Predsjedniče Buetler,
direktore Fritz,
ekselencije,
gospođe i gospodo,

Imao sam problema da poziv mojeg prijatelja, predsjednika Kučana, na svjetski kongres Međunarodnog instituta za novinstvo uklopim u svoj kalendar putovanja. Jučer sam stigao iz New Yorka, gdje sam govorio na izvanrednom zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda, posvećenom položaju djece u svijetu. Za dva dana putujem u državni posjet Kini. Ipak, danas sam ovdje i drago mi je što sam se mogao odazvati pozivu da sudjelujem u radu vašeg skupa.

Pozvali ste me da govorim o «vizijama za Balkan». Koliko je teško o tome govoriti, ilustrirat ću vam podatkom da u mojoj zemlji, Hrvatskoj, ima ne mali broj onih koji ne žele čak ni priznati da je Hrvatska, makar dijelom, na Balkanu. Balkan je, naime, ne samo prisutan u povijesnom sjećanju kao «bure baruta» koje je zapalilo požar Prvog svjetskog rata, njega se ne sjećaju samo pripadnici starije generacije kao poprišta krvavih bitaka i još krvavijih razračunavanja političkih neistomišljenika u vrijeme Drugog svjetskog rata. I mlada generacija zapamtila je Balkan kao izvorište rata koji je prije desetak godina protutnjao Hrvatskom. Otuda antagonizam ček i prema pojmu «Balkan».

No, mi smo ipak na Balkanu i Balkan je, sviđalo se to nama ili ne, i neka vrsta poveznice ne samo između onih zemalja koje su proizašle iz bivše Jugoslavije, nego i onih iz njihova šireg okruženja. Stoga je legitimno, pa i nužno da hrvatski predsjednik razmišlja o viziji za Balkan. Dozvolite mi da ta svoja razmišljanja s vama podijelim.

Poslije dva pokušaja stvaranja i održavanja državne zajednice većine naroda Balkana, Jugoslavije, poslije dva raspada te države u krvi i razaranju, očito je kako je, barem u onoj budućnosti koju ja danas mogu zamisliti, sudbina Balkana da bude područje života većeg broja malih, odnosno manjih država. Povijest odnosa tih država nije bez konflikata, pri čemu ne mislim samo na ratove s kraja 20. stoljeća. Ipak, svojim je pretežitim dijelom to povijest surađivanja i suživota. Ta povijest upućuje na to da današnje države Balkana, odnosno da upotrijebim izraz koji mi se ipak čini preciznijim, jugoistočne Europe, trebaju svoju budućnost graditi na međusobnoj suradnji.

Ta suradnja koja se nekima danas još čini odioznom i sumnjivom, ne vodi nas ni u kakvu treću Jugoslaviju, ona nas ne zatvara u regiju, kako bi voljeli sugerirati poneki politički kratkovidni ili nedavnom prošlošću zaslijepljeni analitičari, pa čak i političari. Ta suradnja, regionalna suradnja dakle, prije svega je u interesu svake od država Balkana, o potom ona će nam svima omogućiti brže približavanja, a u završnici procesa i priključivanje europskim integracijama, kojima svi težimo.

Naravno, taj put nije ni lak, ni jednostavan. Ali, on je neminovan. To je put kojim smo krenuli, jer smo željeli, ali i jer smo morali, ako svoju budućnost vidimo u zajednici s demokratskim, razvijenim svijetom. Viziju toga puta nije odviše teško dati, mnogo će teže biti doći do njegova kraja.

Temelj je bez svake sumnje – demokracija. Ona u osnovi podrazumijeva politički pluralizam, vladavinu prava i poštivanje i ostvarivanje ljudskih prava, uključujući manjinska. U građenju toga temelja, političkog temelja, mi smo – baš kao i na području gospodarstva – u prijelaznom razdoblju, u tranziciji.

Pokušavamo se riješiti balasta prošlosti, pri čemu mislim na nasljeđe socijalističkog poretka, a istodobno usvojiti ono što čini kičmu demokratskog kapitalizma. Pri tome, bit ću iskren, ponekad se događa i to da prežive nejnegativnije osobine socijalizma i da naprave simbiozu s karakteristikama divljeg, prvobitnoga kapitalizma. Naravno, s poraznim rezultatima.

