Gospođe i gospodo,

Drago mi je što u sklopu državnog posjeta Narodnoj Republici Kini imam mogućnost posjetiti ovu uvaženu instituciju. Sa zadovoljstvom ću s vama podijeliti svoja razmišljanja o dijelu svijeta iz kojega dolazim, o jučer, danas i sutra jugoistočne Europe, u prvom redu područja bivše Jugoslavije. Vjerujem da su vam činjenice koje ću iznijeti uglavnom poznate. No, možda će vam se novim, a time i zanimljivim, učiniti moje gledanje na njih.

Jugoistok Europe bio je na kraju prošlog stoljeća, na žalost, u fokusu interesa svjetske javnosti. Kažem: na žalost, jer razlog tog zanimanja bio je rat. Danas se, doduše, više ne ratuje, ali postignuti mir u nekim dijelovima regije još uvijek nije onako čvrst i stabilan kakvim bismo ga željeli. Ta konstatacija krije u sebi i odgovor na pitanje zašto sam vam odlučio iznijeti svoja razmišljanja o dugom putu jugoistočne Europe od rata do stabilnosti.

Kroničari zbivanja na europskoj sceni u 20. stoljeću pamte da su početak stoljeća na toj sceni obilježili tzv. balkanski ratovi. Vođeni su, kao uostalom i svi ratovi u Europi u prošlom stoljeću, zbog granica, odnosno u funkciji ambicija da se granice mijenjaju. Stoljeće je počelo s takvim ratovima, a s njima je i završilo.

Iskra koja je zapalila Prvi svjetski rat bljesnula je u jugoistočnoj Europi. Poslije toga rata politička karta Europe, pa i njenog jugoistoka temeljito je promijenjena. Od samostalnih država Srbije i Crne Gore i zemalja što su do tada bile u sastavu Austro-ugarske monarhije stvorena je prva Jugoslavija - kraljevina pod dinastijom iz Srbije.

Drugi svjetski rat pokucao je na vrata jugoistoka Europe kasnije nego u najvećem dijelu kontinenta. Jugoslavija se s njime suočila godine 1941. Iznutra razjedena neriješenim nacionalnim i socijalnim pitanjem, raspala se, pod udarom sila Osovine, kao kula od karata za tjedan dana.

Tada je pod patronatom okupacijskih sila proglašena Nezavisna Država Hrvatska, državna tvorevina koja je po svojem zakonodavnom okviru, a i političkoj praksi, bila balkanska kopija nacističke Njemačke i za koju jedva da se može reći da je bila nezavisna. Ostali dijelovi propale jugoslavenske monarhije bili su, mada u formi koja je donekle varirala od slučaja do slučaja, pod čvrstom okupacijom Njemačke, Italije i njihovih saveznika.

U uvjetima otvorene i jedva prikrivene okupacije javio se ubrzo pokret otpora pod vodstvom Komunističke partije i njenog glavnog tajnika, Josipa Broza Tita. Kratko vrijeme, na samom početku rata, postojao je i pokret otpora pripadnika kraljevske vojske koji se nisu predali, a koje je vodio pukovnik Draža Mihajlović. No, dijelom zbog izraženog antikomunizma, a dijelom zbog nedostatka jasne strategije i cilja, taj je pokret ubrzo počeo kolaborirati s okupatorima i pretvorio se, manje ili više otvoreno, u njihovog saveznika u borbi s Titovim partizanima koji su svakim danom bivali sve uspješniji, šireći oslobođeno područje.

Na kraju rata jugoslavenski partizani, u međuvremenu priznati od Saveznika kao suborci u ratu protiv fašizma, bili su dominantna snaga. Kao takvi oni su odlučivali i o političkoj slici toga dijela svijeta. Formirana je druga Jugoslavija, kao federalna zajednica, uveden je jednostranački sistem po uzoru na Sovjetski Savez, s kolaborantima iz vremena Drugog svjetskog rata nemilosrdno se obračunavalo, a za političke neistomišljenike na javnoj sceni nije bilo mjesta.

No, mada je bio uvjereni komunista i pristaša jednostranačkog modela u kojem je vlast držala Komunistička partija, Tito se protivio pretvaranju Jugoslavije u poslušnog satelita Sovjetskog Saveza. Godine 1948., otvoreno je prekinuo sa Staljinom. Usprkos masivnom pritisku Moskve i njenog bloka, Tito se održao - dobrim dijelom zahvaljujući i pomoći, vojnoj i gospodarskoj, koju je tada počeo dobivati od Zapada. U godinama što su slijedile Jugoslavija se polako liberalizirala, ostajući vjerna modelu jednopartijske vladavine, ali otvarajući svoje granice i tražeći sve više oslonac kod zemalja tzv. Trećeg svijeta.

