Gospodine Čućiću,

gospodo članovi diplomatskog kora,

gospođe i gospodo,

Poziv da se obratim članovima Europskog pokreta Hrvatska i Europskog doma u Zagrebu, došao je u pravom trenutku. A tema koju ste odabrali u isto je vrijeme intrigantna i krajnje aktualna.

Drago mi je, dakle, što danas s vama mogu podijeliti svoja razmišljanja o temi "Usporava li Hrvatska na putu prema Europskoj uniji".

Uvodno dozvolite mi nekoliko napomena kako bi moja pozicija u kontekstu razmatranja odnosa Hrvatske i Evuopske unije, odnosno našeg puta prema Uniji, bila do kraja jasna.

Mislim da bi bilo teško u Hrvatskoj naći nekoga, tko se uvijek, doslovno u svakoj prilici, bez ikakve rezerve zauzimao za to da Republika Hrvatska svoju budućnost traži i ostvaruje u ujedinjenoj Europi, kao što sam to ja činio. Trebam li bilo koga podsjećati na ono što sam do sada nebrojeno puta rekao, u Hrvatskoj i izvan nje, naime da je ujedinjena Europa naša sudbina?

Isto tako mislim da je jedva netko drugi tako uporno, ali u isto vrijeme i tako tvrdoglavo jasno ponavljao da mi najprije moramo ispuniti određene uvjete, kako bismo mogli pretendirati na to da budemo prihvaćeni kao vjerodostojni kandidati za Europsku uniju, kao što sam to ja činio.

I time smo došli do dvije ključne točke koje po mojem dubokom uvjerenju određuju našu poziciju u odnosu na ujedinjenu Europu i na naš put prema Europskoj uniji. Bit ću do kraja jasan i ponovit ću: za Republiku Hrvatsku nema drugog puta osim onoga koji vodi prema ujedinjenoj Europi. Ali, da bismo na tome putu bili uspješni, da bismo ga mogli uspješno prevaliti, nije dovoljno znati i svima reći da mi to želimo.

Mi moramo određene stvari sami napraviti. Čak i neke stvari koje nam se možda do kraja i ne sviđaju, ili je njihovo ostvarivanje u ovom ili onom trenutku povezano s političkim rizicima.

Pokušavao sam tu situaciju u mnogo prilika objasniti jednom usporedbom.

Zamislimo da je Europska unija klub sa svojim pravilima ponašanja. I zamislimo našu zemlju u ulozi onoga tko želi postati članom toga kluba.

Mi kucamo na vrata i ljudi iz uprave kluba nam kažu: drago nam je što ste se javili, i mi smatramo da je vaše mjesto u našim redovima, ali da bismo vas primili, vi morate prihvatiti naša pravila, morate se prilagoditi našim standardima i morate se u skladu s njima ponašati.

Dakle, kažu nam: vi morate postati slični nama. Daju nam pri tome svoja pravila, podijeljena u poglavlja, ponude nam pomoć u njihovom provođenju i kažu kako će, naravno, nadgledati naše prilagođavanje, jer o brzini kojom ćemo mi tu «domaću zadaću» uspjeti savladati, ovisit će i trenutak kada ćemo postati članovi kluba.

Još dodaju da postoje i drugi kandidati za članstvo u klubu i da bi bilo dobro da s tim kandidatima surađujemo, jer ćemo – uz ostalo – demonstriranjem sposobnosti za suradnju učvrstiti našu vjerodostojnost kao kandidata.

Nama je u toj priči važno dvoje.

Prvo, da nas načelno prihvaćaju i, drugo, da su nam rekli kako će nas procjenjivati na osnovi vlastitih dostignuća, pa nećemo ovisiti o dostignućima ostalih kandidata, mada nam preporučuju da s njima surađujemo. I mi odgovorimo: prihvaćamo uvjete za članstvo i krećemo u njihovo ostvarivanje.

