Poštovani gospodine ravnatelju gospođe i gospodo,

S osobitim zadovoljstvom koristim mogućnost da posjetim vaš institut i da se sretnem s vama. Nadam se da ćemo imati makar malo vremena i za razgovor, a uvodno dozvolite mi nekoliko riječi o jugoistočnoj Evropi jučer i danas i, naravno, o Hrvatskoj i njenoj politici.

Govorim, naravno, uglavnom o području bivše Jugoslavije, mada su integracijski procesi u Europi, ali i suradnja unutar regije, već otišli tako daleko, da bi zapravo trebalo uzeti u razmatranje prostor koji je širi od onoga na kojemu se prostirala nekadašnja jugoslavenska federacija.

Povijesno gledano, govorim o dijelu Europe koji je, moram priznati: ne baš bez razloga, dugo bio poznat pod zloslutnim imenom . Stabilnost tom području nije bila svojstvena ni u vrijeme prve, kraljevske, Jugoslavije, a u Drugom svjetskom ratu tu su se sukobljavali i prelamali interesi nacionalističkih manjina zaogrnutih plaštem kvislinških režima, oslobodilačkih pokreta, odnosno pokreta otpora koji su nesumnjivo odražavali raspoloženje većine, ali i moćnih faktora izvan regije.

Poslijeratna, tzv. druga Jugoslavija, ili kako se i danas još običava kolokvijalno reći: Titova Jugoslavija, donijela je većem dijelu jugoistočne Evrope prividnu stabilnost. Ona je, međutim, bila ostvarena po cijenu unutarnje represije, mada - kako je vrijeme prolazilo - sve blaže u odnosu na zemlje , kao i prikrivanja i nerješavanja problema koji su objektivno postojali. Ja obično, malo pojednostavljeno, volim reći da je Jugoslavija počivala na tri integracijska elementa: Titu i njegovoj karizmi, višenacionalnoj komunističkoj partiji, odnosno Savezu komunista i višenacionalnoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

Faktična dezintegracija Jugoslavije počela je Titovom smrću. U desetljeću koje je slijedilo Savez komunista zapravo se raspao na republičke, odnosno nacionalne partije, a Armija se priklonila vodstvu jedne republike - Srbije. Ono što je slijedilo bilo je, malo cinično rečeno, samo formalnost. U uvjetima rastakanja socijalizma kao globalnog sustava i s nestankom ovih triju integracijskih elemenata, Jugoslavija nije imala šanse za preživljavanje.

Tito je očito, na neki način, predviđao mogućnost takvog razvoja. Zato je i ustavom iz godine 1974. dao republikama status država i pravo na izdvajanje iz federacije. Dakle, mi smo se mogli mirno rastati, kao što su to učinili Česi i Slovaci. Želim vas podsjetiti da je početkom devedesetih hrvatsko vodstvo čak predlagalo, kao prijelazno rješenje, i neku vrstu konfederacije na određeni rok. Na žalost, jaki čovjek Srbije, Slobodan Milošević, sve je odbijao. Tvrdio je pri tome da brani Jugoslaviju, a zapravo na umu nije imao ništa drugo nego svoju vlast u državi koja bi objektivno bila i čije je granice ratom pokušao definirati.

Valja priznati da je Milošević prilično dugo i prilično uspješno varao svijet. Jugoslavija je, kao vodeća zemlja nesvrstanog pokreta, a i zbog svojeg osebujnog modela socijalizma, uživala prilične simpatije u velikom dijelu svijeta. Taj je svijet bio sklon svoje simpatije prenijeti na onoga tko brani Jugoslaviju, a uskratiti ih onima koji je razbijaju. No, niti je Milošević branio Jugoslaviju, niti su je one republike koje su koristile svoje ustavno pravo na samoopredjeljenje - razbijale. Danas, kada Milošević odgovara u Haagu za zločine počinjene u sklopu provođenja njegove politike to je, mislim, svima jasno.

Naravno, moram dodati da za ponešto od onoga što se zbivalo u proteklom desetljeću suodgovornosti ima i na drugim stranama.

Ja to ne poričem, ali glavni je krivac za ratove na području bivše Jugoslavije i za njen raspad u krvi - Slobodan Milošević.