Tito je, zajedno s Nehruom i Naserom, imao ključnu ulogu pri formiranju pokreta nesvrstanih koji je u vrijeme hladnog rata doprinosio, i to ne u maloj mjeri, smanjivanju napetosti na relaciji Istok - Zapad. Sve do Titove smrti, odnosno do početka korjenitih promjena na međunarodnoj sceni, Jugoslavija je imala u tom pokretu vodeću ulogu.

Sovjetski Savez pomirio se sa činjenicom da je izgubio jednog satelita, zadovoljavajući se u isto vrijeme s time, da Tito ni u jednom trenutku nije potpuno prešao na stranu Zapada. S druge strane, Zapadu je odgovarala Jugoslavija koja je Moskvi onemogućavala izlaz na Jadransko more, koja se opirala sovjetskom utjecaju u nesvrstanom pokretu i koja je, relativnom liberalnošću svojega režima, bila primjer zemljama Varšavskog pakta, čiji su građani željeli više slobode.

No, Jugoslavija je bila zemlja opterećena brojnim problemima, u prvom redu činjenicom da je, kako u Hrvatskoj, tako i u Sloveniji, od mnogih bila doživljavana kao maska iza koje se sakrivala velika Srbija, odnosno ambicija utjecajnih krugova u najvećoj federalnoj jedinici da ostvare koncept velike Srbije. Suprotnosti koje je Titov autoritet uspješno držao u pozadini, počele su izbijati u prvi plan poslije njegove smrti. Vremenski to je koincidiralo sa slomom socijalizma boljševičkog tipa kao globalnog poretka. Upravo tada u Srbiji na čelnu je poziciju došao Slobodan Milošević, političar koji je savršeno znao iskoristiti nacionalizam kao instrument jačanja i učvršćivanja svoje vlasti.

Vodstvo Armije, koja je bila koncipirana i formirana kao višenacionalna, priklonilo se Miloševiću, koji je prilično uspješno varao i Srbe u Jugoslaviji, ali i svijet, pričom kako želi spasiti Jugoslaviju. Bio je to, naravno, kraj Jugoslavenske narodne armije kao višenacionalnog organizma i početak njenog pretvaranja u srpsku armiju - po nacionalnom sastavu, ali i po ciljevima.

Nesposobna da riješi sve oštrije izražene probleme u zemlji, Komunistička partija raspala se potkraj devedesetih godina praktično na nacionalne partije i izgubila sposobnost odlučujućeg utjecanja na političke tokove.

U Hrvatskoj, Miloševićeva je politika izazvala logičnu reakciju i na prvim slobodnim, višestranačkim izborima koji su postali mogući kada su se komunisti i formalno odrekli svoje vodeće uloge, na vlast je došla Tuđmanova Hrvatska demokratska zajednica, više politički pokret, nego jasno formirana stranka čiji je program bio zasnovan na spoznaji da je "rok trajanja" Jugoslavije istekao i usmjeren na uspostavljanje samostalne hrvatske države. Za one koji možda ne znaju, moram reći da sam u to vrijeme bio jedan od vodećih ljudi HDZ-a.

Krizu u zemlji najprije se pokušalo razriješiti pregovorima, mi smo nudili model tzv. oročene konfederacije - dakle uspostavljanje konfederalnih veza između dotadanjih federalnih jedinica, i to na nekoliko godina, pa da se onda vidi - ako taj model funkcionira, što je bilo malo vjerojatno, mogli smo mu produljiti život, a ako ne, rastali bismo se, ali dogovorno i u miru.

Tu moram reći da je Tito očito bio svjestan svih slabosti države kojoj je gotovo 50 godina stajao na čelu. Zato je ustavom iz godine 1974. federalnim jedinicama dao status država koje su imale pravo na samoopredjeljenje. Kada smo vidjeli, govorim o Hrvatskoj i Sloveniji, Bosna i Hercegovina to je učinila malo kasnije, da se u pregovorima s Miloševićem ne može doći ni do kakvog rješenja, poslužili smo se našim pravom na temelju ustava iz 1974. i proglasili smo samostalnost. Time je nestala Jugoslavija, ali su počeli ratovi na području bivše Jugoslavije.

