija, avioni s putnicima pretvoreni u ubojite projektile, nedužni ljudi na svojim radnim mjestima pretvoreni u ciljeve, to nam je pokazalo da je globalni terorizam stvarna i posvuda prisutna prijetnja našim životima, ali i mnogo više od toga. To je prijetnja načinu života što smo ga slobodno odabrali, to je prijetnja samoj slobodi koja je u temeljima demokracije za koju smo se opredijelili.

Podsjetit ću da terorizam nije fenomen svojstven samo ovom našem vremenu. On je, u raznim svojim pojavnim i izvedbenim oblicima, trajni pratitelj politike. Teroristi u pravilu, dugoročno gledano, nisu uspijevali. No, u međuvremenu, ginule su nedužne žrtve.

Terorizam je pojačano prisutan na svjetskoj sceni u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata.

Mi, stariji, dobro se još sjećamo terorističke skupine Baader – Meinhof u Njemačkoj i tzv. Crvenih brigada u Italiji. Pozivajući se na političke ciljeve, obje su skupine sijale strah, nesigurnost i smrt.

Njemačka i Italija uspjele su im stati na kraj. Danas su spomenute skupine tek jedna tamna epizoda u poslijeratnoj povijesti tih dviju zemalja.

No, njihovim poslom, ako to tako smijem nazvati, bave se vrlo intenzivno i dalje baskijski separatisti u Španjolskoj i pripadnici tzv. Irske republikanske armije, kao i njihovi protivnici, koji djeluju u Irskoj, odnosno u Velikoj Britaniji.

Treba li, napokon, uopće spominjati da terorizam desetljećima obilježava bliskoistočnu scenu, da od njega nije imuna Azija, Afrika, a ni Latinska Amerika?

Solidni dokazi već godinama upućuju na zaključak da teroristi međusobno surađuju i da nerijetko koordiniraju svoje aktivnosti. Nema nikakve sumnje da postoje države koje, u najmanju ruku, blagonaklono gledaju na to što oni rade. A ipak, sve do sada nije bilo ni spremnosti, ni političke volje da se poduzme multilateralna, usklađena akcija protiv terorista.

11. rujna ove godine sve se promijenilo. Sada više nitko ne sumnja u postojanje široko razgranate mreže globalnog terorizma. A na globalni terorizam može se i mora odgovoriti samo globalnom akcijom. Počecima te akcije svjedočimo posljednjih dana.

Svjedočimo stvaranju po mnogo čemu jedinstvenog saveza protiv globalnog terorizma. Potražimo li primjere u povijesti, možda bismo samo antifašističku koaliciju iz vremena Drugog svjetskog rata mogli u nekim ključnim elementima usporediti s današnjom antiterorističkom koalicijom koja već djeluje, a još uvijek se stvara.

Da bih objasnio, zašto sam posegnuo za ovom usporedbom, podsjetit ću vas samo na ono najbitnije. U vrijeme Drugog svjetskog rata skupina zemalja, suočena s agresijom, koja je potirala život, slobodu i demokraciju, a donosila smrt, diktaturu i autoritarnost, ocijenila je da se nacističkom režimu u Njemačkoj, fašističkom režimu u Italiji, baš kao i autoritarnom režimu u Japanu, mogu i moraju oduprijeti zajedno. Formiran je svojevrsni blok poznat pod imenom Saveznici. Taj je blok vodio rat s drugom skupinom zemalja, sa silama Osovine i njihovim satelitima.

No, moram odmah posve jasno upozoriti i na bitnu razliku između situacije u vrijeme Drugog svjetskog rata i današnjih prilika. Tadašnjim Saveznicima neprijatelj je bio poznat.

Današnji saveznici neprijatelja najprije trebaju sigurno identificirati, potom pronaći, a tek na kraju ući u sukob s njime – i to ne vojni, ili u najmanju ruku ne samo vojni. Formalisti će vjerojatno reći da se zbog toga taj sukob ne može nazivati ratom. No, mi smo zapravo ipak u ratu. Točno je kako je riječ o specifičnom ratu, ali isto je tako točno i to da je i ratni izazov upućen Americi, a preko nje i svima kojima je stalo do slobode i demokracije, bio vrlo specifičan.

