Poštovani,

gospođe i gospodo,

poduzetnici, privrednici i stručnjaci,

Uvijek se rado odazivam pozivu, da prisustvujem vašim godišnjim skupovima. Time želim iskazati podršku našim poduzetnicima, našem radništvu i građanstvu, da međusobno i sa svojom Vladom razmjene mišljenja o dosada prijeđenom razvojnom putu te da pokušamo svi zajedno pripomoći koncipiranju budućeg našeg razvoja. Osobito mislim na koncepciju daljnje izgradnje naših institucija, gospodarskog sustava, uređenja odnosa radničkih prava, poslodavaca i države.

Ukratko, mislim na efikasno funkcioniranje pravne države u gospodarskom sustavu i sustavu rada.

Vaša je ovogodišnja tema vrlo aktualna, to zbog orijentacije na pitanja konkurentnosti. Dozvolite mi, stoga, da se sasvim ukratko osvrnem na neka aktualna pitanja, koja danas dominiraju našom javnom scenom.

To ću učiniti ukazivanjem na samo nekoliko pitanja, kojima bi se kao i sa mnogim drugim, trebali pozabaviti naši stratezi gospodarskog razvoja:

(1) Počeo bih sa tim da aktualna kretanja u gospodarskom sustavu i razvoju pokazuju, na primjer, da profitna stopa u tradicionalnim industrijskim granama (drvo, tekstil, metal, strojogradnja) je vrlo niska, svega nekoliko postotaka na ukupni prihod, a u izrazito novim projektima, kojih, nažalost, nema ni izdaleka dovoljno da povuku razvoj i substituiraju tradicionalne grane industrije, ta stopa može biti nekoliko puta viša, čak i do 30 %.

U tim prilikama, s obzirom na liberalizirani financijski sustav unutar zemlje kao i prema inozemstvu, naš bankarski sistem nesklon je financirati obrtne potrebe te tradicionalne privrede, koja inače dominira u privrednoj strukturi i drži ogromnu većinu zaposlenih.

Vlasnici velikih banaka, osobito strani, postupno će i u okolnim zemljama tražiti bolje, profitabilnije plasmane te izvoziti našu domaću štednju u obliku svoga kapitala i suzdržavati se od razvoja i podrške domaćoj hrvatskoj privredi. Naravno, to je povezano sa nedovoljnom konkurentnošću hrvatske privrede!

Međutim, to upozorava da je moguć konflikt među kriterijima privatizacije putem stranih investitora, odnosno kriterija globalizacije financijskog sustava, s jedne strane, te kriterija maksimiranja i održavanja zaposlenosti i rasta domaćeg BDP-a, s druge strane. O tim važnim pitanjima treba zauzeti odgovarajuće stavove i donijeti odluke koje će uključiti i potrebe zapošljavanja, kao i potrebe podizanja profitabilnosti naše privrede.

To znači, da u procesima globalizacije u financijskim i infrastrukturnim sistemima treba odrediti prihvatljivu brzinu, ali i prihvatljiv domašaj globalizacije i privatizacije, koji će biti sukladan našim potrebama odnosno fazno utvrđenoj strategiji pridruživanja EU. U nedostatku takvog pristupa, prihvatio se, bojim se, ideologizirani način rješavanja svega toga. Taj ideologizirani pristup stavio je i Vladu i Sabor, a i Predsjednika države, naprosto u ulogu izvršitelja zadataka koji od nekuda dolaze, bez dovoljnog kritičnog propitivanja o suglasnosti toga sa narodnim potrebama!

Implicirani kriteriji tržišnosti su kao samorazumljivi i kao da po sebi služe društvenim našim potrebama. Nažalost tome nije uvijek tako! Nacionalni pristup će, primjerice, kontingent nezaposlenih tretirati kao ekonomski resurs, a današnji ideologizrani kvazi liberalistički pristup samo kao socijalni problem, koji se niti ne pokušava tretirati ekonomski.

