Govor predsjednika RH Stjepana Mesića (kojeg je pročitao dr. Igor Dekanić, savjetnik Predsjednika za unutarnju politiku) na godišnjem savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista.

Poštovane gospođe i gospodo,

Imam izuzetno zadovoljstvo, obratiti vam se na početku Desetog savjetovanja Hrvatskog društva ekonomista pod nazivom "Ekonomska politika Hrvatske u 2003. godini". Velika mi je čast biti pokroviteljem ove ugledne znanstvene konferencije. Na žalost, zbog ranije ugovorene državne posjete Indiji i Šri lanki, nisam mogao i osobno prisustvovati ovom važnom skupu. Tradicionalno savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista, koje se svake godine održava u Opatiji, izvrsna je prilika da se najvrsniji hrvatski ekonomisti međusobno informiraju o najvažnijim problemima ekonomske znanosti i ključnim aspektima hrvatske ekonomske politike. Iz predložene strukture i sadržaja vašeg savjetovanja, vidljivo je da ćete u iduća tri dana raspravljati o ocjeni stanja hrvatskog gospodarstva i mogućnostima ekonomskog razvitka, s posebnim naglaskom na ekonomsku politiku Hrvatske u idućoj godini. Kakvo je stanje sadašnje hrvatskog gospodarstva u ovoj godini ? Kakve su perspektive razvitka ? Što bi trebali biti glavni ciljevi razvojne i ekonomske politike iduće godine ? Kako te ciljeve postići ?

U toku ove godine, inflacija je bila pod kontrolom; nezaposlenost je i dalje vrlo visoka; a povećan je deficit robne razmjene u platnoj bilanci. U prvom polugodištu ove godine, bruto domaći proizvod (BDP) rastao je po relativno visokoj stopi od 4,1 posto. Tako je Hrvatska ostvarila najvišu stopu ekonomskog rasta, i najnižu inflaciju u skupini tranzicijskih ekonomija. Međutim, glavna komponenta rasta BDP-a bila je domaća potražnja, zbog porasta investicija u infrastrukturu (autoceste i stambena izgradnja), te privatne potrošnje (uslijed snažnog porasta bankovnih kredita sektoru stanovništva, te manjeg rasta kredita korporativnom sektoru). Postavlja se problem koliko je takav ekonomski rast srednjoročno održiv ? Glavni problem ekonomske politike ostaje visoka stopa nezaposlenosti. Stopa registrirane nezaposlenosti najviša je u skupini tranzicijskih ekonomija (22 posto). Anketna nezaposlenost je niža (16 posto), ali još uvijek vrlo visoka i blizu skupine tranzicijskih zemalja sa visokom nezaposlenošću (primjerice, Bugarska i Slovačka – 19,5 posto). Dugoročna nezaposlenost iznosila je 2001. godine 56 posto, dok se brojka onih koji više od dvije godine ne rade približava granici od 40 posto. Nezaposlenost je najviša kod mladih, kod dobne skupine do 24 godine starosti, i iznosi 41 posto. To je najviša stopa nezaposlenosti mladih u skupini sedam zemalja srednje i istočne Europe (Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka, i Slovenija). Međutim, u prošloj godini ostvaren je i porast zaposlenih (za 0,5 posto), po prvi puta nakon deset godina. Ipak, kretanje nezaposlenih i manji porast zaposlenih, još ne daju osnova da je došlo do promjene trenda. U Hrvatskoj udjel zaposlenih u ukupnom radno sposobnom stanovništvu iznosi svega oko 50 posto. Primjerice, u Češkoj i Sloveniji ovaj udjel iznosi oko 65 posto.