Smatrao sam nužnim dati ovaj uvod da bih došao do ključnog pitanja koje određuje i temu mojeg današnjeg izlaganja. A to pitanje glasi: kako će djelovati antiteroristička koalicija, na kojim će se načelima temeljiti i – napokon – gdje je u svemu tome mjesto manjih zemalja.

Potpuno je jasno da doprinos pojedine zemlje neće biti određen njenom veličinom, nego političkom voljom i opredjeljenjem njenog vodstva, kao i njenim objektivnim mogućnostima. Usuđujem se kategorički izjaviti da u sadašnjim prilikama nema mjesta ni za taktiziranje, ni za neutralnost. Kada sam se obratio hrvatskoj javnosti dan poslije terorističkih napada na New York i Washington rekao sam i ovo: «Pitanje koje se sada postavlja je samo: mi ili oni».

Nekima se ta rečenica nije svidjela. Smatrali su ovakvu kategoričnost, čak i isključivost neprimjerenom jednom demokratskom političaru. No, upravo zato što sam i kao političar, i kao čovjek, bezrezervno privržen demokraciji, znam i osjećam da ulazimo u razdoblje u kojem će se doslovno odlučivati o tome kakva će biti naša budućnost, na kojim će se temeljima ona graditi. Ako želimo da o tome odlučujemo MI, onda o tome ne mogu, ne smiju i – siguran sam – i neće odlučivati ONI. Mislim da sam bio dovoljno jasan.

U aktivnostima antiterorističke koalicije komponentu vojnog djelovanja za koju s mnogo razloga predviđam da će se ostvarivati kroz metode u prvom redu nekonvencionalnog, ali povremeno i konvencionalnog rata, preuzet će na sebe najvećim dijelom, iako neću reći isključivo, zemlje Atlanskog pakta na čelu sa Sjedinjenim Državama.

Svi drugi dat će svoj doprinos, surađivat će, a čine to već i danas, na raznim poljima. Naime, tu je još jedna razlika u odnosu na djelovanje antifašističke koalicije iz vremena Drugog svjetskog rata. Dok je ona djelovala praktično isključivo vojno – na fronti i u pozadini – sada se djeluje na mnogim frontama i na razne načine: ukratko – vojno, gospodarski i politički. Mislim pri tome na prikupljanje i razmjenu obavještajnih podataka, na blokiranje financijskih izvora terorizma, otvaranje svojeg zračnog prostora, stavljanje na raspolaganje vojnih baza na svojim državnim područjima, kao i na političku suradnju – u Ujedinjenim narodima i izvan njih.

U sklopu političkog djelovanja antiterorističke koalicije važno mjesto imat će svakako i razvijanje ideja o načelima na kojima bi ta koalicija morala počivati i djelovati.

Prošlog tjedna, u Bratislavi, na Sveučilištu Komenski iznio sam neka svoja razmišljanja na tu temu. Danas želim iskoristiti poziv Američkog sveučilišta u Blagoevgradu da bih predstavio razrađenu platformu, skup načela koja smatram nezaobilaznima za buduće djelovanje antiterorističke koalicije. Hoće li netko u toj platformi vidjeti zaokruženi nacrt povelje antiterorističke koalicije, ili će je doživjeti kao ponudu iz koje može uzeti ono što mu se čini prihvatljivim – to je najmanje važno.

Meni je, naravno, potpuno jasno da o načelima djelovanja svjetske koalicije protiv terorizma razmišljaju mnogi. Upravo zato, posve je legitimno da o tome razmišlja i predsjednik jedne manje evropske države, kao što je Hrvatska. Moja se zemlja vrlo jasno i nedvojbeno opredijelila, a skup načela koja danas iznosim vama, a istodobno i nudim svima, to naše opredjeljenje samo dodatno potvrđuje.