Evo, opisao sam, gotovo na način na koji bi se to objašnjavalo u školi, kako stojimo u odnosu na Europsku uniju. A smatrao sam potrebnim to učiniti na ovaj način, da bih izbjegao svaku, pa i najmanju, mogućnost pogrešnog interpetiranja ovoga o čemu govorim. Stvar je previše važna, a vremena je premalo, da bismo si mogli dopustiti luksuz rasprave na osnovi pogrešno shvaćenih polazišnih stanovišta.

Prije dvije godine, na zagrebačkom summitu Europske unije, potpisali smo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kojim smo zakoračili na put prema ujedinjenoj Europi. I počeli smo raditi na potrebnim zahvatima kako bismo naše društvo, u pojedinim njegovim segmentima, prilagodili evropskim standardima.

Ne smijemo ovdje ispustiti iz vida jednu činjenicu koja nas, kao potencijalnog kandidata, stavlja u položaj donekle drugačiji, a i složeniji, od položaja u kojemu su, kao kandidati, svojedobno bile pojedine zapadnoevropske države.

Hrvatska je zemlja koja je, ostvarujući svoju samostalnost, bila prisiljena voditi rat. Rat, naravno, ne stvara najpogodnije uvjete za izgrađivanje demokracije. Osim toga, Hrvatska je zemlja sljednica bivše Jugoslavije, zemlje koja je imala socijalističko društveno uređenje, mada specifičnog tipa.

Mi, dakle, u smislu izgrađivanja i jačanja demokracije moramo nadoknaditi vrijeme izgubljeno u ratu, moramo ispravljati pogreške počinjene na tom području u vrijeme rata i, povrh toga, moramo ostvarivati tranziciju u tržišno gospodarstvo.

S razlogom ću stoga uvjete koje moramo ispunjavati podijeliti u dvije skupine: opće - one koji vrijede za sve kandidate, i specifične – one koji se ne postavljaju drugima, a koji su proizašli iz našeg specifičnog položaja.

U ispunjavanju općih uvjeta mi smo se pokazali prilično uspješnima. Čak smo išli tako brzo da smo donekle iznenadili Europsku uniju. To je svakako dobro i tako valja nastaviti. Mislim da tu moramo odati posebno priznanje našem Ministarstvu za europske integracije.

No, u isto vrijeme zapinjemo na specifičnim uvjetima. I tu moram biti do kraja jasan.

Rečeno nam je i ponavljaju nam praktično iz dana u dan: ako želite da vas smatramo ozbiljnim kandidatom za Europsku uniju, vi morate surađivati s Međunarodnim sudom u Haagu, i to onako kako ste sami predvidjeli svojim Ustavnim zakonom.

Vi morate depolitizirati i reformirati svoje pravosuđe, te ga, uz ostalo, osposobiti i za suđenja počiniteljima ratnih zločina – bez obzira na to koje su oni nacionalnosti.

Rečeno nam je dalje: vi morate ukloniti prepreke za povratak izbjeglih Srba – građana Republike Hrvatske i morate im osigurati, bez ikakvih ograničenja, mogućnost raspolaganja vlastitom imovinom.

Poručeno nam je: očekujemo da donesete zakon o pravima manjina koji će odgovarati evropskim standardima i s kojim će manjine biti zadovoljne. Očekujemo da ćete nacionalnu televiziju pretvoriti u javnu instituciju.

I sada vas pitam: trebam li dalje nabrajati i trebam li opširno obrazlagati kako stojimo s ispunjavanjem tih uvjeta? Reći ću ipak, makar samo u natuknicama. Kada je stigao zahtjev da pošaljemo u Haag, kao osumnjičenika, bivšeg načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, ušli smo u otvoreni spor s Međunarodnim sudom kojega su mnogi u svijetu, moram na žalost reći: ne posve bez razloga, interpretirali kao odbijanje suradnje sa Sudom.

