29.06.2002. - Crans-Montana, Švicarska - Crans Montana Forum

Izlaganje predsjednika RH Stjepana Mesića prilikom primanja nagrade Foruma

 

Vrlo poštovani gospodine Schwimmer,
ekselencije,
gospođe i gospodo

Dozvolite mi da iskoristim prigodu dodjeljivanja ugledne nagrade Crans Montana Foruma, na kojoj iskreno i srdačno zahvaljujem, da kažem nekoliko riječi o jednom problemu koji na globalnoj razini ugrožava upravo one vrijednosti za čije promicanje mi Crans Montana Forum odaje priznanje.

Govorim, naravno, o globalnom terorizmu, kao najozbiljnijem i najopasnijem izazovu s kojim se današnji svijet susreće. Nije još prošla ni godina dana od terorističkih napada na New York i Washington, a mi možemo bez imalo bojazni da griješimo, reći kako se svijet nepovratno promijenio. Ako smo, naime, do rujna prošle godine terorizam smatrali nacionalnim fenomenom, prepuštajući svakoj zemlji da se bori sa «svojim» terorizmom, onda je sada jasno da je tu borbu naprosto nemoguće voditi od zemlje do zemlje, nepovezano i nekoordinirano.

Mi smo suočeni s globalnim izazovom i taj izazov zahtijeva i globalni odgovor. Kada to kažem, ja ponavljam nešto, što sam rekao odmah poslije terorističkih udara na Sjedinjene Države, tražeći u istom dahu i stvaranje svjetske antiterorističke alijanse. U međuvremenu mnogo se toga dogodilo i možda je upravo ovaj Forum dobro i pravo mjesto da pokušam napraviti neku vrstu bilance.

Svijest da je globalni terorizam prijetnja svakome od nas i svima nama zajedno, ta je svijest danas posvuda prisutna. O tome dodatna rasprava nije potrebna. Da imamo posla s fenomenom koji nema, svim prividima usprkos, ni nacionalno, ni religiozno obilježje, to postaje sve jasnije, mada još uvijek nije svima do kraja jasno. A da se globalnom terorizmu uspješno može i mora suprotstaviti samo široki savez država koje će djelovati u najmanju ruku u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda, ako ne i na osnovi njihova mandata, to je nešto što – čini mi se – tek treba prodrti u svijest mnogih.

Danas nema više terorizma koji bi bio ograničen na jednu državu. Teroristi međusobno surađuju i ta činjenica njihove suradnje nameće potrebu suradnje i onih koji im se suprotstavljaju. Takva je suradnja poslije 11. rujna prošle godine uspostavljena i neki uspješni udarci zadani ekspoziturama međunarodnog terorizma širom svijeta, rezultat su upravo te suradnje.

Istina je da je i dalje u prvom planu aktivnost usmjerena protiv terorista koji su mahom muslimani i protiv terorističke organizacije koja ima svoje sjedište na Bliskom, odnosno Srednjem istoku. No, to nikako ne znači da smijemo govoriti o islamskom terorizmu.

Terorizam je naprosto metoda postupanja koja nije ni po čemu posebno vezana ni za koju vjeru, niti ima svoje uporište kod bilo kojeg naroda. Terorizam je i danas, kao što je uostalom uvijek i bio, metoda onih koji preziru demokratske vrijednosti, koji nemaju povjerenja u demokratske mehanizme, ali i onih koje upravo potpuni nedostatak demokracije na neki način tjera na pribjegavanje krajnje radikalnim potezima. Republika Hrvatska borit će se protiv svakog terorizma, videći u njemu naprosto necivilizacijski čin koji, međutim, prijeti da poljulja i same temelje na kojima počiva civilizirano društvo.

«Zaštitni je znak» terorizma – neselektivno ubijanje nedužnih ljudi, i to po principu «što više mrtvih – to bolje». Znam da ima onih koji se sa mnom neće složiti, ali reći ću i danas i ovdje: oslobodilačka borba bilo kojeg naroda za ostvarivanje njegovih legitimnih prava nikada se ne smije služiti metodom slijepog terora. Teror se ne može opravdati oslobodilačkim ratom, niti formulom: «Oni su počeli, mi samo uzvraćamo!». Teror se naprosto ničime ne može opravdati i on je apsolutno neprihvatljiv.