(2) Privatizacija i kreditiranje od strane domaćih (stranih) banaka u svrhu potpore preuzimanja dionica radi stjecanja većinskog vlasništva daljnja je ilustracija pomanjkanja strateškog promišljanja u nas. To preuzimanje često daje vrlo nepovoljne rezultate: uglavnom sam proces privatizacije dugo traje, nastaju sukobi i sudski procesi. Uprava poduzeća se teško stabilizira pa često puta dolazi do nelikvidnosti i ciljanih stečajeva, kako bi se lakše preuzela imovina i cijelo poduzeće. Rasipa se oskudna domaća akumulacija za svrhe preuzimanja, umjesto da se njome kreditira proizvodnja i investicije u fiksna sredstva i tehnologiju. Namjeravani raspored prihoda od privatizacije fondovima za razvoj i zapošljavanje ne umanjuje važnost rečenog. Takav sistem financiranja privatizacije nije unaprijedio proizvodnju i zaposlenost. To je očigledna činjenica! Izuzecima svaka čast! Njih je, nažalost, premalo, a pozitivnost jednog procesa se ne može opravdati samo pozitivnim izuzecima. Sprega banaka, domaćih i stranih, sa HFP-om, a pod slabim nadzorom Komisije za vrijednosne papire, omogućili su mnoge ciljane stečajeve ili rasprodaju dionica po neprihvatljivo niskim cijenama u funkciji protežirane privatizacije. To je proces koji i dalje traje. Na taj način nastao je razvikani "tajkunski" model privatizacije.

Danas je to ponešto ublaženo, ali problem je u osnovi ostao isti. To zbog činjenice, što je institucionalno preuređenje tog sistema privatizacije jedva načeto. Razvojni efekti takvih "preuzimačkih" aktivnosti, nažalost, teško da su suglasni našim razvojnim potrebama.

Važno je napomenuti da ovdje nije riječ o nekoj "fobiji prema privatizaciji", već da je riječ o racionalnom stavu da treba stvoriti uvjete da se strani i domaći kapital, bar primjereno, orijentira na financiranje privrednog razvoja zemlje. Da bismo u tome uspjeli, država mora raspolagati jasnom slikom svojih mogućnosti, kako da kontrolira i regulira gospodarske razvojne procese. Izgradnja liberalnog bankarskog i financijskog sistema je danas u punom zamahu, pa o većoj administrativnoj regulaciji s ciljem ubrzanja rasta teško da može više biti govora. No, i u tim uvjetima znatne su mogućnosti primjene indirektnih mjera ekonomske politike koje su suglasne tržišnoj privredi. Ali u tome moramo imati jasne razvojne ciljeve. U sklopu tih mjera postaje sve važnija fiskalna politika, odnosno politika zaduživanja države i tim putem njen eventualni investicijski angažman. Tu je, međutim, Sporazum sa MMF-om postavio dosta čvrsta ograničenja. Zbog svega toga, po mojem mišljenju, hrvatska ekonomska i razvojna politika ponovno ulazi u još jednu kompleksnu, ali i konfliktnu fazu, koju bih dodatno ilustrirao slijedećim:

(3) Najavljenom uravnoteženju proračuna i bilance plaćanja u Sporazumu sa MMF-om prijeti opasnost narušavanja od strane državnih investicija, prije svega u autoceste, a i stanogradnju. Izgleda da će MMF i Svjetska banka "dopustiti" tu politiku, i time omogućiti najavljeni specijalni način financiranja autocesta i stanogradnje.

Tako bi moglo biti sve do realizacije i dovršenja procesa privatizacije energetskog sektora, osiguravajućih društava i banaka. Nakon toga nestaje privatizacijskih prihoda, pa će se u uvjetima niske stope rasta bruto domaćeg proizvoda problem pokrivanja deficita jače otvoriti. U tome su jedini izlaz visoke stope rasta, kao što je premijer ovih dana naznačio.

Izostanu li visoke stope rasta i dalje će se održavati ogromne napetosti u javnoj potrošnji, posebno u zdravstvu, mirovinama, ministarstvu obrane i unutarnjih poslova, državnoj upravi i socijalnoj skrbi.

(4) Važno je uočiti, da urgentna potreba rasta i razvoja može prisiliti državu da uspori zacrtanu izgradnju liberalnog gospodarskog sustava, čemu je dosada bila apsolutno podvrgnuta. To se očituje u već spomenutom osnivanju razvojnih fondova kao što su za regionalni razvoj i zapošljavanje. Poticaj stanogradnji je također implicitni fond, koji je decentraliziran na lokalne zajednice i njihove proračune. Tome pripada, već u javnosti kritički spomenuti, implicitni fond za izgradnju autocesta. Te inicijative Vlade, po sebi, nužni su mehanizmi da bi se postigao izlazak iz dugotrajne depresije. Te "fondovske inicijative" naše Vlade, koje treba podržati, ne bi trebale značiti "sistemsku retardaciju"! Da bi se to izbjeglo najavljenu državnu banku i jačanje HBOR-a bi trebalo prihvatiti i podržati suglasno tržišnim mehanizmima i kriterijima.