Uporno se zauzimam za individualiziranje krivnje, kako bismo stali na kraj kolektivnom optuživanju naroda. Samo tako možemo položiti temelje normalnim odnosima između zemalja regije, a osobito između zemalja stvorenih na području bivše Jugoslavije. Za počinjene zločine mora se odgovarati - bilo pred nacionalnim sudovima, bilo pred međunarodnim sudom. Rat moramo staviti . Moramo početi gledati u budućnost, a ako želimo da ta budućnost otvara perspektive ne samo preživljavanja, nego i sve boljeg života, onda moramo početi surađivati - na bilateralnom, regionalnom, evropskom i globalnom planu.

U regiji sva pitanja još nisu riješena. Ima ih koji još dvoje o budućnosti Bosne i Hercegovine. Za mene tu nema dileme. Bosna i Hercegovina, jedinstvena država triju konstitutivnih naroda, Srba, Hrvata i Bošnjaka, mora opstati. Njeno dovođenje u pitanje otvorilo bi Pandorinu kutiju teritorijalnih pretenzija, a time i novo krizno žarište. Mi na jugoistoku Europe to ne trebamo. Europa to ne treba.

Srbija i Crna Gora tek su krenule mukotrpnim putem redefiniranja svojih odnosa. Međunarodna pomoć tu je svakako dobrodošla, ali odluka je na građanima Srbije i Crne Gore i ni na kome drugome.

Jednako tako tek treba prići utvrđivanju budućeg statusa Kosova. No, bez obzira na to kakvo će biti rješenje, do njega se može doći samo u razgovorima legitimnih predstavnika Srbije i Kosova. Dodao bih da je, da tako kažem, olakšavajuća okolnost da - barem prema onome što je meni poznato - nema relevantnih političkih snaga koje bi se zanosile idejom stvaranja.

Što se moje zemlje tiče, Republika Hrvatska poslije izbora početkom godine 2000. ide čvrsto prema punoj demokraciji i prema euro-atlanskim integracijama za koje ja često kažem da nisu samo naša želja, nego i naša sudbina. No, u isto vrijeme mi želimo razvijati što bolje odnose sa svakom zemljom koja je zainteresirana za takve odnose, i to na osnovi pune ravnopravnosti.

Dakle, mi smo u prvom redu orijentirani prema Europi, ali ne gubimo iz vida ni ostali svijet, svjesni da svoje interese možemo ostvarivati kroz odnose sa svojim susjedima, unutar ujedinjene Europe čijim članom želimo postati, baš kao i u odnosima sa zemljama s drugih kontinenata, s tranzicijskim zemljama, ali i s velikim silama, poput Ruske federacije.

Da bismo bili vjerodostojni kandidati za ujedinjenu Europu, mi moramo demonstrirati sposobnost suradnje u regiji. Zbog toga, ali i zato što je regionalna suradnja itekako u našem interesu, prvenstveno gospodarskom, ja sam njezin otvoreni pobornik. Ne vidim u tome nikakvu opasnost - niti opasnost stvaranja neke treće Jugoslavije, niti opasnost zatvaranja u regiju i udaljavanja od Europe.

Postojale su dvije Jugoslavije, svaka je stvorena u okolnostima kada se činilo da je to najbolje rješenje, ali se svaka raspala u moru krvi. Taj eksperiment sasvim sigurno nitko više ne želi ponavljati. A zatvaranje u regiju ne dolazi u obzir, naprosto zato što sve zemlje regije, mada zemljopisno u Europi, žele ostvariti svoj i gospodarski, i politički priključak na ujedinjenu Europu.

Mislim da nakon proteklog krvavog desetljeća, nakon proteklog stoljeća u kojem je jugoistočna Europe uvjerljivo demonstrirala svoje destruktivne potencijale, taj dio svijeta napokon ima realne uvjete da izgubi epitet . Osnovne su pretpostavke za to ostvarivanje demokracije, poštivanje ljudskih prava, uključujući manjinska, uspostavljanje vladavine prava i odustajanje od ambicija za tuđim teritorijima.

Uz konstruktivnu pomoć međunarodne zajednice, a tu vidim i značajnu ulogu Rusije, mislim da to možemo ostvariti.

Hvala!