Kako Milošević nije bio zainteresiran za Sloveniju, rat je tamo trajao samo tjedan dana, poslije čega se Armija povukla iz Slovenije. U Hrvatskoj, gdje je postojala značajna srpska manjina, Milošević je zapalio iskru pobune koju je otvoreno pomagao i koja je imala za cilj izdvajanje velikih dijelova Hrvatske, nastanjenih pretežno srpskom manjinom, ispod vlasti Zagreba. A sve to služilo mu je da bi izazvao požar rata u Bosni i Hercegovini, naseljenoj Srbima, Bošnjacima - muslimanima i Hrvatima, i da bi stvorio uvjete za anektiranje dijelova te države, dakle za proširivanje Srbije.

Hrvatski predsjednik Tuđman bio je sklon vjerovati da će Milošević u svojem naumu uspjeti, da će u najmanju ruku stvoriti malu "veliku Srbiju" i smatrao je da bi to bila dobra prilika za Hrvatsku da se i ona proširi, da anektira dijelove Bosne i Hercegovine. Ja sam smatrao da je održanje jedinstvene, samostalne države Bosne i Hercegovine ključno kako za stabilnost regije, tako i za sigurnost Hrvatske.

Tuđman nije prihvatio moje stanovište i ja sam tada raskinuo s njime i njegovom strankom. Moram dodati da sam i prije dolazio u sukob s Tuđmanom oko pojedinih aspekata hrvatske politike, na primjer oko odnosa prema Srbima u Hrvatskoj, ali sam mislio da ipak mogu nešto pozitivno učiniti, ostajući u HDZ-u. Politika prema Bosni i Hercegovini uvjerila me da u HDZ-u nemam više što tražiti.

Međunarodna zajednica u početku je nasjela Miloševićevoj priči o obrani Jugoslavije, a potom dugo, previše dugo, nije uspjela formirati političku volju potrebnu za odlučnu i izravnu intervenciju, tj. za zaustavljanje rata. Plave kacige Ujedinjenih naroda bile su osuđene da budu svjedoci ratnih razaranja i ratnih zločina, bez mogućnosti da interveniraju. Opkoljenom Sarajevu nije se pomagalo da prekine opsadu, nego se njegovim stanovnicima dostavljala hrana kako ne bi bili gladni u trenutku kada bi ih rastrgala topovska granata, ili pogodio metak snajpera.

Mada je rat u Hrvatskoj zaustavljen godine 1992., mi smo tek 1995. vlastitom vojnom akcijom, a potom mirno, uz pomoć međunarodne zajednice, okončali pobunu dijela srpske manjine. Na žalost Tuđman je to iskoristio i kako bi se riješio dobrog dijela Srba koji su inače u Hrvatskoj živjeli stoljećima. Mi to sada nastojimo ispraviti, pozivajući sve one Srbe - naše građane, koji su izbjegli iz Hrvatske, da se vrate u miru i sigurnosti.

U Bosni i Hercegovini opsada Sarajeva prekinuta je tek akcijom Atlanskog pakta, poslije čega je na pregovorima u Daytonu konstruirana formula koja je - kako ja to običavam reći - zaustavila rat u toj zemlji, ali nije donijela i čvrsti i trajni mir.

Atlantski pakt intervenirao je još jednom - ovoga puta izravno protiv Miloševićevog režima, kada je Milošević započeo suludi progon Albanaca iz Kosova. Smatram da je ta intervencija bila neizbježna. Ubrzo poslije toga Milošević je na izborima smijenjen, a sada je - kao što znate - pred Međunarodnim sudom u Haagu gdje odgovara za zločine počinjene pri provođenju njegove politike.

To je povijest, a današnje stanje na jugoistoku Europe, odnosno na području bivše Jugoslavije, ja vidim ovako.

Slovenija, jedva tangirana ratom, vodi uspješnu politiku približavanja Europskoj uniji i Atlantskom paktu, a gospodarski duboko je angažirana u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Hrvatska ide, poslije Tuđmanove smrti i izbora 2000. godine, čvrsto putem istinske demokracije, uspostavljajući pravnu državu i ispravljajući greške prošlosti. I naš je cilj ujedinjena Europa. Prošle smo godine potpisali Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji, a vjerojatno nećemo baš previše čekati sa zahtjevom za primanje u punopravno članstvo Europske unije. Vodimo politiku poštivanja ljudskih i manjinskih prava, mada na tom polju još nismo postigli sve što bismo željeli i što moramo postići.

