Gospođe i gospodo,

dragi prijatelji,

Okupili smo se ovdje, na mjestu koncentracijskog logora Jasenovac, da bismo komemorirali obljetnicu proboja velike skupine njegovih logoraša pri kraju Drugog svjetskog rata.

No, to je samo neposredni povod. Mi smo se okupili i zato da se sjetimo svih znanih i neznanih žrtava fašizma i svih boraca protiv fašizma kojima zahvaljujemo što je Hrvatska godine 1945. bila na strani pobjednika. Da budem posve precizan: bili smo tada na strani pobjednika ne iz neke računice, ne zato što smo procjenjivali da će Saveznici pobijediti, pa smo se svrstali uz njih, nego zato što je ta njihova strana ujedno bila i jedina strana na kojoj smo mogli biti.

Onome kome je bilo stalo do slobode i do budućnosti njegovog naroda mjesto je moglo biti samo i jedino na strani antifašističke koalicije – na oslobođenom području s oružjem u ruci, ili u ulozi pomagača iza linija fronte, to je svejedno.

Dakle, danas smo ovdje i da odamo dužnu počast svima koji su se borili protiv fašizma i onima koji su pali kao žrtve fašizma. Mjesto na kojem se nalazimo bilo je jedno od najvećih stratišta u vrijeme države koja je možda bila zamišljena kao hrvatska, ali koja – takva kakva je bila – doista nije bila hrvatska.

Nema ni smisla, ni potrebe licitirati brojem ubijenih, kao ni podacima o tome koliko je pripadnika koje nacije ili nacionalnosti ovdje likvidirano na krajnje brutalan, normalnom čovjeku upravo nezamisliv način.

I jedno jedino ljudsko biće ubijeno samo zbog toga što pripada ovoj ili onoj naciji, ovoj ili onoj vjeri, ili zato što misli drugačije od svoga krvnika, previše je. A u Jasenovcu se ubijalo samo i jedino zbog toga – zbog toga što je netko bio Srbin, Židov, ili Rom, ili pak Hrvat koji se nije slagao s idejama tadanjih vlastodržaca u Zagrebu.

Ubijalo se na tisuće i desetke tisuća; ubijalo se civile – muškarce i žene, stare i mlade, pa i djecu. Ja znam da vama koji ste se okupili ovdje, sve to ne moram govoriti. Vama je to dobro poznato, a ima među vama i onih koji su strahote Jasenovca iskusili na vlastitoj koži. Ali, ja neke stvari naprosto moram reći, i to moram ih reći cijeloj hrvatskoj javnosti, pa i svijetu.

Moram reći da današnja Hrvatska ni u čemu nije sljednik one državne tvorevine iz vremena Drugog svjetskog rata koja je nažalost imala hrvatsko ime.

Moram reći da se ovdje, u Jasenovcu, ali ne i samo ovdje i ne i samo tada, ubijalo u ime ideje hrvatske države.

Ideja vlastite države velika je i veličanstvena ideja. Hrvati su je kroz duga stoljeća nosili u svojim srcima. Sada napokon živimo u svojoj državi, u slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi. Obranili smo je u nametnutom, brutalnom ratu.

Reći ću još jednom: ideja vlastite države velika je ideja. No, nema te ideje koja bi mogla opravdati ubijanje nevinih, da budem precizan: politiku ubijanja nevinih. To je naprosto nedostojno i nedopustivo.

Danas i ovdje, upravo ovdje, u Jasenovcu, kao predsjednik Republike Hrvatske želim izraziti svoje duboko žaljenje zbog nevinih žrtava koje su pale od ruke onih koji su zloupotrijebili ideju hrvatske države kao pokriće za ubojstva, pljačke i progone – bilo kada i u bilo kojem kontekstu.

To je moja poruka, s ovog mjesta, hrvatskom narodu, svim građanima Republike Hrvatske i cijelom svijetu.

Znamo što se događalo, ne zatvaramo oči pred istinom, spremni smo suočiti se s činjenicama. Sve to pod geslom: ne zaboravljamo i nećemo dozvoliti da se ponovi!