Trgovački deficit porastao je, zbog sporijeg rasta izvoza od uvoza. Stopa porasta deficita robne razmjene Hrvatske sa inozemstvom najviša je u skupini tranzicijskih ekonomija. Uvoz roba dvostruko je veći od robnog izvoza. Pokrivenost uvoza izvozom smanjena je na svega 47 posto. Međutim, neto prihodi od usluga (turizma) i transferi, pokrit će vanjskotrgovački deficit, pa će deficit tekućeg dijela platne bilance do kraja ove godine biti nizak. Inozemno zaduženje poraslo je na razinu od 13,3 milijardi američkih dolara (krajem srpnja ove godine), i na razini je od dvije trećine BDP-a. Tome se može pridodati 1,6 milijardi američkih dolara izdatih jamstava na teret državnog proračuna. U naredne dvije godine, planirane su otplate vanjskog duga od oko 2,0 milijarde američkih dolara svake godine. Devizne rezerve Republike Hrvatske kojima upravlja Hrvatska narodna banka, dosegnule se rekordnu razinu od 5,8 milijardi američkih dolara (krajem kolovoza ove godine). Prema procjenama MMF-a, ostvarit će se budžetski deficit opće države od oko 5,8 posto BDP-a (dok je procjena Ministarstva financija znatno niža). Deficit se financira izdavanjem državnih obveznica na međunarodnim tržištima kapitala, kratkoročnim zaduživanjem na domaćem tržištu kapitala i prihodima od privatizacije. Ovakva situacija – pokrivanje budžetskog deficita pomoću jednokratnih priljeva od privatizacije preostale državne imovine - može se održati još svega nekoliko godina. To je ključni razlog zašto se zalažem za takvu razvojnu politiku, koja je izvozno orijentirana, i koja bi ostvarivala više stope ekonomskog rasta.

Poštovane gospođe i gospodo, Dozvolite mi da ukažem na još jedan, rekao bih temeljni razvojni problem Hrvatske. Naime, Hrvatska je – uslijed rata, ali i loše provedene privatizacije i restrukturiranja poduzeća – prošla kroz proces deindustrijalizacije i smanjenja bruto domaćeg proizvoda (BDP). Tako je hrvatska bruto industrijska proizvodnja u 2001. godini dosegnula tek 60 posto iste iz 1989. godine, kao baznog razdoblja za ocjenu uspješnosti ekonomske tranzicije. U istom razdoblju, pet tranzicijskih zemalja srednje i istočne Europe (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, i Slovenija) ostvarilo je porast industrijske proizvodnje na razinu od 115 posto (u odnosu na 1989.). Isto tako, hrvatski BDP iz prošle godine (prema preliminarnim podacima) dosegnuo je tek 84 posto BDP-a iz 1989. godine, dok je najveći dio tranzicijskih zemalja premašio BDP iz razdoblja prije tranzicije. Ovi indikatori daju osnova za tvrdnju da Hrvatska još uvijek nije završila proces tranzicije i da treba efikasniju razvojnu politiku, kako bi ostvarila predtranzicijski stupanj ekonomskog razvitka; sustigla naprednije tranzicijske zemlje, te konvergirala prema Europskoj uniji. Glavni ciljevi hrvatske razvojne politike moraju biti, zbog toga, obnova proizvodnje na predtranzicijsku razinu; reindustrijalizacija; obnova međunarodne konkuretnosti hrvatskog gospodarstva; snažni rast izvoza roba; i, na temelju toga - smanjenje nezaposlenosti. Hrvatskoj je potreban brži ekonomski razvoj, te politička demokratizacija. Povezanost ekonomije i politike je međusobno uvjetovana. Bez brže demokratizacije hrvatskog društva, nema bržeg ekonomskog rasta, i obrnuto. Brži ekonomski rast nam je potreban da bi se apsorbirala visoka nezaposlenost, dok nam je politička demokratizacija potrebna da u tome procesu ostvarimo "društveni konsenzus" i angažiranje svih ljudskih potencijala hrvatskih građana.