Bosna i Hercegovina Daytonskim je sporazumom podijeljena na dva entiteta od kojih se jedan, onaj s dominantnim srpskim stanovništvom, često ponaša kao država u državi - što je, naravno, suprotno Daytonu. Drugi, sastavljen od Hrvata i Bošnjaka-muslimana nikada zapravo i nije počeo funkcionirati kao cjelina, o čemu najbolje govori činjenica da vojska toga entiteta ima, organizaciono, financijski i po liniji zapovijedanja, dvije potpuno odvojene komponente - hrvatsku i bošnjačku. Centralne institucije države su slabe, previše slabe, a sistem koliko-toliko funkcionira zahvaljujući velikim ovlaštenjima tzv. visokog predstavnika međunarodne zajednice koji može određena rješenja izravno nametnuti. Jedini izlaz vidim u jačanju institucija centralne vlasti, uz jačanje svijesti među Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini da je to njihova domovina.

Srbija i Crna Gora koje su do sada postojale pod imenom Savezna Republika Jugoslavija, postigle su nedavno sporazum o državnom preustroju koji tu državu pretvara u vrlo labavu konfederaciju na tri godine, poslije čega će se vidjeti i odlučiti kako dalje. Podsjećam da u Crnoj Gori postoji jak pokret za nezavisnost.

Kosovo je, poslije NATO kampanje protiv Miloševićevog režima, pod izravnom upravom međunarodne zajednice, no poslije provedenih izbora dobilo je svoj parlament, vladu i predsjednika i na njima je, da u izravnim pregovorima s Beogradom, odluče o budućnosti tog područja. Ne bih se o tome upuštao u bilo kakve pretpostavke.

Makedoniju za koju se činilo da je uspješno izbjegla rat, potresli su sukobi između Makedonaca i brojne albanske manjine. Uz pomoć međunarodne zajednice pronađeno je političko rješenje koje će, vjerujem, osigurati prava svih građana i opstanak države. To je, u najkraćim mogućim naznakama, naša novija povijest i trenutno stanje. Pitanje na koje sam vam još dužan odgovor glasi: što i kako dalje?

Pokušat ću odgovoriti, ali prije toga upozorio bih vas na sljedeće. Usprkos ratovima o kojima sam govorio, povijest jugoistočne Europe - a sada ne govorim samo o području bivše Jugoslavije - više je povijest suradnje i suživota, nego povijest ratovanja. Srbi i Hrvati, na primjer, nikada - do ovog zlosretnog rata u prošlom desetljeću - nisu međusobno ratovali, osim u uniformama tuđih vojski. Sve zemlje jugoistočne Europe imaju interesa obnoviti, odnosno razviti međusobnu suradnju i sve one imaju isti cilj: uključivanje u euro-atlanske integracije.

Dakle, postoji osnova za građenje stabilnih odnosa. Ipak, za to moramo ostvariti još dvije, iznimno važne pretpostavke. Ratovi vođeni pod kraj 20. stoljeća bili su prljavi ratovi. Bilo je ratnih zločina na svim stranama. Kada to kažem, ja ne izjednačavam strane u sukobu, nego naprosto konstatiram činjenično stanje.

Da bismo skinuli breme rata, mi moramo učiniti dvije stvari. Moramo, prvo, u najvećoj mogućoj mjeri, poništiti rezultate tzv. etničkog čišćenja i omogućiti ljudima koji su, samo zbog svoje nacionalnosti, bili prisiljeni napuštati svoje domove - da se vrate. I, drugo, mi moramo, bilo sami, bilo uz pomoć međunarodne zajednice, tu mislim na Haaški sud, individualizirati krivnju. Ne mogu i ne smiju svim Hrvatima biti krivi svi Srbi, a svim Srbima svi Hrvati. Krivi su pojedini ljudi, ljudi s imenom i prezimenom. Onaj tko je odgovoran za zločin, mora biti kažnjen, bez obzira na nacionalnost i na funkciju. Samo tako može prestati kolektivno optuživanje, samo tako možemo otvoriti novo poglavlje u našim odnosima.

Mislim da je politička volja za suradnjom na jugoistoku Europe sve izraženija. Tom regionalnom suradnjom manifestirat ćemo sposobnost samostalnog rješavanja međusobnih problema i dokazati zrelost za uključivanje u Europsku uniju. A članstvo u Europskoj uniji nije samo naša želja, nego i naša sudbina.

Ujedinjena Europa isključit će rat kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva. Otvorene granice, granice koje će spajati, a ne razdvajati učinit će i pomisao o ratu zbog granica besmislenom. Svi će narodi, veliki i mali, živjeti u ukupnosti svoga kulturnog korpusa.

Tada će biti završen i put jugoistočne Europe od rata do stabilnost. Hrvatska će, u to sam siguran, dati svoj doprinos napretku na tom putu - prilagođavajući se evropskim standardima i razvijajući regionalnu suradnju - u vlastitom interesu, ali i u interesu mira i sigurnosti u Europi i u svijetu.

Hvala!