No, to su ipak prolazne negativnosti koje neće i ne smiju dovesti u pitanje našu osnovnu orijentaciju, našu viziju. Dakle, uz demokraciju i tržišno gospodarstvo, uz regionalnu suradnju, tu svakako moram ubrojiti i uključivanje u evropske, odnosno evro-atlanske integracije. Ono pretpostavlja usvajanje i ostvarivanje određenih standarda, pravila igre – ako hoćete. Svi smo mi sada u fazi prilagođavanja tim standardima – na području zakonodavstva u prvom redu, ali i na svima drugima – od obrazovanja, preko zdravstva, pa do obrane. Naravno, to vrijedi i za medijsku scenu.

Demokracija se ne može samo učiti. Demokracija je način života. Mi smo osuđeni na to da u isto vrijeme i učimo, i počinjemo demokratski živjeti. Ipak, za moju generaciju, mada su mnogi njeni pripadnici, među kojima sam bio i ja, sanjali o demokraciji i borili se za nju, život u demokraciji ostat će eksperiment u kojega smo se upustili, svjesni da povratka nema i da ga ne smije biti. Mi jesmo preuzeli odgovornost postavljanja temelja demokracije, ali iskustva prošlog sustava, i negativna, i pozitivna, žive u našem sjećenju i na određeni nas način opterećuju. Tek za iduće generacije, za generaciju naše djece, a o djeci njihove djece da i ne govorim, demokracija će biti naprosto svakodnevica, a naša prošlost za njih će biti, srećom, samo povijest.

Na putu kojim smo krenuli, u ostvarivanju «vizije za Balkan», mi trebamo pomoć razvijenih demokracija. Kažem: pomoć, a ne tutorstvo, začinjeno arogancijom.

Bojim se gotovih recepata koje nam ponekad nude «trgovački putnici» demokracije. Svaka od naših zemalja ima svoju povijest, svoju kulturu, svoju tradiciju. To je platforma s koje smo krenuli u demokraciju i to moraju uzeti u obzir oni čiju pomoć tražimo i očekujemo. Karakter i obujam pomoći varirat će od zemlje do zemlje, prilagođavat će se specifičnim uvjetima svake zemlje. Ponekad, svjestan sam toga, pomoć nam mora biti i nametnuta. Spomenuo sam već da mi učimo, a – recite sami – ima li učenika koji je svjestan baš svega što mora naučiti i nužnosti da to nauči?

U zaključku navest ću još dva elementa koja smatram nezaobilaznima u razmatranju «vizije za Balkan». Prvo je odlučno razračunavanje s nedavnom prošlošću. To podrazumijeva dvije stvari: suočavanje s istinom, ma kakva ona bila i individualiziranje krivnje, kako bi prestalo kolektivno optuživanje naroda. Drugo je izbacivanje političke propagande, građene uz upotrebu jezika mržnje, iz medijskog pejsaža. Mediji moraju informirati, a ne indoktrinirati. U ovom krugu vjerojatno ne moram posebno spominjati antologijsku knjigu Marka Thompsona: «Kovanje rata». Ona potvrđuje izreku da je «metku prethodila riječ». U sprezi s politikom mediji su, čast iznimkama, odigrali pogubnu ulogu na ovim prostorima u zadnjem desetljeću proteklog stoljeća.

Ostvarivanje vizije koju sam pokušao naznačiti podrazumijeva da medije oslobodimo smrtonosnog zagrljaja politike, te da reafirmiramo profesionalizam u sprezi s etičnošću kao pravi i jedini put prema slobodnim i odgovornim medijima. Znam da ni u etabliranim demokracijama svi nisu takvi, ali oni koji odlučujuće utječu na javno mnijenje – uglavnom jesu. Neka to bude i naš cilj. S ovim primjedbama čini mi se prikladnim zaključiti moje glasno razmišljanje o «vizijama za Balkan».

Hvala!