Poštovani gospodine,
cijenjene gospođe i gospodo,

Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv vaše ugledne zaklade da s vama podijelim svoja razmišljanja o hrvatskom putu u Europu. To je tema koja je, kao što možete i misliti, za nas od osobite važnosti. Nadamo se, da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju za nekoliko godina, događaj koji neće biti nezanimljiv ni za zemlje članice Unije, među kojima Hrvatska posebnu pozornost poklanja Njemačkoj.

Mislim da nismo neosnovano pretenciozni, ako kažemo da neće samo Europska unija nešto dati Hrvatskoj, nego da i Hrvatska ima što ponuditi Europskoj uniji. Time sam zapravo na određeni način definirao i naše viđenje hrvatskog puta u ujedinjenu Europu. Onako, kako mi vidimo, zamišljamo i koncipiramo taj put, to je dvosmjerna ulica, to je uzajamni proces davanja i dobivanja.

Mi sebe, dakle, ne vidimo isključivo u ulozi molitelja, već i u ulozi budućeg aktivnog člana koji itekako razmišlja o Europskoj uniji, o njenim dosezima i dilemama, koji ima svoju viziju Europske unije i koji je spreman dati svoj promišljeni doprinos definiranju identiteta Unije.

Podsjetit ću ukratko na prijeđeni put. Godine 2000. na tzv. Zagrebačkom summitu, prvom sastanku na vrhu zemalja članica tada još Europske zajednice, koji je održan izvan kruga članova Zajednice, Hrvatska je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Time je učinjen prvi ozbiljan korak koji nas je usmjerio prema europskoj integraciji. Naglašavam: prvi korak.

Naša javnost u velikom postotku podržava europsku orijentaciju Hrvatske. Čini to i najveći broj političkih stranaka, iako – to moram jasno reći – najveća oporbena stranka, ona koja je bila na vlasti do izbora godine 2000., šalje različite signale. S jedne strane njeni čelnici tvrde kako njihova privrženost ujedinjenoj Europi ne dolazi u pitanje, no kada se u našem parlamentu odlučivalo o ratifikaciji spomenutog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ta je stranka bila protiv.

Mi ćemo relativno skoro imati parlamentarne izbore i ja očekujem kako će naše članstvo u Europskoj uniji biti jedna od tema predizborne kampanje.

Inače, što se tiče podrške javnosti koja je, spomenuo sam maločas, zamjerno visoka, mislim da bi bilo realno predvidjeti kako će ta podrška donekle opasti kako se bude približavao trenutak našeg ulaska u Uniju i kako naši građani budu shvaćali da ulazak u Uniju ima svoju cijenu. No, u osnovi, nikakve korjenite promjene u raspoloženju naše javnosti neće biti.

Ovo variranje, ali ne i nestajanje podrške, nešto je što će upravo vama u Njemačkoj biti jasno i blisko. Naime, mislim da ne griješim kada kažem da su vaši današnji sugrađani u nekadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici od ujedinjenja i uključenja u tzv. zapadni svijet očekivali gotovo trenutne i samo pozitivne promjene, pa su potom u izvjesnoj mjeri bili šokirani problemima tranzicije iz «tvrdog» socijalističkog modela u kapitalistički.

I Hrvatska je zemlja u tranziciji. U vrijeme bivše Jugoslavije naš je model socijalizma doduše bio neusporedivo blaži i liberalniji od onoga u DDR-u, no većina naših građana također je od kapitalizma očekivala trenutno poboljšanje. Jednako tako, ta većina, mada je danas već suočena, ponekad i prilično bolno, s realnostima tranzicije, očekuje i od članstva u Europskoj uniji, da tako kažem, bolji život, i to odmah. Mi, naravno, znamo da će pozitivni efekti članstva u Uniji doći, ali da će prije toga trebati progutati i poneku «gorku pilulu». Spoznaja o tim gorkim pilulama mogla bi i kod naših građana biti uzrokom manjem kolebanju u podršci našem ulasku u Uniju koje spominjem. No, ponavljam, nikakvih bitnih promjena u pozitivnom stanovištu prema Uniji neće biti.

Na osnovi takvog raspoloženja hrvatska je vlada početkom ove godine podnijela aplikaciju za članstvo u Europskoj uniji i taj je naš zahtjev, da tako kažem, ušao u proceduru, tj. proslijeđen je na ocjenu Europskoj komisiji. Već i sama ta činjenica govori o tome da naš Europski put nije samo želja, samo vizija, nego da je to realnost, da mi na tome radimo i da se rezultati te naše aktivnosti u redovima Unije vide, cijene i priznaju.

U osnovi ono što mi radimo i što moramo raditi, to je prihvaćanje i provođenje Europskih standarda – kako u gospodarstvu, tako i u drugim sferama života, uključujući političku. Naši su ekonomski pokazatelji, u kontekstu onoga što Unija od nas očekuje, dobri i mi smo ih ostvarili čak i malo brže, no što se to od nas očekivalo. Trenutno radimo na velikom poslu u sferi zakonodavstva. Moramo, naime, naše zakonodavstvo prilagoditi onome zemalja članica Europske unije. Ponavljam, to je golem posao, no počeli smo i napredujemo i na tom polju.