Hrvatski narod nije i ne smije biti talac onih koji su svojim zločinima okaljali njegovo ime.

Ako zločincima dozvolimo ili čak omogućimo bijeg u anonimnost, hipoteka zločina prijeći će na cijeli narod.

To se ne smije dogoditi!

U tome ne smiju uspjeti ni oni koji bi nas htjeli uvjeriti da je većina hrvatskog naroda podržavala ustaški režim, što je povijesna neistina, ni oni koji pokušavaju koprenom isforsiranog, nametnutog zaborava prekriti zločine počinjene na hrvatskoj strani u vrijeme Domovinskog rata.

Naturaju nam zaborav i povijesne falsifikate u ime tzv. općehrvatske pomirbe. Današnjim generacijama pomirba nije potrebna. Ni odijum fašizma, ni slava antifašizma nisu automatski prešli s očeva na sinove i unuke.

Sukobi prošlih generacija nisu i ne smiju postati sukobima današnjih. Ali, nove podjele na liniji sučeljavanja fašizma i antifašizma mogli bi obnoviti upravo oni koji uporno i agresivno, i opet zloupotrebljavajući hrvatsko ime, nastoje rehabilitirati kvislinški režim što je bio uspostavljen u Hrvatskoj godine 1941.

Nema i ne može biti rehabilitacije ustaštva i fašizma!

Nema i ne može biti rehabilitacije onih koji su ovdje u Jasenovcu ubijali nevine ljude, reći ću još jednom, samo zato što su bili Srbi, Židovi ili Romi, ili pak Hrvati koji su se usudili misliti drugačije od ustaškog vodstva.

Povijest je rekla što o njima misli. Povijest ih je žigosala i otpisala, i to s pravom.

Mi ne želimo biti zarobljenici ideologije krvi i tla, etnički čistih država i superiornih, odnosno inferiornih rasa i naroda. Povijesno zlo ima i može imati mjesta u današnjici samo u ulozi upozorenja. Ono nikako i nikada ne smije postati dijelom aktualnih političkih kretanja i stremljenja.

Mi želimo ući u ujedinjenu Europu.

To je Europa sazdana na antifašističkom temelju, Europa ljudskih prava i sloboda, Europa demokracije, multinacionalnosti, multikulturalnosti i multireligioznosti. To je Europa u kojoj se granice otvaraju, a manjine, na čije se pripadnike još nedavno sumnjičavo gledalo kao na drugačije, postaju mostovi povezivanja. To je Europa kojoj stremimo i u koju ćemo ući!

I nitko nas u tome neće spriječiti, najmanje oni koji danas, nakon što su puno jedno desetljeće «ognjem i mačem» mijenjali povijest, licemjerno ustaju protiv revidiranja povijesti.

Činjenica je da su u Hrvatskoj srušene tisuće spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. Činjenica je također da naša djeca i danas još uče iz udžbenika u kojima neće naći istinu o Drugom svjetskom ratu. Tome mora doći kraj. Stvari treba, jednom za svagda, postaviti na mjesto kamo pripadaju.

To je naš dug vama, antifašističkim borcima i žrtvama fašizma.

To je naš dug mladom naraštaju kojega moramo osposobiti da se uhvati u koštac s problemima današnjice, oslobođen tereta povijesnih lutanja i sporenja.

To je naš dug slobodnom i demokratskom svijetu čijim sastavnim dijelom danas jesmo, ali to želimo i ostati.

Oni koji bi nas željeli vratiti u neprozirne, krvave magle prošlosti, koji bi htjeli naše mlade ljude pretvoriti u zarobljenike falsificirane povijesti i kojima bi odgovaralo da se Hrvatska vrati u izolaciju, često su neugodno glasni i agresivni. Oni nisu bez utjecaja. Ali, oni su ipak manjina.

Većina – to smo mi.

Tako jest i tako će ostati.

Na izborima se mogu mijenjati stranke, mogu se mijenjati ljudi, ali ne mogu se, ne smiju se i neće se mijenjati temeljne vrijednosti na kojima počiva Republika Hrvatska!

Živjeli!