Gospođe i gospodo,

bankari i poduzetnici,

Razmišljajući o današnjoj temi našeg razgovora, postavio sam si neka pitanja, na primjer, da li danas postignuti stupanj uređenosti i konsolidacije našeg bankarskog sustava odgovara i opravdava silne troškove našeg društva, koji su posredstvom proračuna plaćeni na teret građana i poreznih obveznika. Ta konsolidacija i sanacija, naime, trebala je biti vidljiva u oporavku i rastu gospodarstva odnosno zaposlenosti.

Zatim, koje je to kritično mjesto u cjelini ekonomske i razvojne politike zbog kojeg nismo dobili očekivane i priželjkivane rezultate; koje državne institucije su (eventualno) nedovoljno precizno sagledale naše probleme i ulogu ukupnog monetarnog i bankarskog sustava u svemu tome? Naravno, uz sva ta pitanja valja uvažiti postignuti stupanj sigurnosti, koju uživaju štediše. Ona počiva na dvije osnove: na osnovi stabilnosti bankarskog sustava i na osnovi garancija državnog proračuna za njihove pologe.

Vlasništvo banaka u rukama je stranaca čitavih 94%, što je inače karakteristično za tranzicijske zemlje. Privatizacija je vršena pod ozbiljnim pritiskom pokrivanja tekućih proračunskih manjkova. Dakle, tako sanirane banke dobile su u tim uvjetima nove, po očekivanju, poduzetnije vlasnike! Struktura bankarskih plasmana nije adekvatna, tj. nije takva da bi jače podržala oporavak i konkurentnost naše privrede.

Izgleda mi, na koncu, da dok su banke bile "naše", kreditirale su pretežno privredu, pa su zbog toga i "krahirale"! Danas imaju bolji management, koji neće podržavati slabo produktivnu i nekonkurentnu privredu. Dakle, taj management nesklon je podržati našu ponudu, ali hoće podržati potražnju stanovništva i države, koja se dobrim dijelom alimentira uvozom. U tome nema ništa nejasno!

Riječ je o politici minimalizacije rizika, kojom se plasmani usmjeruju državi i provjerenim dijelovima privrede, a zatim u inozemstvo u formi vrlo likvidnih sredstava. 16% bankarske aktive deponirano je u inozemstvu, a gotovo 10% kod HNB. To je fakat koji upućuje na preispitivanje nekih naših politika. Kako to, ipak, nije nepovezano sa monetarnim vlastima, one će trebati razmisliti i o svojoj razvojnoj funkciji, uz inače solidno obavljenu ulogu stabilizacije s pomoću ogromnih rezervi!

Međutim, ako je konsolidacija bankarskog sustava obavljena, rizici bi od bankrota, tečajnih razlika, visokih kamata, i tome slično, trebali biti smanjeni, i to znatno! Postavlja se pitanje: da li se ne vjeruje u konsolidaciju, tj. u uspjeh provedene politike, pa se i dalje forsiraju silne rezerve, kako bi se održala stabilnost sistema uz stabilni valutni tečaj.

Kao očigledna posljedica te nevjerice, uporno se provodi dosta visok stupanj "financijske represije", kako politikom monetarnih vlasti, tako i poslovnom politikom banaka. To pokazuje sasvim pozamašna, kako vi bankari kažete, inozemna neto aktiva! Pozamašna zbog prisilne, ali i dobrovoljne, "financijske represije" samih banaka.

Naravno, sve to skupa utječe na spor oporavak gospodarstva i zaposlenosti, pa se postavlja pitanje ne treba li prilagođavati i mijenjati monetarnu politiku s ciljem dinamiziranja rasta privrede.

Naime, mi smo se vrlo zdušno dohvatili institucionalnog restrukturiranja našeg gospodarskog sustava, a najuspješniji smo bili upravo u bankarskom sektoru, u kojem je politika privatizacije, i to pomoću stranaca, shvaćena kao glavni instrument tog restrukturiranja. Htjelo se, to je bila ideologija tog prcesa, stvoriti konkurentne uvjete na bankarskom tržištu, kao preduvjet efikasne alokacije kredita s ciljem bržeg razvoja. Htjelo se tzv. "političke strukture" izbaciti iz sistema odlučivanja u financijskom sektoru. To je u povijesnom i tranzicijskom kontekstu možda u redu. No, političarima i državi je i dalje ostavljena glavna briga o razvoju. Tu se nemojmo zavaravati! Za stopu rasta smo odgovorni mi, političari i država, a privatni sektor čeka od države makroekonomsku i svaku drugu povoljnu klimu - "pa da krene"...!