Da smo, suočeni s globalnim terorizmom, malodušno podigli ruke u zrak, otvorili bismo širom vrata anarhiji, strahu, autokraciji i ponovo uskrsloj srednjovjekovnoj formuli suradnje ekstremnih političara i religioznih fanatika – bilo kojeg usmjerenja. Svijetom bi vladao strah, a njime bi se kao sredstvom svojega sve većeg utjecaja služili upravo oni koji nastoje strahu dati legitimet na svjetskoj političkoj sceni. A to bi bila izravna negacija demokracije i svih demokratskih vrijednosti, poput naprimjer. vladavine prava i poštivanja ljudskih prava. To, naprosto neće i ne smije proći!

Antiteroristička koalicija još uvijek djeluje preko uske skupine zemalja čije su vojne jedinice izravno angažirane na terenu, u Afganistanu. Ostale zemlje, a ima ih velik broj, surađuju, svaka kako najbolje zna i može, ali konkretni oblici suradnje otvaraju se tek onda kada Sjedinjene Države to izravno zatraže. Dakle, objektivno gledajući, ne postoji koalicija, nego imamo na jednoj strani skupinu zemalja koje su aktivno uključene, i to pod vodstvom Sjedinjenih Država, u borbu protiv globalnog terorizma, a na drugoj – vrlo šareni i labavi savez zemalja od kojih se, više-manje- očekuje da reagiraju kada se to od njih zatraži.

Mišljenja sam da je krajnje vrijeme da se, ne dovodeći ni na koji način u pitanje logičnu vodeću ulogu Sjedinjenih Država, počne raditi na izradi koncepta dobro povezane, ali zbog toga ne i trome, alijanse ili koalicije. Njena bi oslonjenost na načela Povelje Ujedinjenih naroda ušutkala one kritičare koji, tko zna iz kojih razloga, nastoje cijelu stvar bagatelizirati i prikazati kao «američku igru», pri čemu im ponekad na ruku idu i daleki odjeci antiamerikanizma začetog u intelektualnim krugovima Zapada još u vrijeme Vijetnamskog rata.

Ono na što ja pozivam, a drago mi je da taj poziv mogu ponoviti i ovdje, u Crans Montani, je sljedeće:

Prvo, treba nastaviti oružanu borbu protiv globalnog terorizma tamo gdje se mogu zadati ozbiljni udarci već postojećim mrežama i uporištima onih koji će kasnije poslužiti kao bezumno oruđe za ostvarivanje još bezumnijih ciljeva.

Drugo, treba reaktivirati nastojanja da se stvori operativna svjetska koalicija za borbu protiv terorizma koja će zamijeniti sadašnji sustav u kojemu je težište borbe na manjoj skupini zemalja, dok ostale zemlje «po narudžbi» servisiraju ove prve.

Treće, moramo se odlučno suprotstaviti svakom pokušaju, ma kako se logičnim u prvom trenutku mogao učiniti, da se terorizam veže uz bilo koju naciju ili vjeru. Terorizam je naprosto udar necivilizacije na civilizaciju.

Četvrto, posljednje, ali vrlo vjerojatno dugoročno i najvažnije: valja uklanjati uzroke stanja koja se pokazuju inkubatorom terorizma. Drugim riječima, trebalo bi izraditi dugoročni program borbe za pokretanje nacionalnih gospodarstava u zemljama u razvoju, za otvaranje novih radnih mjesta, za eliminiranje svih oblika nejednakosti i neravnopravnosti u međunarodnim odnosima, za rješavanje lokalnih kriza i za saniranje doista teških posljedica siromaštva i gladi u mnogim dijelovima svijeta.

Samo uklanjanjem uzroka moći ćemo trajno skinuti s dnevnog reda i posljedice. Bilo je iluzorno očekivati da će prva faza borbe protiv terorizma rezultirati punim i potpunim uspjehom. No, još bi veća iluzija bila sada stati na pola puta i očekivati da će teroristi biti «dobri», zato što ih «ne diramo».

U pitanju je naša budućnost i budućnost naše djece i njihove djece. Povratka s puta kojim se krenulo – nema! Moramo dalje, samo još organiziranije.

Moramo dalje, samo još dublje! Moramo, dalje, sve više u suradnji s drugima. Moramo dalje zajedno, u koaliciji koja zapravo još uvijek čeka da bude osnovana i efikasno upotrijebljena, a pod okriljem svjetske organizacije.

I, napokon, moramo ići dalje i na području istraživanja uzroka terorizma, a sa jasnim ciljem: bolje je spriječiti, nego liječiti!

Drago mi je što sam danas ovdje s vama mogao podijeliti svoja razmišljanja o globalnom terorizmu, o tome što on jest, a što nije, kao i o tome što bi na području borbe protiv toga terorizma trebalo učiniti.

Hvala!