Gospođo direktorice,
gospođe i gospodo nastavnici i studenti,

Počašćen sam pozivom da govorim u ovoj eminentnoj školi, koja je zapravo neka vrsta univerziteta za moderne menađere. Vi proizvodite, da tako kažem, upravljače, lidere, ljude koji će stvarati strategije razvoja i nastupanja na tržištu, koji će donositi odluke i koji će upravljati. Vi ste rasadnik onoga što bih nazvao ključnim stupovima društva i jamstvom napretka.

Kada smo dogovarali ovaj moj posjet ponuđene su mi dvije teme – da govorim o karakteristikama modernog lidera, ili da izložim kako ja vidim izazove s kojima je suočena današnja Hrvatska. Ja ne bih bio političar, da nisam našao treće rješenje. Iznijet ću vam zato svoje viđenje općih karakteristika lidera, ali imajući pri tome stalno, mada ne i isključivo, u vidu lidere kakve treba Hrvatska da bi se uspješno mogla nositi s izazovima s kojima je konfrontirana. Najvažnije od tih izazova na kraju ću sumarno navesti.

Ja ću, naravno, govoriti o političkom lideru. Želim, međutim, reći, mada se to nekome može na prvi pogled učiniti čudnim, da nema – ili barem ne bi trebalo biti – prevelikih razlika između političkog i privrednog lidera. I jedan i drugi su zapravo menađeri, s time da jedan stoji na čelu države, vlade ili stranke, dok je drugi na čelnoj poziciji poduzeće ili velikog privrednog sistema. Inače, moram dodati da sam se u svojoj dugoj karijeri, koja je u najvećem dijelu bila politička, imao prilike okušati i na poziciji direktora jednog, za tadanje prilike baš i ne tako malog poduzeća.

Ako vam se učini da u svojem pristupu temi polazim od iskustava koja sam stjecao u vremenu kada sam bio stranački političar, kao i od onih iz protekle malo više od dvije godine, otkako sam predsjednik Republike – svakako niste pogriješili. No, moram odmah sasvim jasno reći još nešto. Opisujući lidera, ja neću opisivati sebe – ne samo zato što bi to bilo pomalo prepotentno, nego i zato što sam svjestan svojih slabosti, ali ih – kao što i dolikuje pravom lideru – prilično uspješno sakrivam. Tako se barem meni čini.

Počeo bih s konstatacijom da je vrijeme velikih lidera, prema svemu sudeći, definitivno iza nas. U današnjem svijetu nema više mjesta za usamljene vukove koji su snagom svojeg stvarnog ili pretpostavljenog političkog genija, svojom karizmom i svojom dominantnom ličnošću, a tek onda znanjem rješavali sve – od koncipiranja strategije i taktike, do njenoga provođenja, uključujući odabir ljudi i metoda što su zato bili potrebni.

Zemlje bivše Jugoslavije, a i Hrvatska u prvom desetljeću svojega postojanja kao samostalna država, iskusile su i pozitivne, ali i negativne strane liderstva u tome prevladanom smislu o kojemu govorim. Što je svijet postajao moderniji, to je takvo liderstvo postajalo sve više anakronizam, a njegovi su rezultati bivali sve porazniji.

Današnje liderstvo može biti samo timski rad, pa prema tome današnji lider mora u prvom redu biti vođa tima. Sam pojam tima u kontekstu modernog upravljanja podrazumijeva razmjenu ideja, konfrontiranje inicijativa i prijedloga, nuđenje alternativnih rješenja, dogovaranje. Timski rad bilo u privredi, bilo u politici, a za razliku od sporta, ne znači da vođa tima zapovijeda, a da članovi tima poslušno izvršavaju. U ekipi, doduše, mora postojati i hijerarhija, i disciplina, ali to su kategorije koje «ulaze u igru» tek kada smo došli u fazu realizacije dogovorenoga.