Kako to postići ? Polazeći od trenutačnog stanja nacionalne ekonomije, može se postaviti pitanje srednjoročne održivosti deficita proračuna i platne bilance. Osnovno ograničenje predstavljat će visina vanjske zaduženosti, odnosno mogućnosti daljnjeg zaduživanja u inozemstvu. Da bi spomenuti "dvostruki deficiti" bili održivi, potrebno je voditi fleksibilniju i aktivniju ekonomsku politiku: izvoz bi morao rasti po stopama većim od uvoza (da se zaustavi kumuliranje trgovinskog deficita, te smanji zavisnost platnobilančne pozicije Hrvatske od neto prihoda od turizma) i od BDP-a (da se ostvari održivi rast BDP-a na srednji rok); fiskalni prihodi bi, u osnovi, morali rasti brže od fiskalnih rashoda (da se zadrži fiskalna odgovornost); dok bi BDP morao rasti po stopama višim od kamatne stope na inozemno zaduženje (da se zaustavi porast vanjskog duga i preraspodjela BDP-a na teret domaće potrošnje, radi otplate dugova prema inozemstvu). Ukoliko budžetski deficit ostane na približno istoj razini, zadržat će se i potreba za novim zaduživanjem u inozemstvu. To će djelovati na daljnje pritiske za aprecijacijom kune, te smanjenje međunarodne konkurentnosti i stagnaciju hrvatskog izvoza. Pod pretpostavkom da se kamatne stope na inozemno zaduženje neće smanjivati, ostaje kao glavni problem kolika će biti stopa ekonomskog rasta hrvatskog gospodarstva. Domaća potražnja ne generira održivi rast, pa se zato zalažem za izvoznu orijentaciju ekonomske politike. Međutim, ukoliko se zadrže postojeće stope ekonomskog rasta – u rasponu od 3 posto do 4 posto, iako se za iduću godinu prema prijedlogu proračuna za iduću godinu planira 5 posto – ostvarit će se porast inozemnog zaduženja Hrvatske, sa svim posljedicama koje to donosi. Što bi trebalo poduzeti, kako formulirati mjere ekonomske i razvojne politike u idućoj godini ?

Moram istaknuti da je hrvatsko gospodarstvo relativno jako i da ima znatne potencijale, ali oni nisu iskorišteni na pravi način. Mi jednostavno moramo obnoviti unutrašnje tržište Hrvatske i njezin puni proizvodni kapacitet. Kao i u svim drugim tranzicijskim zemljama, i u Hrvatskoj se vodi stručna rasprava o tome kako djelovati: "makroekonomskim prilagođavanjem ili strukturalnim prilagođavanjem"? Pobornici "makroekonomskog prilagođavanja", uglavnom se zalažu za promjenu relativnih cijena, kroz deprecijaciju domaće valute. Pobornici "strukturalnog prilagođavanja", uglavnom se zalažu za tzv. "strukturalne promjene", kroz privatizaciju i restrukturiranje realnog sektora ekonomije, deregulaciju, fleksibilizaciju tržišta rada i fiskalne restrikcije. Hrvatska vlada od početka svojeg mandata zalaže se za stabilnost tečaja kune, te je isključila - kao jednu od mogućih opcija izlaska iz ekonomskih problema - promjenu relativnih cijena. Ako je devizni tečaj fiksiran, ne može se koristiti monetarna politika. Ostaje samo fiskalno prilagođavanje, a to ne bi mogao biti najbolji instrument, ako gospodarstvo ne bi raslo dovoljno snažno. Pod ovim pretpostavkama, u uvjetima monetarne stabilnosti, hrvatska vlada nije provela odlučnije strukturalne reforme. Vrlo vjerojatno je da će se u narednom razdoblju, morati istovremeno poduzeti mjere makroekonomskog, ali i strukturalnog prilagođavanja, kako bi se riješili složeni razvojni problemi Hrvatske. Ekonomska struka i ekonomska znanost imaju rješenja, ali hrvatska politika mora postići opću suglasnost oko ključnih ciljeva nacionalne razvojne i ekonomske politike.