Bilo kako bilo, država je svoje odradila, privatizaciju je privela kraju. Poduzetničkih inicijativa, pak, koje bi bile prihvatljive za naše bankare - nema dovoljno! Barem bankari tako tvrde! S obzirom na te činjenice, nameće mi se slijedeće pitanje i zaključak:

- Što učiniti s ono malo financijskih institucija, banaka i osiguravajućih društava, što je još u državnom vlasništvu? Treba li ih zbog razloga stvaranja konkurentnog tržišta i zbog izbacivanja "političke elite" iz mehanizma odlučivanja, privatizirati na dosadašnji način?

Mislim, da se ne treba nužno mijenjati njihova vlasnička struktura. Naime, konkurentni ambijent i demokratski mehanizam kontrole omogućuju u današnjim prilikama racionalniju i oprezniju politiku daljnjeg razvoja financijskog sustava. Došlo je vrijeme da vidimo i pričekamo rezultate dosadašnje politike privatizacije. Moramo vidjeti, nismo li jedan monopol odlučivanja zamijenili drugim!!!

U svojim materijalima ste upozorili na, rekao bih, školski primjer monopolske diskriminacije građana, koji plaćaju ogromnu cijenu za pokriće kreditnog rizika, jer ih se tretira rizičnijom skupinom klijenata! Plaćat će i veću, ako se kako neki uporno traže, još jače "fleksibira" tržište rada.

- Uz sve to još bih naglasio, jer mi se to čini najvažnijim, da u sadržaj pojma "stabilnosti i ravnoteže" nosioci monetarne i ekonomske politike trebaju ugraditi kriterij pune zaposlenosti, kao što ga ugrađuje razvijeni svijet. Znate, vrlo komotno je voditi politiku restrukturiranja i privatizacije te ekonomsku i monetarnu politiku i postići stabilnost cijena i tečaja, a da vas za zaposlenost nije briga.

Ostalo mi je još komentirati spomenuta kritična mjesta u cjelini naše razvojne politike zbog kojih nismo dobili priželjkivane rezultate u pogledu dinamike zapošljavanja i rasta, a povezana su sa dosegnutom razinom transformacije bankarskog sustava.

Mislim, poštovane gospođe i gospodo, da u vezi s tim našu pozornost moramo usmjeriti na fragmentaciju našeg financijskog sistema. To će nekima izgledati čudna konstatacija! Radi se, naime, o dobro poznatom problemu korištenja, odnosno nekorištenja monetarnog suvereniteta u nacionalnoj ekonomskoj politici.

Neke prijedloge, na primjer, iznesene u našoj javnosti, da se euro u Hrvatsku uvede unilateralno, jednostrano, a bez suglasnosti Europske unije i Europske centralne banke, i to prije ostvarivanja tzv. "realne i nominalne konvergencije" našeg gospodarstva prema gospodarstvima eurozone - preporučio bih da ih se vrlo kritički razmotri. To zbog činjenice, što je riječ o ključnim nacionalnim interesima Hrvatske. Stajališta Europske unije i Europske centralne banke u tome su vrlo jasna.

Oko toga mislim, da moramo stvoriti konsenzus između Vlade, monetarnih vlasti, hrvatskih ekonomista i politike u širem smislu, da se eurizacija, napuštanje nacionalne valute, ne može izvršiti "preko noći", niti bez dovršene tzv. konvergencije hrvatskog gospodarstva prema ekonomijama Europske unije. Među ostalim, moramo utvrditi sasvim preciznu monetarnu politiku u tom prijelaznom razdoblju.