Usporili smo time proces ratificiranja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u nekim zemljama članicama Europske unije i «zaradili» nekoliko nedvosmisleno jasnih upozoravajućih izjava Unije, pa i Vijeća sigurnosti.

Moramo računati s mogućnošću da će stići i neka nova optužnica. Ne bi nikako bilo dobro da tom prilikom ponovimo cijeli scenarij. Nije, međutim, isključeno da ima onih koji misle da bi upravo tako trebali postupati.

U isto vrijeme jedan drugi osumnjičenik čije je izručivanje Haški sud tražio još prije više od godinu dana, i dalje je na slobodi. Kažu: zato, jer ga ne možemo pronaći. Hoće li nam netko to vjerovati, i kako dugo?

Imali smo tekst zakona o manjinama kojega su pozitivno ocijenili stručnjaci Europske unije i Venecijanske komisije. Povučen je, jer je bilo nekih koji su se bojali da će na osnovi toga zakona manjine u Hrvatskoj ugroziti većinski hrvatski narod. Moram li vas uvjeravati u apsurdnost te tvrdnje?

Jučer je u Hrvatskom saboru napokon prihvaćen novi Zakon o manjinama. To je svakako dobro i to mogu samo pozdraviti. No, moram u isto vrijeme reći da je donošenju tog ustavnog zakona prethodila saborska rasprava u kojoj su se čule stvari zbog kojih sam se crvenio od srama. Bilo bi doista naivno pomisliti kako naglasci iz te rasprave nisu registrirani u svijetu.

Govorim često o svijetu, jer nas svijet promatra i ocjenjuje. Ali, ja ni u jednom trenutku ne mislim da mi bilo što moramo učiniti samo radi svijeta. Ne!

Mi moramo graditi demokraciju zbog nas samih. Mi moramo uspostaviti pravnu državu i depolitizirati sudstvo zbog nas samih. Mi moramo inzistirati na suradnji s Haagom, jer ćemo samo tako uspjeti individualizirati krivnju i pokopati tezu o kolektivnoj odgovornosti, dakle – i opet zbog nas samih.

Jednako tako je i pretvaranje nacionalne televizije u javnu ustanovu u interesu ostvarivanja medijskih sloboda, koje su imanentne demokratskom društvu. I jednako tako je nužno da sve naše građane tretiramo jednako i da promičemo toleranciju, a potiskujemo mržnju koja je rezultat rata.

Sve to – zbog nas samih i naše budućnosti, ali onda i zbog svijeta čiji smo dio i u koji se želimo uklopiti.

Nama međunarodni mehanizmi pomažu u ostvarivanju onoga što sami moramo učiniti u prvom redu u vlastitom interesu. Naravno, ako želimo ići putem prema Europskoj uniji. U suprotnom, pred nama ima još jedan put. Ali, taj put vodi u prošlost, u izolaciju, u besperspektivnost.

Ja ne želim biti predsjednik Hrvatske koja će svoju budućnost tražiti u prošlosti, koja će svoje mjesto pod suncem tražiti ne u zajednici s drugima, nego protiv drugih!

Eto, tako ja vidim stvari. A sada da još pokušam odgovoriti i na pitanje koje ste mi postavili, definirajući temu mojega izlaganja. Dakle: usporava li Hrvatska na svome putu prema Europskoj uniji?

Ja sam i dalje uvjeren da je naša opredijeljenost za Europsku uniju izvan svake sumnje. I dalje vjerujem da se Hrvatska nepovratno opredijelila za demokraciju, ljudska prava i pravnu državu. Ne prihvaćam nikakva kolebanja na našem putu prema ujedinjenoj Europi. No, priznajem da je na tom putu bilo posrtanja koja su, svakako samo privremeno, usporila naše korake. U ovom trenutku čini mi se najvažnijim ponovno uspostaviti našu vjerodostojnost.

A to nećemo učiniti ako počnemo trčati, nego samo ako uklonimo svaku sumnju, i onu opravdanu, i onu koja možda nije opravdana, u naša temeljna opredjeljenja.