Razvojna i ekonomska politika morali bi biti "fleksibilniji", u smislu prihvaćanja svih rješenja koja vode ka obnovi gospodarstva i smanjenju nezaposlenosti. Mnoga od tih rješenja već su uspješno iskušana u drugim, naprednijim tranzicijskim zemljama, od kojih su neke kandidati za ulazak u Europsku uniju. U Europskoj uniji je u toku rasprava o opravdanosti ograničenja fiskalnih deficita na 3 posto BDP-a. Pravila fiskalne ravnoteže određena "Paktom o stabilnosti i razvoju" EU, koja nameću srednjoročnu budžetsku ravnotežu i deficit veći od tri posto samo u "iznimnim" slučajevima, čine se preuskima, u uvjetima recesije. Sve je veća suglasnost članica EU da je u vladajuće ekonomske politike potrebno ugraditi snažnije "fiskalne stabilizatore", kako bi proračunska politika djelovala anticiklički. Također se razmišlja o dozvoljavanju većih "strukturalnih deficita" zemljama sa niskom zaduženošću. Povezivanjem dozvoljenog deficita s razinom duga, nagradile bi se zemlje sa razboritom fiskalnom politikom. Dozvolite da postavim pitanje, imaju li ove rasprave u EU ikakve vrijednosti za nas? Odgovorio bih pozitivno. Iz ovog primjera vidljivo je da gospodarsko ponašanje ne može biti utvrđeno jednom za svagda, nego se treba prilagođavati promijenjenim okolnostima. Ove rasprave, također, govore da ne postoje čisti doktrinarni modeli ekonomske politike. Vidljivo je da europski političari fleksibilno koriste različite škole mišljenja ekonomista, kako bi pokrenule vlastita gospodarstva iz recesije i potaknule zapošljavanje.

Potrebno je da Hrvatska obnovi i poveća međunarodnu (i domaću) konkurentnost hrvatskog gospodarstva, kako bi se – kroz snažni porast hrvatskog izvoza, po stopama rasta izvoza iznad stopa rasta bruto domaćeg proizvoda – smanjio hrvatski vanjski dug. Model ekonomske politike za koji se zalažem morao bi biti zasnovan na izvozno orijentiranoj strategiji razvoja, ali i na jačanju domaće ponude za naše tržište. Sve to u uvjetima makroekonomske stabilnosti, što znači, održivog deficita platne bilance i budžeta. Prvi prioritet programa strukturalnog prilagođavanja moralo bi biti pokretanje resursa u neto izvozne sektore hrvatske privrede i to odgovarajućim ekonomskim politikama. Ukratko, svi temeljni parametri za ekonomsku politiku moraju biti usmjereni na povećanje ekonomskog rasta na temelju izvoza. Poštovane gospođe i gospodo, Osjećam veliku političku i moralnu odgovornost da provedem politički i ekonomski program na osnovi kojeg sam bio izabran i dobio veliko povjerenje hrvatskih građana. Osnovne točke mojeg programa bile su i ostale slijedeće: politička demokratizacija i uvođenje vladavine prava; izlazak iz međunarodne izolacije i afirmacija Hrvatske u svijetu; približavanje Hrvatske euroatlantskim integracijama; te, oporavak hrvatskog gospodarstva i smanjenje nezaposlenosti. Iako ostvarivanje ovih ciljeva u najvećoj mjeri zavisi od volje izvršne i zakonodavne vlasti, ne mogu biti zadovoljan postignutim. U želji da pomognem u formuliranju novih rješenja za oporavak hrvatskog gospodarstva, uskoro ću osnovati Vijeće ekonomskih savjetnika, kao savjetodavno tijelo predsjednika Republike Hrvatske.

Hrvatska ima samo jedan glavni cilj u svojoj razvojnoj politici: potaknuti zapošljavanje, odnosno smanjivati nezaposlenost, korištenjem svih postojećih teoretskih modela i svih mogućih praktičnih rješenja ekonomske politike, koja su već uspješno iskušana u drugim zemljama. Zadatak svake društveno i socijalno odgovorne politike je stvaranje uvjeta da što veći broj ljudi ima pristojan posao, da od tog posla može dostojno živjeti i uzdržavati vlastitu obitelj i da svojim radom doprinose općem dobru, razvitku cijelog društva. Srednjoročni prioritet bi trebalo biti poticanje zapošljavanja, kako bi se hrvatskim građanima omogućilo da svojim radom zarade za život i kako bi se ljudima vratila vjera u budućnost. Ekonomske i socijalne reforme u Hrvatskoj nisu moguće bez širokog društvenog konsenzusa. Nije dobro što je razvrgnut socijalni pakt. Neuspjeh socijalnog sporazuma "Partnerstvo za razvoj", ukazuje na nedostatak dogovora o ključnim aspektima ekonomske i socijalne politike Hrvatske. Potrebna nam je ravnoteža između snaga "rada" i "kapitala". Ta ravnoteža je osnov za široki društveni konsenzus. Ekonomska i socijalna politika morali bi održavati socijalnu koheziju hrvatskog društva, jamčiti solidarnost i omogućiti brži ekonomski razvitak. "Socijalna osjetljivost" mora biti ugrađena u nacionalnu hrvatsku gospodarsku politiku, bez obzira koja koalicija stranaka ima vlast. Zbog toga se i dalje zalažem za "hrvatski model socijalnog partnerstva", u kojem je konsenzus o ključnim problemima osnovna pretpostavka za razvoj,te ekonomske i druge promjene.