Da bi lider bio uspješan, on mora stvoriti dobru ekipu. A dobra ekipa nije skupina ljudi koji će povlađivati, diveći se vođi. Gotovo bi se moglo reći da je istina upravo suprotno. Ima, naime, poprilično životne mudrosti u izreci da pametan lider oko sebe okuplja ljude koji su pametniji i sposobniji od njega, dok će samo onaj kojemu – objektivno gledajući – nedostaju bitne karakteristike lidera, tražiti suradnike koji su manje sposobni od njega, pa će svoj autoritet graditi isključivo na toj razlici u sposobnosti.

Ima, međutim, nešto što lider mora imati, dok to kod članova njegova tima ne samo da nije potrebno, nego nije ni poželjno. To je vizija. Lider mora znati što hoće. Svijest o tome, dakle vizija, to je njegova i samo njegova privilegija, iako će lider koji je siguran u sebe, a to je daljnja karakteristika vođe, biti spreman saslušati i tuđa viđenja svoje vizije. No, čim počne rasprava o tome kako tu viziju ostvariti, članovi tima raspravljat će s liderom na ravnopravnoj osnovi. Od njih se očekuje da svoje sposobnosti, da tako kažem, upregnu u kola liderove vizije, ali da pri tome do maksimuma razviju i demonstriraju svoju inicijativnost i kreativnost.

Lider mora biti tolerantan, ali i postojan. Tolerancija mu je potrebna kako bi bio sposoban suočiti se i s razmišljanjima što su različita od njegovih, pa i prihvatiti prijedloge koji odudaraju od onoga što je u startu zamislio. Postojanost mu je ne samo potrebna, nego i nužna, da se ne bi svakim protuprijedlogom dao pokolebati, da ne bi bio povodljiv, ili podložan pritiscima, bili oni otvoreni ili krajnje suptilni. Lider koji je to ne samo po imenu znat će naći pravu mjeru u odnosu između tolerancije i postojanosti, izbjegavajući zamku upadanja bilo u poziciju samozadovoljnog samodršca, bilo prevrtljivca ili kolebljivca.

Poštovanje i odanost članova svojega tima, a to znači i njihovu spremnost na suradnju, lider mora «zaraditi» nedvojbenom kompetentnošću, ali i lojalnošću. U timu ne postoji i ne može postojati samo lojalnost članova prema vođi, mada se ona podrazumijeva sama po sebi. I vođa mora stajati iza svojih suradnika, spreman da s njima podijeli svaki uspjeh, ali još više – i neuspjeh. Suradnik će biti do kraja odan, ne u smislu poslušnosti, nego u smislu kompetentne kooperativnosti, samo onda ako zna da na vođu ekipe može računati i u dobru, i u zlu. Ta liderova lojalnost ne mora se, a najčešće se i ne može javno manifestirati, ali ona mora biti ugrađena u odnose unutar tima.

Lider mora biti u isto vrijeme i hrabar, i razuman. Ne želim time reći da između hrabrosti i razumnosti postoji suprotnost. Lider naprosto mora imati hrabrosti za ulaženje u rizike, bilo poslovne, bilo političke, ali mora imati i dovoljnu dozu razumnosti da tom hrabrošću ne ugrozi projekt do čijega mu je ostvarivanja stalo. U političkoj sferi hrabrost u prvom redu podrazumijeva spremnost na povlačenje nepopularnih, mada nužnih poteza koji bi se, gledano kroz optiku dnevno- političkih kalkulacija, mogli učiniti kontraproduktivnim.

Lider mora raspolagati sa zamjernim fundusom znanja, ali mora biti sposoban i voljan i dalje učiti. Učenje podrazumijeva kako izvlačenje pouka iz prošlosti, vlastite i tuđe, tako i uklapanje u procese razvoja kojima se vođa mora prilagođavati i u koje se mora uklapati na dnevnoj osnovi. Zadovoljavanje određenim kvantumom znanja prije ili kasnije dovest će do ponavljanja već počinjenih pogrešaka, odnosno do nužnog zaostajanja – ukratko: do neupjeha. I, na kraju, lider mora znati kada je njegovo vrijeme prošlo. Tu nije riječ o godinama, mada je i to faktor što ga se ne smije zanemariti. Vrijeme jednog lidera je prošlo kada postane očito – kako se to obično kaže - da ga je vrijeme pregazilo, da nije sposoban prilagoditi se promijenjenim okolnostima i odgovoriti na adekvatan način novim izazovima.

