Gospodine predsjedajući,

gospodine glavni tajniče Atlantskog pakta,

gospođe i gospodo,

Podijeliti s ovako uvaženim i kompetentnim skupom svoja razmišljanja o Atlantskom paktu i Hrvatskoj, a u širem kontekstu stanja i u Hrvatskoj, i u jugoistočnoj Evropi, to je svakako bio izazov kojemu se nisam mogao, a ni smio oduprijeti. Članstvo u Atlantskom paktu jedan je od proklamiranih vanjsko-političkih ciljeva Hrvatske, a stanje u regiji, u jugoistočnoj Evropi, je okvir u kojem taj cilj ostvarujemo.

Želio bih iskoristiti ovu priliku da kažem koju riječ o tome kako vidim Atlantski pakt i kako shvaćam neke od zadataka što ih moramo obaviti kako bismo se kvalificirali za članstvo u njemu. Počet ću s time da podsjetim na koncept naše vanjske politike i na njene prioritete.

Naš je cilj uključivanje u integracije čija mreža pokriva Stari kontinent, prelazeći sve više iz njegova zapadnog dijela u istočni i jugoistočni. Riječ je, naravno, o Evropskoj uniji i Atlantskom paktu.

U vremenu globalizacije koja se odvija u kontekstu procesa integriranja, ali koja ih u isto vrijeme i potiče, ostajanje izvan saveza – gospodarskih, političkih i vojnih – ravno je samoubojstvu, odnosno u najmanju ruku: ravno je samoizolaciji koja će dozvoljavati preživljavanje uz sve veće zaostajanje u razvoju.

Hrvatska to ne želi, niti to smije dozvoliti.

Stoga se i naša vanjska politika odvija na tri plana: regionalnom, evropskom i globalnom. Regionalna komponenta svojevrsna je legitimacija za ostvarivanje evropske, dok je ona globalna neminovni dodatak bez kojega bismo u svojoj vanjskoj politici, bez obzira na stupanj povezanosti s Evropom, ipak ostali svojevrsni provincijalci.

Pripadnici moje generacije, pa i oni malo mlađi, pamte Atlantski pakt kao instrument Zapada u konfrontaciji sa Sovjetskim Savezom i tzv. istočnim blokom. Atlantski je pakt u to vrijeme bio jedna od bitnih komponenti hladnog rata, a Zapadu je omogućavao, odnosno trebao omogućiti, da u slučaju potrebe do koje srećom nikada nije došlo, efikasno prijeđe iz faze hladnog rata u «vrući», onaj pravi.

Hladni je rat iza nas, a NATO iz vremena hladnog rata također je otišao u povijest. Kada se svijet socijalizma srušio u Evropi kao kula od karata, povukavši za sobom i instrumente svojeg gospodarskog i vojnog povezivanja – SEV i Varšavski ugovor, činilo se da je odzvonilo i Atlantskom paktu. No, taj se savez uspio održati, zahvaljujući postojanju svijesti o potrebi mijenjanja i prilagođavanja promijenjenim međunarodnim uvjetima, kao i političkoj volji koja je bila nužna da se ta svijest pretvori u konkretnu dugoročnu akciju.

Atlantski je pakt prošao, odnosno on još uvijek prolazi kroz proces tranzicije, mijenjanja. U tom razdoblju, tražeći i pronalazeći svoju novu ulogu i potvrđujući potrebu za njom u svijetu u kojem živimo, NATO se angažirao na području bivše Jugoslavije, najprije svojim trupama, kao jamcima provođenja Daytonskih sporazuma, u Bosni i Hercegovini, a potom izravnom intervencijom protiv kriminalnih poteza Miloševićevih vlasti na Kosovu, te raspoređivanjem svojih jedinica u funkciji održavanja mira i učvršćivanja sigurnosti na Kosovu.

Poslije terorističkih napada na Sjedinjene Države prošle godine, jedinice zemalja članica Atlantskog pakta angažirane su u Afganistanu u borbi protiv globalnog terorizma. Mislim da ne treba više ništa reći o potrebi postojanja, a i djelovanja NATO-a.

Toliko, dakle, o NATO-u. Da vidimo sada kako stoji s Atlantskim paktom i Hrvatskom!

Hrvatska je iz rata izašla s relativno velikom, ali rekao bih i prilično «šarenom» oružanom silom. Veličina je bila posljedica nužnosti vođenja ratnih operacija, a šarenilo koje se odnosilo kako na obučenost oficirskog kadra, tako i na naoružanje, bilo je posljedica činjenice da se Hrvatska vojska gradila u uvjetima rata, a na podlozi teze o potrebi njenog stavljanja u punu ovisnost o vladajućoj političkoj opciji i u punu podložnost toj opciji.