Poštovane gospođe i gospodo, Hrvatska ekonomska politika u 2003. godini ne može se promatrati izvan konkretnog političkog konteksta. Naime, iduća godina je godina redovitih izbora i to će utjecati na ekonomsku politiku. Međutim, izbori ne smiju ugroziti financijsku stabilnost zemlje. Očekujem da Vlada i HNB na osnovi vlastitog, hrvatskog ekonomskog programa zadrže povjerenje inozemnih tržišta kapitala i hrvatskih građana i da nastave one trendove koji su pozitivni. Oporavak gospodarstva i izvoza, otvaranje novih radnih mjesta - uz zadržavanje fiskalne odgovornosti, makroekonomske stabilnosti i povjerenja inozemnih kreditora i investitora - predstavljat će novu kušnju postojeće hrvatske vlade na završetku njezinog mandata. Osnovni okviri ekonomske politike u idućoj godini mogli bi biti utvrđeni u novom sporazumu sa Međunarodnim monetarnim fondom, sa kojim Vlada Republike Hrvatske i centralna banka žele ugovoriti novi stand – by aranžman do kraja ove godine. Osobno mislim da je povoljnija izrada vlastitog ekonomskog programa, koji bi dobio međunarodnu podršku. Suradnja sa MMF-om mogla bi se odvijati na temelju redovnih godišnjih konzultacija ("po članku IV. Statuta" MMF-a). Hrvatska je pokazala da može samostalno voditi odgovornu politiku stabilizacije, pa bi ova pozicija omogućila izvjesnu fleksibilnost nacionalne ekonomske politike. U svakom slučaju, novi aranžman sa MMF-om mora se raspraviti u Hrvatskom saboru. Očekujem da se na rješavanju ključnih problema ekonomskog razvitka postigne široki društveni konsenzus, a ne, kao do sada, da se politički konsenzus nalazi na pitanjima koja nas udaljavaju od euroatlantskih integracija.

Nekoliko riječi o najavama ekonomskih i političkih sankcija. Hrvatska i bez njih ima dovoljno razvojnih problema, koje mora rješavati. Eventualno uvođenje ekonomskih sankcija od strane međunarodne zajednice i međunarodna izolacija zemlje - formalnih ili tzv. "tihih sankcija" - teško bi pogodilo životni standard najvećeg broja hrvatskih građana, a koristilo bi samo radikalnim, nedemokratskim političkim snagama u Hrvatskoj. Hrvatska će nastaviti sa približavanjem EU. Najbolja priprema za Europu je zdrava, dugoročna strategija vlastitog razvoja. U tome, u formuliranju najboljih rješenja za hrvatsku razvojnu politiku, očekujem vaš stručan doprinos.

Poštovane gospođe i gospodo,

Dozvolite mi da pozdravim napore članova Organizacijskog odbora ovog savjetovanja, posebice predsjednika Hrvatskog društva ekonomista prof. dr. Vladimira Veselice, i njegovog zamjenika mr. sc. Mladena Mlinarevića, koje su uložili u organiziranje savjetovanja i u promicanje uloge hrvatskih ekonomista u razvitku hrvatskog društva i ekonomije. Želim vam uspjeha u radu !

Hvala lijepa !