Na to nas upućuju i poruke s jučerašnjeg summita Europske unije u Kopenhagenu. A te poruke su više nego jasne: nas očekuju u Europskoj uniji, u to nema i ne može biti nikakve sumnje. Kada će to biti, odredit ćemo dobrim dijelom mi sami, jer iz Kopenhagena su nam rekli:

očekujemo od Hrvatske da ispuni svoje europske obveze.

Odnosno, da to formuliram drugim riječima, Europska unija nam poručuje, i to ne po prvi puta: nisu dovoljne riječi, očekuju se djela. Naravno, u prvom redu u onim područjima o kojima sam govorio.

Ja pozdravljam donošenje nacionalnog programa pridruživanja Europskoj uniji. Shvaćam ga kao neku vrstu pisma namjere povezanog s popisom zadataka, dakle više ili manje obećanjem koje je u isto vrijeme usmjereno na domaću javnost i na ujedinjenu Europu. Ali, ponavljam još jednom, da ne bi bilo apsolutno nikakve zabune: Europa nas ne ocjenjuje temeljem onoga što želimo i što obećavamo, nego samo i isključivo temeljem onoga što učinimo.

Znam da je odluka o podnošenju kandidature za članstvo u Europskoj uniji naša, i samo naša, suverena odluka. Što se toga tiče, mi možemo kandidirati i sutra. Nitko nas neće spriječiti. Niti hoće, niti može. Mene, međutim, zanima kako će ta kandidatura biti primljena, kakva će biti reakcija na nju.

I zato ne mogu i neću zatvarati oči pred savjetima što ih dobivamo praktično svakodnevno, a koji kažu: odaberite vrlo pažljivo trenutak kada ćete kandidirati. Jer, Europa je poslije Kopenhagena zasićena proširivanjem, a vi neke ključne stvari koje vas legitimiraju kao vjerodostojnog kandidata, još uvijek niste napravili.

Iduća će godina na hrvatskom putu prema Europskoj uniji vrlo vjerojatno biti od iznimne važnosti. Ja pozivam na to da surađujemo sa svima koji nam na tom putu mogu biti od koristi i pomoći – i to kako sa sadašnjim članicama Unije, tako i sa zemljama koje će za članstvo tek kandidirati.

Pozivam na to da se izgrađivanjem naše uloge u regiji profiliramo kao zemlja koja će biti motorna snaga izgrađivanja istinske demokracije u ovom dijelu svijeta.

Pozivam na poduzimanje konkretnih koraka koji će s jedne strane ukloniti i najmanje sumnje u našu temeljnu europsku opredijeljenost, a koji će s druge strane potvrditi našu spremnost na prihvaćanje i provođenje u praksi europskih standarda.

Posebno naglašavam važnost provođenja u praksi, jer mi možemo donijeti najbolje zakone i propise, ali ako praksa bude u raskoraku s njima, Europa će se udaljavati od nas, umjesto da joj se mi približavamo.

Na kraju, u čvrstoj želji da Hrvatska ubrza svoj put prema Europskoj uniji, izražavam nadu da će trenutak podnošenja kandidature biti odabran u skladu s dugoročnim interesima naše zemlje i svih njenih građana i da ćemo i odabirom toga trenutka znati demonstrirati zrelost političkog promišljanja i vjerodostojnost naših opredjeljenja. Oboje je nezaobilazno, ako želimo da naša kandidatura bude ozbiljno shvaćena i na odgovarajući način prihvaćena.

Dugotrajna šutnja bila bi najgori mogući odgovor. Radeći dosljedno, energično i hrabro, s jasnom vizijom i sviješću o njenim implikacijama, moramo učiniti sve da bismo takav odgovor izbjegli.

Čak ako se pri tome moramo odreći nekih kratkoročnih ambicija i osloboditi nekih dugovječnih iluzija.

Hvala!