Ako želi biti normalna demokratska evropska zemlja, Hrvatska ne može prihvatiti ni vojsku ratnih razmjera u doba mira, ni visoke časnike sa srednjom školom, ni nestandardiziranu opremljenost svojih vojnih snaga, a najmanje može prihvatiti njihovu politiziranost.

Upravo zato što želimo biti normalna, demokratska, evropska zemlja, mi moramo ući u Atlantski pakt. On će nam, naime, omogućiti smanjivanje vojske, formiranje profesionalnog i profesionalno obučenog časničkog kadra, standardiziranje naoružanja i opreme i depolitiziranje vojske. Atlantski pakt će nam to omogućiti, ali i više od toga: on će nas na to prisiliti. I to je za nas dobro!

Ja jesam vrhovni zapovjednik oružanih snaga, ali razmatranje usko vojnih aspekata ulaska Hrvatske u NATO, prepustit ću ekspertima. Htio bih, međutim, reći koju riječ o političkim aspektima koji nisu, usuđujem se reći, ništa manje važni. Dapače, u tranzicijskoj zemlji koja je, poput Hrvatske, prošla rat i razdoblje autoritarne vladavine, prekrivene plaštem višestranačja, ti su politički aspekti u fazi približavanja zemlje NATO-u, jednako važni kao i vojni, ako ne i važniji.

Mislim tu na depolitiziranje vojske i ostvarivanje civilnog nadzora nad njom. I jedno, i drugo nezaobilazni su preduvjeti ulaska u Atlantski pakt. To znamo. No, znamo li zapravo što znači depolitiziranje oružane sile i kako ostvariti civilni nadzor nad njom? Uz rizik da se netko sa mnom neće složiti, reći ću da pune odgovore na ta pitanja tek tražimo i da u tom traženju nerijetko lutamo, što možda naši prijatelji u Atlantskom paktu ne razumiju uvijek u punoj mjeri.

Naznačio sam već da je Hrvatska vojska stvarana u uvjetima autoritarne vlasti koja je, u svim segmentima društva, a u oružanim snagama osobito, vjerovala samo «svojima». Takva vojska, izrasla u političkoj «kuhinji», što ju je na određeni način činilo sličnom vojskama iz vremena socijalizma, može se ukazati ozbiljnom preprekom građenju istinske demokracije. Dva su razloga za to.

Prvo, njen je zapovjedni kadar, formiran u ne malom dijelu na načelu podobnosti, a ne sposobnosti, motiviran da se odupre kako smanjivanju oružane sile, tako i njenom prilagođavanju demokratskom sustavu i civilnom društvu. Motiviran je zato, što će se tim odupiranjem boriti za svoje privilegije, jer biti na budžetskoj plaći, dok drugi traže posao i biti zapovjednik bez kvalifikacije za to, to jesu privilegije.

Drugo, obrambene strukture, a to je širi pojam od vojske, što su prožete kadrovima koje je postavljala politika, a ne struka, mogu postati idealni plijen, a time i instrument bilo one političke opcije koja ih je formirala, bilo čak i neke druge. Mislim da nema potrebe dodatno objašnjavati što pod time podrazumijevam.

To su ozbiljni rizici i ni jedna zemlja koja se trajno i iskreno opredijelila za demokraciju, ne može si priuštiti luksuz života s njima. A to traži, i time se vraćam na ono što sam već rekao: depolitizaciju i civilnu kontrolu.

Depolitizacija znači sljedeće: u obrambenim strukturama, dakle mislim tu i na Ministarstvo obrane, i na Glavni stožer, i na vojsku, mora biti djelotvorno i trajno isključen utjecaj bilo koje političke opcije, ali i bilo koje političke stranke.

Ponavljam: i bilo koje političke stranke. Na području obrane provodi se politika koju koncipira i definira vlada i ta politika može i smije biti samo odraz i izraz državnih interesa i potreba, a nikako ciljeva i interesa vladajuće stranke, neke od stranaka vladajuće koalicije, ili neke od stranaka iz redova opozicije.

Civilna kontrola podrazumijeva, naravno, da ministarstvo obrane vodi civil, a ne general, ali samim time stvar neće biti riješena. Prije svega, u zemlji mlade i još uvijek krhke demokracije, davanje civilnom ministru obrane stvarnih prerogativa vrhovne komande, može se pokazati kontraproduktivnim, jer može biti uvod u novu politizaciju oružanih snaga. A zatim, stavljanje težišta civilnog nadzora u ruke ministra – civila, može se izroditi u izbjegavanje onog nadzora koji jedino može biti efikasan, a to je nadzor institucija države, odnosno civilnog društva. Mislim tu prije svega na parlament, ali u našim uvjetima, i u skladu s našim pozitivnim propisima, i na Predsjednika Republike koji je, da ponovim, i vrhovni zapovjednik oružanih snaga.