Načela sam svrstao u nekoliko tematskih skupina, a unutar njih u točke.

a) Što, tko i zašto

1. Antiteroristička koalicija je odgovor na izazov globalnog terorizma koji se napadima na New York i Washington definitivno pokazao prijetnjom svjetskoj civilizaciji i poretku utemeljenom na poštivanju zakona i ljudskih prava.

2. Koaliciju stvaraju zemlje s jasnim opredjeljenjem za civilizirani život, mir, sigurnost i demokraciju.

3. Isključiva je svrha stvaranja koalicije borba protiv globalnog terorizma u svim njegovim pojavnim oblicima.

b) Kako, s kojim ciljem i protiv koga

4. Borba protiv globalnog terorizma vodit će se usklađeno i promišljeno, kroz stalni proces dogovaranja članica koalicije, uz izbjegavanje bilo kakvih ishitrenih akcija čija bi svrha bila postizanje isključivo ili gotovo isključivo propagandnih učinaka.

5. Cilj borbe, odnosno aktivnosti, nije i ni u kojem slučaju ne smije biti osveta, već kazna i sprečavanje novih akata terorizma, odnosno u krajnjoj konzekvenci eliminiranje uvjeta za nastavljanje terorističkih aktivnosti.

6. Borba se vodi samo i jedino protiv onih koji inspiriraju, organiziraju, potiču i izvršavaju terorističke akte, kao i protiv onih koji im na bilo koji način u tome pomažu, bez obzira na to o kome je riječ – bilo da su u pitanju pojedinci, bilo organizacije ili institucije. Borba se ne vodi protiv pojedinih naroda, kao ni protiv pripadnika ove ili one vjere, jer terorizam nema ni vjere, ni nacionalnosti.

c) Što raditi i uraditi

7. Borba protiv terorizma uključuje napore usmjerene na onemogućavanje, odnosno na privođenje pravdi inspiratora, planera i neposrednih izvršitelja terorističkih akata, bez obzira gdje se nalazili. Ako to nije moguće, ide se na njihovo eliminiranje.

8. Antiteroristička borba uključuje detektiranje svih do sada nepoznatih postojećih, kao i potencijalnih izvora za stvaranje oružja masovnog uništenja. Ti će izvori biti stavljeni pod djelotvornu međunarodnu kontrolu, a ako se to iz bilo kojih razloga pokaže nemogućim - onesposobljeni ili uništeni.

9. Borba protiv terorizma uključuje i mjere što će se poduzimati protiv zemalja koje ili aktivno pomažu teroristima - organizaciono, obavještajnom logistikom, oružjem i opremom, ili im pružaju utočište, odnosno omogućavaju bijeg. Pri njihovu poduzimanju vodit će se računa o tome da totalne gospodarske sankcije u pravilu pogađaju nedužno stanovništvo, a ne režime koji stoje iza terorista, odnosno uz njih.

d) Antiteroristička koalicija i UN

10. Cilj je antiterorističke koalicije da Ujedinjeni narodi dadu okvir za sva njena djelovanja. Kako to iz niza praktičnih razloga neće uvijek biti moguće, valja raditi na tome da njene aktivnosti dobiju, makar i naknadno, «zeleno svjetlo» svjetske organizacije i to u vidu općih rezolucija koje se donose s pozivanjem na glavu 7. Povelje, dakle rezolucija koje trenutkom donošenja postaju obvezujuće za sve zemlje članice Ujedinjenih naroda.

11. Ni u kojem slučaju, ni jedna od akcija antiterorističke koalicije ne smije biti u suprotnosti s odredbama Povelje Ujedinjenih naroda.

e) Suradnja na obavještajnom polju

12. Zemlje antiterorističke koalicije razmjenjivat će, bez ikakvih zadrški, obavještajne podatke potrebne za borbu protiv terorizma.