No, vrijeme jednog lidera je prošlo i onda, kada izgubi sposobnost biranja suradnika, kada pokaže sklonost da kreativne, pa u kreativnom smislu i neposlušne suradnike zamijeni s poslušnicima. Jasno, tu će devijaciju lider teško sam moći uočiti. Ako me upitate postoji li lider sa svim karakteristikama koje sam naveo, moram vam odgovoriti da ne znam. Ali znam, da bi lider morao biti takav. Osobito lider kojemu je palo u zadatak da su uhvati u koštac s izazovima s kojima se susreće današnja Hrvatska.

Dozvolite mi da, u skladu s temom kako sam je definirao, ovo izlaganje završim navodeći sasvim sumarno izazove koji stoje pred Hrvatskom danas. Najveći je svakako da se suočimo s prošlošću, da i kao društvo, i kao država, ali i kao pojedinci izvučemo konzekvence iz tog suočavanja i da nakon toga prošlost ostavimo povjesničarima, a mi da se okrenemo sadašnjosti i budućnosti. Bez toga bilanciranja prošlosti koje se najvjerojatnije u svojoj konačnici nikome neće u cijelosti svidjeti, društvo će se uvijek iznova dijeliti i konfrontirati u bitkama Drugoga svjetskog rata i u svemu onome što se zbivalo u vremenu krvavog raspada bivše Jugoslavije.

Kada povijest stavimo tamo gdje joj je i mjesto, pošto iz nje izvučemo potrebne pouke, kako ne bismo bili osuđeni još jednom je ponoviti, doći ćemo do drugog izazova. To je prevladavanje trauma proizašlih iz prošlih zbivanja. Govorim o potrebi uspostavljanja normalnih odnosa sa svim susjedima, pa i s onima s kojima smo ratovali, što je moguće jedino i isključivo na osnovi individualiziranja krivnje i prestanka kolektivnog optuživanja.

Sljedeći je izazov pokretanje devastirane i posustale privrede, koja je u sadašnje žalosno stanje dovedena i ratnim razaranjima i pogrešnim modelom privatizacije – da upotrijebim najblaži mogući izraz. Mi moramo početi smanjivati broj nezaposlenih, pri čemu je u osnovi prilično svejedno imamo li stopu nezaposlenosti od 15% ili 22%. I jedno i drugo je neprihvatljivo. Privlačenje direktnih stranih investicija preduvjet je da se takvo stanje počne mijenjati, a to će opet postati realno u onoj mjeri u kojoj nam je potrebno, kada uspostavimo pravnu sigurnost i vladavinu prava. Potom kao novi izazov dolazi izgradnja građanskog društva što je jedina brana ponovnom oživljavanju zapjenjenog nacionalizma koji u svakome tko je po bilo kojoj osnovi drugačiji – vidi neprijatelja.

Napokon, kao dugoročni izazov pred Hrvatskom stoji prihvaćanje standarda euro-atlanskih integracija u koje želimo ući. Mi se s tim izazovom već nosimo i to, rekao bih, prilično uspješno, mada ne bi trebalo zbog unutrašnje-političkih računica stvarati dojam kao da ćemo se već sutra, da se figurativno izrazim, kvalificirati za ulazak i u Atlantski pakt, i u Europsku uniju. I jedno i drugo je naša orijentacija, a bit će, uvjeren sam, i naša destinacija. A što se tiče konkretnih vremenskih rokova, mislim da je manje važno – kada, a mnogo važnije je – što. No, tako stvarima mogu prići samo pravi lideri.

Rezultati suočavanja s izazovima koje sam naveo, ponudit će elemente za odgovor na pitanje je li Hrvatska u drugom desetljeću svojega samostalnog postojanja takve lidere imala. Formuliranje tog odgovora prepuštam u ne tako dalekoj budućnosti – vama.

Hvala!