Ako depolitizaciju i civilni nadzor tako shvatimo, a ja sam uvjeren da ih u našim konkretnim uvjetima, ali ne i samo u njima, upravo tako moramo shvatiti, onda je jasno koji zadaci stoje neposredno pred nama, a u kontekstu stvaranja uvjeta za ulazak Hrvatske u Atlantski pakt. Potrebna je prije svega, u vidu procesa, a ne radikalnog reza, temeljita rekonstrukcija svih struktura i institucija na polju obrane. Mogao bih to formulirati ovako: podobne valja zamijeniti sposobnima i školovanima, a politizirane nepolitičkim, ali profesionalnim kadrovima.

A u sferi civilnog nadzora nad oružanim snagama valja uspostaviti balans između predsjednika Republike – vrhovnog zapovjednika, ministra obrane i parlamenta. Ta kontrola i taj balans moraju onemogućiti svaku zloupotrebu oružanih snaga i sredstava namijenjenih oružanim snagama. Uz to, niti nadzor, niti uspostavljena ravnoteža između subjekata toga nadzora, ne smiju ometati nesmetano funkcioniranje zapovjednog lanca u kojem, naravno, istaknuto mjesto mora imati i načelnik Glavnog stožera, niti smiju «na mala vrata» omogućiti prodor stranačke politike u sferu obrane.

Kao predsjednik Republike i kao Vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske, odlučno ću se zauzimati za restrukturiranje i reformiranje Hrvatske vojske i naših obrambenih struktura na način da postanemo prihvatljivi za Atlantski pakt.

Zauzimat ću se za visoko obučene i osposobljene oružane snage koje će biti jamac sigurnosti Republike Hrvatske, ali koje će biti osposobljene i za sudjelovanje u mirovnim operacijama i u ratu protiv globalnog terorizma što će se voditi u okrilju Ujedinjenih naroda, odnosno na temelju njihova mandata.

Kao članica euro-atlantskih integracija, što će postati, ali i kao članica antiterorističke koalicije, što već jest, Hrvatska ne može, niti će moći pobjeći od međunarodnih obveza koje to članstvo donosi. Dapače, ona od njih ne smije bježati.

Napokon, zauzimat ću se, a u skladu sa svojim ustavnim ovlastima, i za punu i trajnu depolitizaciju obrambenih struktura, kao i za civilni nadzor nad njima, jer je to ne samo ključni preduvjet našeg ulaska u Atlantski pakt, nego i jamstvo nesmetanog razvoja i učvršćivanja demokracije.

Kao demokratska zemlja s depolitiziranom i visoko profesionalnom oružanom silom, Hrvatska će dati dodatnu težinu svojoj već i danas jasnoj i priznatoj ulozi faktora stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Mi smo te svoje uloge svjesni i znamo kolika odgovornost leži na Hrvatskoj u kontekstu stabiliziranja prilika u regiji i poticanja demokratskih procesa u njoj.

Jugoistočna Europa još nosi breme nedavnih ratova i njihovih posljedica. Breme ćemo skinuti, a posljedice sanirati, samo građenjem demokracije i otvaranjem evropske perspektive – u prvom redu Hrvatskoj, ali i ostalim zemljama regije. Ovaj dio svijeta još nije ni bespovratno privržen demokraciji, ni oslobođen od virusa nacionalizma i populizma koji je zapalio iskru ratova što su odnijeli stotine tisuća ljudskih života.

Ako imamo osjećaj odgovornosti za generacije što dolaze, pomoći ćemo postavljanju čvrstih temelja demokracije i civilnog društva. Jedan je od tih temelja i članstvo u Atlantskom paktu koje će i našim oružanim snagama omogućiti da postanu instrument mira i sigurnosti – u regiji, i u svijetu.

Uvjeren sam da možemo ostvariti sve standarde koji su potrebni za članstvo u NATO- u.

Siguran sam da će NATO prepoznati i znati vrednovati kako našu volju, tako i našu sposobnost da tu volju pretvorimo u konkretne akcije.

Nadam se da su i ova moja razmišljanja pomogla u profiliranju Republike Hrvatske kao odgovornog člana međunarodne zajednice, kao zemlje duboko privržene demokraciji i civilnom društvu i kao države koja s razlogom aspirira na članstvo i u Europskoj uniji, i u Atlantskom paktu.

Hvala!