13. Svaka zemlja članica Koalicije dužna je na zahtjev bilo koje druge članice ciljano prikupljati obavještajne podatke koji se od nje traže, te staviti te podatke na raspolaganje tražitelju, kao i svim ostalim članicama Koalicije.

f) Izručivanje terorista

14. Kada je u nekoj zemlji počinjen teroristički akt, ona ima pravo, bez obzira na postojanje ili nepostojanje ugovora o ekstradiciji, tražiti izručenje osumnjičenog počinitelja i njegovih pomagača bez obzira na njihovu nacionalnost, rasu i vjeru, na to u kojoj se zemlji nalaze, koji je njihov status i čiji su državljani.

15. Država u kojoj se osumnjičeni počinitelj terorističkog akta zatekne u trenutku podnošenja zahtjeva za njegovim izručenjem, dužna je tome zahtjevu bez odgađanja pozitivno odgovoriti, tj. osumnjičenog počinitelja izručiti zemlji u kojoj je teroristički akt počinjen i koja traži njegovo izručenje.

g) Solidarnost unutar koalicije

16. Zemlje članice antiterorističke koalicije dužne su svakoj zemlji koja postane žrtvom terorizma ponuditi, a na njen zahtjev i pružiti svaku pomoć, od medicinske i humanitarne, preko obavještajne i logističke, pa do gospodarske i političke.

17. Zemlje članice Koalicije dogovorit će i uskladiti, a potom svaka na svojem području i striktno provoditi mjere osiguranja i protuterorističke zaštite, kako bi svele na najmanju moguću mjeru, odnosno onemogućile izvođenje akata terorizma. Štiteći svaka sebe, članice koalicije štite se i međusobno.

h) Protiv zloupotrebe koalicije

18. Antiteroristička koalicija strogom će primjenom zakona onemogućiti svaki pokušaj da se njeno djelovanje zloupotrijebi kao pokriće za bilo kakvo diskriminiranje ili ugrožavanje pripadnika bilo kojeg naroda ili religije.

Eto, iznio sam, u 8 odsječaka i 18 točaka, svoju viziju načela kojima bi se trebala voditi antiteroristička koalicija. Smatram da je uspostavljanje tih načela ne samo korisno, nego i prijeko potrebno, kako se koalicija koja – da ponovim – već djeluje, iako se u isto vrijeme još uvijek formira, ne bi pretvorila u ad hoc formiranu skupinu zemalja koja će se stihijno smanjivati ili povećavati, a u kojoj će uvijek dominirati jedna velika sila, ili samo nekoliko njih.

Stvaranje antiterorističke koalicije nametnuli su nam teroristi. Reći ću još jednom: globalni izazov traži i globalni odgovor. Koalicija je taj odgovor. Budući da ćemo s njime živjeti prilično dugo, jer eliminiranje globalnog terorizma nije stvar ni tjedana, ni mjeseci, a posao kojega smo se prihvatili ne smije biti polovično obavljen, držim svojim ne samo pravom, već i dužnošću iznijeti prijedlog osnovnih načela. Pri tome sam, ponovit ću, svjestan činjenice da i drugi državnici o tome također razmišljaju.

Bude li im ovo što sam iznio na bilo koji način od pomoći, uspijem li time potaknuti ili ubrzati rad na definiranju i profiliranju antiterorističke koalicije koja će nedvojbeno obilježiti početak 21. stoljeća, smatrat ću da sam, kao predsjednik države koja je bila među prvima koje su pozvale na stvaranje antiterorističke koalicije, učinio nešto korisno.

Na kraju dozvolite mi da kažem još nešto. U napadima na New York i Washington poginule su tisuće nedužnih ljudi. Nema sumnje, da će i u vojnim aktivnostima antiterorističke koalicije, tu i tamo, stradati i nevini ljudi. Koliko god to okrutno zvučalo, ali – to se ne može izbjeći.