Ne smijemo zaboraviti, da zdrava makroekonomska politika mora imati za cilj visoke stope ekonomskog rasta, punu zaposlenost, iskorjenjivanje siromaštva, uz primjernu stabilnost cijena. Želim istaknuti, da sam zagovornik temeljnih principa onoga što se naziva "ekonomikom niske inflacije", i to u uvjetima održivog deficita budžeta i platne bilance. Uz tome odgovarajuću fiskalnu i monetarnu politiku, potreban je i odgovrajući režim deviznog tečaja kune. To su nesporna naša određenja! Kako se to može postići, to moramo prepustiti stručnjacima, hrvatskim ekonomistima!

Mi političari, sa izvornim demokratskim legitimitetom, moramo utvrditi nacionalne razvojne ciljeve i stvoriti političke uvjete (konsenzus) za nesmetanu primjenu primjerenih ekonomskih politika. Zalažem se, stoga, za izradu konkretnog programa srednjoročne i prijelazne monetarne i drugih politika, koje bi polazile od faznog približavanja Europskoj ekonomskoj i monetarnoj uniji.

Kao što znamo, hrvatski bankovni sustav visoko je euriziran/dolariziran. Iako je to relativno dosta raširena pojava kod "malih otvorenih privreda", osobito koje imaju iskustvo visoke inflacije, ipak smatram da naša monetarna vlast mora temeljito razmotriti pitanje reafiramcije naše nacionalne valute - kune! Kuna bi trebala obavljati sve funkcije novca.

Naš entuzijazam za euro, po svemu sudeći, nije realan, odnosno on je indikator nevjerice u našu sposobnost da vodimo vlastitu i suverenu monetarnu politiku. U ovom razdoblju to je važno zbog toga, što su monetarni sistem i politika koju provodimo bazirani na ogromnim deviznim (i kunskim) rezervama, koje nas previše koštaju. Osobito kad to mjerimo neostvarenim, a inače mogućim, bruto domaćim proizvodom i izgubljenim radnim mjestima. To je posljedica, kako sam spomenuo, fragmentiranosti našeg bankarsko-financijskog sistema! Kada bi sistem bio jedinstven i kao cjelina "komunicirao" sa svijetom, ta bi cijena bila znatno niža, troškovi njegove stabilnosti daleko manji!

To je smisao suverenosti cjeline monetarnog sustava: nije isto da li rizik pokrivate na razini cjeline, ili na razini pojedinačne banke! Pokrivanje rizika pretežno na razini pojedinačnih banaka naslijedili smo još iz bivše Jugoslavije, kada smo zbog nepovjerenja u jedinstven sistem iz njega nastojali pobjeći. Do danas nismo shvatili, da tu politiku nastavljamo i dalje. Otuda dojam da ne vjerujemo u našu sposobnost ostvarenja monetarnog suvereniteta!

Svjestan sam činjenice, da je to što sam izgovorio vrlo zahtjevno! Mnogima će se činiti nemogućim ostvariti, ali ozbiljna upozorenja kažu, da u slijedećem razdoblju moramo dati prednost razvoju realnog sektora gospodarstva i zaposlenosti, te da za to imamo resurse, i to realne i financijske.

Uvjeti koji vladaju, i koje smo sami stvorili, u financijskom i bankarskom sektoru, traže ogromne monetarne rezerve. To znači da nas izgrađivani sistem liberalnog financijskog tržišta košta znatno više, nego što je to potrebno! Zadržavanje tog stanja proizvest će nam još veće dugove i fiskalne deficite, te bi nas mogao uvesti u probleme solventnosti i likvidnosti zemlje.

Današnja naša situacija nam omogućuje izbjegavanje tih opasnosti. I to dosta komotno, na što upućuje naša sasvim umjerena vanjska neto zaduženost. Ona daje dosta drukčiji dojam od bruto zaduženosti. Prostora za prevladavanje svega rečenog, dakle, ima dovoljno, samo se treba prihvatiti posla, a iznad svega riješiti se dogmatizma u postavljanju ciljeva i instrumenata naše ekonomske politike.

Gospođe i gospodo, poduzetnici i stručnjaci, namjera mi je bila naglasiti neka kritična mjesta u financijskom sistemu i politici, kako bih upozorio i novu Vladu, a osobito Sabor, da preispitaju svoju dosadašnju politiku i pokažu da su odlučni u pravcu nove politike izlaza! To bi bila moja poruka "novom - starom" mandataru vlade. To će biti i slijedećem!

Hvala na pozornosti!