Iz svega toga proizlazi, da treba pronaći mjeru između stupnja privatizacije i internacionalizacije banaka te državnih odnosno nacionalnih bankarskih i financijskih institucija, kako bi se osigurao prostor državi da može podržati i regulirati najnužnije razvojne procese i potrebe. U tome je važno imati na umu, da tržišno otvaranje i liberalizacija vanjsko trgovinskog sustava, uključivo energetsko tržište, ne implicira nužno privatizaciju pomoću stranaca.

(5) Spomenuo bih još da su svojevrsne interesne skupine prisutne u našem političkom sistemu, od stranaka do Sabora i Vlade. To pokazuje mlakost u donošenju zakona o reviziji privatizacije i novog zakona o privatizaciji. Mlakost se očituje u činjenici što se koncepcija privatizacije ne mijenja. Ostaje se samo na provjeri pravne procedure u okviru iste koncepcije, koja je slabo povezana sa potrebama razvoja zemlje. To je inače uobičajeno stanje i u nekim drugim tranzicijskim zemljama. Eventualna analitička obrada procesa privatizacije svodi se na prikaz tehnike privatiziranja, bez problematiziranja razvojnog i koncepcijskog aspekta tog procesa.

Izgleda da je i kadrovska ekipiranost odgovarajućih institucija insuficijentna! Ne vidim u tom pogledu obećavajuća poboljšanja!

Naime, povezano promatranje funkcioniranja tržišta vrijednosnih papira, Hrvatskog finda za privatizaciju, te banaka kao kreditora "preuzimača", zatim sudova i DAB-a u funkciji stečajeva i likvidacije poduzeća i banaka, upućuje na moguće izvorište i podlogu za implicitnu korupciju, odnosno za pogodovanje konkretnim interesnim skupinama.

Raspored moći zasnovan na tom sistemu nije promijenjen. U svemu tome ja ne mislim na krivične aspekte cjeline tog procesa, već na uočljivu regulacijsku insuficijenciju tog sistema, koji bi trebao funkcionirati po kriterijima opće društvene, socijalne i nacionalne ravnoteže odnosno po kriterijima efikasnosti razvoja i općeg dobra. To je važno zbog toga, što je za nas neprihvatljivo, a što se dogodilo u bivšem režimu, da je moguće na toj insuficijentnoj osnovi stvoriti paralelni sistem utjecaja i moći. Taj sistem vremenom postaje zapreka uspostavi pravnog i transparentnog sustava. Pritisak u pravcu tog paralelnog sistema jeste prisutan. On u osnovi postoji i formalno je teško dokaziv. To je vrlo dobro uočio vanjski faktor, što je došlo do izražaja upravo u politici privatizacije bankarskog i infrastrukturnog sustava.

Velike banke su privatizirane i one već danas funkcioniraju, ne respektirajući previše sugestije domaćih političkih struktura. To je bila namjerna politika MMF-a, Svjetske banke i EU-a, koja daje sve uočljivije rezultate. Naime, cilj privatizacije, osobito vanjske, bio je isključiti domaće političke strukture iz sistema odlučivanja te tako "spasiti" privredu i tržište od političkog voluntarizma. U Hrvatskoj je tu postignut uspjeh! Pitanje je, međutim, koliko su se u taj prostor ubacili privatizacijski domaći špekulanti i "preuzimači", koji su povezani sa upravama tih istih banaka. No, zbog svega toga, izbio je veliki problem nemoći domaće politike, bar njenog racionalnog dijela, u pokretanju proizvodnje i zaposlenosti putem stanovitog utjecaja na svrsishodan raspored akumulacije odnosno na bankarski sustav. Već su sada velike banke, privatizirane od stranaca, uglavnom van domašaja domaćih centara političke moći odnosno Vlade. To bi osobito danas trebalo vrijediti za HNB. Takve okolnosti bi, međutim, trebale pogodovati održanju stabilnosti financijskog i monetarnog sustava, za koji su zainteresirani ulagači i naši štediše. Njihov interes za stabilan financijski sistem nameće svoje kriterije politici razvoja i stvaranja novih radnih mjesta. Državne institucije i politika, odnosno HNB i bankarstvo, dosada su djelovale isključivo pogodujući vlasničkim interesima. Brži rast štednje od plasmana na domaćem tržištu te brzi rast tzv. vanjske neto aktive bankarskog sustava pokazuju da su razvojni kriteriji zemlje zapostavljeni. Zadatak države je da u svemu tome ostvari ravnotežu interesa. Cijeli taj proces treba voditi prema pozitivnom ishodu, tj. nacionalnim razvojnim kriterijima, a da bude suglasan današnjim opredjeljenjima za europske integracije.