Govorim to stoga što ima ljudi u čije dobre namjere ne bih želio posumnjati, a koji dižu glas protiv upotrebe sile kao odgovora na teror. Neki čak idu tako daleko da takav odgovor izjednačavaju s terorom, tvrdeći da se na teror može i mora odgovarati samo i jedino širenjem prostora demokracije.

Čvrsto sam uvjeren da takvi kritičari naših aktivnosti, sadašnjih i budućih, nisu u pravu. Upotrebu sile, pod čime podrazumijevam i vojnu silu, i druge oblike pritiska, poput međunarodnih sankcija i restrikcija, nametnuli su nam oni koji terorom pokušavaju ne samo suziti prostor demokracije, nego je i dokinuti.

Želim posebno naglasiti da je antiteroristička aktivnost u najširem smislu nezamisliva bez pomne analize uvjeta u kojima se rađa terorizam, bez traženja odgovora na pitanje: zašto netko uopće pribjegava terorizmu? Bez ikakvih pretenzija da ponudim odgovor na to kompleksno pitanje, reći ću samo da će djelotvorna i sveobuhvatna borba protiv siromaštva i gladi u svijetu, kao i trajno i pravedno rješavanje regionalnih kriza sasvim sigurno smanjiti ljudski rezervoar potencijalnih terorista, a i njihovu motivaciju.

No, danas su stvari otišle predaleko, da bismo se mogli zavaravati tezom kako će bilo naknadno, bilo pro futuro analiziranje uzroka terorizma suzbiti ovaj terorizam koji nam je željeznom šakom pokucao na vrata. Analize su svakako potrebne, da bismo shvatili zašto se dogodilo to, što se dogodilo, a i da ne bismo jednom u budućnosti ponovili greške prošlosti.

Sada je, međutim, potrebna akcija. Želeći dati svoj doprinos toj akciji i potvrditi čvrsto pristajanje moje zemlje, Hrvatske, uz antiterorističku koaliciju, ja sam danas ovdje iznio nacrt osnovnih načela na kojima bi se takva akcija odvijala.

No, prije no što zaključim, vratit ću se još načas odnosu između demokracije i upotrebe sile kojom našu demokraciju želimo zaštititi, odnosno pitanju: nije li demokracija bolji odgovor na terorizam od sile?

Da odgovorim na to pitanje poslužit ću se jednom povijesnom usporedbom. Nacističkog vođu Adolfa Hitlera možda se i moglo zaustaviti demokratskim metodama i širenjem demokracije da je netko u vrijeme njegova uspona analizirao uzroke Hitlerove sve veće snage.

No, u to su vrijeme prevladali oni koji su na rastuće apetite diktatora odgovarali povlačenjem i ustupcima.

A od trenutka kada je pokrenut ratni stroj Wehrmachta, demokracija je bila bez ikakve šanse. Odgovor na silu naprosto je morala biti sila. U savezničkim udarima protiv nacista na njemačkoj strani poginuli su, bili su ubijeni, i mnogi njihovi protivnici. U odnosu na globalni terorizam i na ono što protiv njega činimo i što ćemo poduzimati, bojim se da ćemo se ponekad naći u vrlo sličnoj situaciji.

No, Njemačka koja je tada pod Hitlerovim vodstvom ugrozila cijeli svijet, danas je čvrsta i stabilna demokracija. Uvjeren sam da će i svijet koji je suočen s globalnim terorizmom u ne tako dalekoj budućnosti biti bolji i sigurniji, demokratskiji i civiliziraniji upravo zahvaljujući aktivnosti zemalja koje su se, ujedinjene u koaliciju, odlučile tom terorizmu oduprijeti.

I samo još nešto, posljednje, ali itekako važno.

Niti je rat Saveznika protiv Hitlera i njegove Osovine bio rat civilizacija, niti je današnji sukob s globalnim terorizmom rat civilizacija.

I tada, i sada civilizacija je bila samo na jednoj strani. Civilizacija je vodila, odnosno vodi rat protiv necivilizacije.

Tada je pobijedila civilizacija.

I sada će pobijediti civilizacija.

Hvala!