Poštovani gospodine Predsjedajući Opće skupštine,

Poštovani gospodine glavni tajniče Ujedinjenih naroda,

Vaše ekselencije predsjednici, premijeri i ministri, uvaženi sudionici konferencije, gospođe i gospodo,

Nije prvi puta da se sastao skup na ovako visokoj razini da bi raspravljao o razvoju, preciznije: o financiranju razvoja. I prilikom ranijih sastanaka, pa i onih na nižim razinama, znali smo da je to jedno od ključnih pitanja svijeta u kojem živimo. Znali smo također da je krajnje vrijeme da mu posvetimo dužnu pozornost. Pa ako se može reći da smo razmatranje problema razvoja i njegova financiranja počeli, kako se to ponekad kaže, pet minuta prije 12, onda se ovaj sastanak održava – bez ikakvog pretjerivanja - minutu prije 12!

Tehnika i tehnologija razvijaju se neslućenom brzinom. Zaostajanje u razvoju postaje doslovno pitanje života ili smrti. Ono što se još u prvoj polovini prošloga stoljeća postizalo u nekoliko desetljeća, danas se ostvaruje u nekoliko godina. Slijedom toga, zaostati danas deset godina ravno je zaostajanju od pedeset i više godina polovinom 20. vijeka. Pri tome jaz između razvijenih i onih u razvoju, odnosno nerazvijenih sve se brže povećava, a sve ga je teže smanjiti.

Podjela ne one koji imaju i imat će, i one koji nemaju i ne vide šanse da ikada imaju, sve je izraženija i sve opasnija. U svijetu globalizacije, globalizira se bogatstvo, ali se globalizira i siromaštvo. Moramo tome stati na kraj! Moramo pokazati da postoji politička volja, jer u osnovi samo o tome je riječ, da se podjela na razvijene i nerazvijene, ili drugim riječima: podjela na bogate i siromašne, počne prevladavati.

Nemojte me pogrešno shvatiti. U uvjetima slobodnog tržišta i slobodne konkurencije, jasno je da svi ne mogu imati jednako. Ali svi moraju dobiti mogućnost da korištenjem vlastitih potencijala, prirodnih, materijalnih i ljudskih, otvore ciklus vlastitog razvoja, da zaustave sve strmoglaviji pad u siromaštvo i ovisnost – ekonomsku, a potom i političku.

Nerazvijene zemlje taj razvojni ciklus jednostavno ne mogu otvoriti vlastitim snagama. Upravo zato mi danas i raspravljamo o financiranju razvoja. Ne govorim, naravno, o tome da se problem može riješiti nekom vrstom ekonomskog milosrđa. Ne govorim o tome da razvijeni nešto daju, neku vrstu karitativne pomoći, koja bi riješila stvar. Da, treba i dati, treba temeljito razmotriti i otpisivanje dugova najsiromašnijima, treba uzeti u razmatranje i dodjeljivanje bespovratne pomoći, ali time se mogu privremeno sanirati najizraženije posljedice, ali se ne mogu otkloniti njihovi uzroci. Treba, dakle, problem rješavati u korjenu, i to dugoročno.

Kada to kažem, mislim na sljedeće. Nema te zemlje na svijetu, pogotovo danas, u sve povezanijem i sve više međuovisnom svijetu, koja ne bi imala određene komparativne prednosti i, s osloncem na njih, uvjete na kojima bi mogla graditi vlastiti razvoj. Ali, ponovit ću još jednom, ima mnogo zemalja koje su naprosto tako siromašne, koje su u razvoju, ne svojom krivnjom, tako zaostale, da to ne mogu učiniti same. I tu ulaze «u igru» razvijeni. Oni, naprosto, moraju pomoći – pa čak, budimo posve otvoreni, i u vlastitom interesu!

Razvijeni, dakle, moraju pomoći ne samo zato što jednostavno nije ljudski biti pasivnim svjedokom stanja u kojem milijuni gladuju, a tisuće i tisuće svakoga dana umiru od gladi, stanja u kojemu su milijuni od trenutka kada su se rodili osuđeni ne na život, nego samo na preživljavanje, bez mogućnosti školovanja, bez zdravstvene njege, bez svega onoga što čini elemente života u razvijenim zemljama o kojima se uopće ne razmišlja.

Razvijeni moraju pomoći i zato što bijeda, siromaštvo i zavisnost stvaraju ambijent u kojem se rađa terorizam, iz kojega dolaze očajnici koje nije teško zavesti zloupotrebom bilo religije, bilo ideologije, bilo pravedne borbe za ostvarivanje legitimnih nacionalnih prava. Treba li poslije 11. rujna prošle godine ikome još objašnjavati važnost otklanjanja uzroka globalnog terorizma s kojim smo danas suočeni?

Rekao sam mnogo puta do sada, ponovit ću i ovdje: upotreba sile nužna je i nezaobilazna u izravnoj borbi protiv terorista i njihovih pomagača. Ali, ta borba neće donijeti više od privremenog i kratkoročnog uspjeha, ne budemo li poveli dugoročnu akciju usmjerenu na uklanjanje ambijenta iz kojega je globalni terorizam potekao.

Ovo se nekome može učiniti dodatnom dimenzijom problema što ga ovdje razmatramo, ali zapravo nije. Siromaštvo, nerazvijenost, besperspektivnost, podložnost i ovisnost uvijek su bili pogodno tlo za regrutiranje onih koji su skloni krajnje radikalnim metodama, a terorizam svakako spada u njih, pokušati mijenjati postojeće stanje. To smo znali i prije, možda samo nismo bili spremni prihvatiti. Danas i znamo, i prihvaćamo, jer poslije 11. rujna prošle godine nitko više nema pravo zatvarati oči pred činjenicom da je globalni terorizam izravno povezan sa sve većim jazom između razvijenih i nerazvijenih, bez obzira na to kakvim se maskama služili njegovi inspiratori.

Zaključit ću: globalizacija je proces kojega se ne može zaustaviti. Ali, ako ga ne budemo znali usmjeriti, u prvi će plan izbiti njegove negativne implikacije. Dakle, moramo se potruditi da globalizaciju bogaćenja s jedne strane i siromašenja s druge, zamijenimo globalizacijom razvoja.

Učinimo razvoj globalnim procesom i udarit ćemo doista temelje jednom boljem svijetu.

Ako hoćemo, mi to možemo.

Ako želimo da «sutra» bude bolje od «danas», mi to moramo!

Hvala!