(6) Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji u svemu tome predstavlja krupno strateško pitanje, koje se ne može reducirati samo na pravne aspekte njegove provedbe. Za hrvatsko gospodarstvo je bitno, da li je Vlada pripremila mjere odgovora odnosno mjere zaštite i podrške konkurentnosti izvoznicima i uvoznoj konkurenciji izloženoj privredi.

Otvaranje hrvatskog tržišta uvozu, kao i europskog hrvatskom izvozu predstavljat će "šok" našoj privredi. Slično tome će djelovati sklapanje slobodnih trgovinskih zona sa zemljama CEFTA-e, Srbijom i Crnom Gorom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom. To otvaranje ima svoje pozitivne efekte na dio privrede, koji i u ovim uvjetima izvozi, ali to znači i uvoz konkurencije privredi koja zasada drži domaće tržište. Odgovor hrvatske strategije na te nove okolnosti trebao bi doći kako sa razine poduzeća, tako i sa razine ekonomske politike.

Državna razina, pored pravne regulacije, pretpostavlja prilagodbu monetarne i tečajne politike te politike liberalizacije u platnoj bilanci novim okolnostima, a razina poduzeća troškovnu i tehnološku prilagodbu. Hrvatska ekonomska politika prilagodbu je u cjelini prepustila poduzećima, bez prilagodbe mjera ekonomske politike. Efekte tek treba vidjeti!

Ravnodušnost naše ekonomske politike na upozorenja stručne javnosti na tu vrst problema je naprosto nerazumljiva, i traje čitav niz godina.

(7) Dodamo li svemu prethodno rečenom sasvim aktualna pitanja, kao što je privatizacija poštanske banke, radno zakonodavstvo, formiranje državne banke, koja bi poticala razvoj, te privatizaciju infrastrukturnih djelatnosti i turizma, vidljivo je da se odluke o tome donose pretežno na pojednostavljenoj i ideologiziranoj osnovi, a ne na osnovi racionalnih nacionalnih i socijalnih kriterija.

Danas se i na svjetskom planu stvari odvijaju u pravcu boljeg razumijevanja i podrške razmišljanjima, koja sam vam iznio. To se pokazalo i na Svjetskoj konferenciji o financiranju razvoja u Monterrey-u, kojoj sam bio nazočan i iznio naša gledanja na ta pitanja.

Osobno ocjenjujem da se, više nego dosada, moramo usmjeriti propitivanju koncepcije razvoja i institucionalnih reformi prema vlastitim kriterijima i potrebama. Da bismo to mogli uspješnije obaviti nameće se potreba institucionaliziranja te djelatnosti odnosno toga propitivanja, koja bi pokrivala strateško razvojna i privredno sistemska pitanja.

Oblik te institucionalizacije moglo bi biti stanovito Vijeće za gospodarski sustav i strategiju razvoja, pri Predsjedniku Republike Hrvatske. Ono bi trebalo biti odgovarajuće kadrovski ekipirano i povezano, prvenstveno, sa znanošću. Članovi vijeća bio bi sam vrh državnih dužnosnika. Naša dosegnuta razina demokracije postavlja pitanje koordinacije odlučivanja o najvažnijim strateškim pitanjima razvoja zemlje nužnim. Riječ je o koordinaciji radi dosizanja stanovitog društvenog cilja, koji se može nazvati općim dobrom. Tome bi, eto, moglo poslužiti predoženo Vijeće, koje bi imalo savjetodavni karakter i svakako najviši stručni i politički autoritet.

Dozvolite mi, poštovane dame i gospodo, da još jednom pozdravim napore svih članova Hrvatske udruge poslodavaca, posebice njezinog predsjednika, koji su uložili u organiziranje ovog savjetovanja.

Zadovoljstvo mi je proglasiti ovaj skup otvorenim.

Želim vam uspjeha u vašem radu.

Hvala na pažnji kojom ste pratili moje izlaganje!