Određenih problema imamo još s tzv. političkim uvjetima. To je na prvi pogled paradoksalno, jer dok za ispunjavanje drugih uvjeta treba najprije stvoriti potreban ambijent, ako to mogu tako nazvati, a potom u tome ambijentu postići i pokazati vrlo konkretne rezultate, kod političkih uvjeta za njihovo je ispunjenje u prvom redu potrebna politička volja, drugim riječima: odlučnost vlade.

No, kako se politički uvjeti odnose na osjetljiva pitanja koja izviru iz nasljeđa nedavnih ratova, a kako je hrvatska vlada – koalicija, ne treba čuditi da je političku volju ponekad sve prije nego jednostavno postići. Govorim o suradnji s Haaškim sudom za ratne zločine, o povratku svih izbjeglih i prognanih, o vraćanju imovine povratnika – da spomenem samo ono najdelikatnije.

No, mi smo svjesni da će nas se na tim pitanjima vrlo rigorozno ocjenjivati i mi ćemo i političke uvjete ispuniti. Reći ću i ovdje nešto, što često ponavljam kada govorim o ovoj temi. Mi ćemo surađivati s Haaškim sudom u vlastitom interesu, jer samo individualiziranjem odgovornosti možemo spriječiti uspostavljanje kolektivne krivnje cijelog naroda.

Mi ćemo omogućiti povratak svih izbjeglih i prognanih koji se žele vratiti i stvorit ćemo uvjete u kojima će oni moći nesmetano raspolagati svojom imovinom – i opet u vlastitom interesu. Jer, tek ako to učinimo, dokazat ćemo i Europi i svijetu da smo zemlja stabilne i zrele demokracije, zemlja u kojoj zakoni vrijede jednako za sve i u kojoj se poštuju ljudska prava.

Rekao sam uvodno da mi ponešto možemo i dati Europi. Možemo, ponajprije, ponuditi Hrvatsku kao uporišnu točku za građenje mira i stabilnosti u regiji, za uspostavljanje i širenje regionalne suradnje. Ne moram podsjećati da je područje bivše Jugoslavije bilo poprište krvavih ratova u kojima se raspala nekadašnja federacija. Posljedice tih ratova su mržnja, nestabilnost, nepovjerenje. Vjerujem kako smo mi sposobni pokazati da se može prevladati nasljeđe nedavne prošlosti i da se može surađivati, na osnovama ravnopravnosti, uz uvažavanje i ostvarivanje obostranih interesa.

Možemo, potom, bez imalo pretencioznosti i nametanja bilo kome svojih rješenja, biti neka vrsta uzora drugim zemljama regije koje također imaju europske ambicije. Naime, poslije izbora godine 2000. Hrvatska je odlučno krenula putem pune demokracije, opredjeljujući se za vladavinu prava. Iako osobno nisam do kraja zadovoljan postignutim rezultatima, jer mislim da smo i mogli i morali napraviti više, mi imamo rezultate i oni su vidljivi. Uvjeren sam da i ono što smo do sada ostvarili može djelovati inspirirajuće i poticajno za druge zemlje regije koje također vide ujedinjenu Europu kao svoj cilj.

I, napokon, u ulozi motorne snage koja će povući regiju u smjeru Europske unije, ne odstupajući pri tome od načela individualnog vrednovanja i pristupanja svake zemlje kandidata, možemo pomoći Uniji da dovrši proces svojeg integriranja. Ne moram vas, svakako, uvjeravati da ujedinjavanje Europe neće biti završeno tako dugo, dok u tu integraciju ne uđu i zemlje jugoistoka Europe.

Sudbina je naše generacije da živimo u burnim vremenima, u vremenima korjenitih promjena, u svijetu koji se mijenja. Europa u koju ulazimo vjerojatno nije i neće biti baš u svim aspektima ona Europa koju smo imali pred očima kada smo trasirali svoj put prema njoj. Ujedinjena Europa opet jednom traži svoj identitet, suočena s izazovima o kojima je jedva tko mogao i razmišljati još samo prije nekoliko godina.

Na nama je odgovorni zadatak da sudjelujemo u formiranju novog zajedničkog europskog identiteta, ali i da ga učvrstimo i obranimo u uvjetima pojavljivanja novih centara svjetske moći koji jedva sakrivaju ambiciju da postanu neupitni i neprikosnoveni.

Tu želim biti posve jasan i precizan: ujedinjena Europa ne treba se, pa čak i ne može se graditi u suprotnosti sa bilo kime. Konkretno: ujedinjena Europa ne treba biti u bilo kakvoj opoziciji prema Sjedinjenim Državama, ali u isto vrijeme ona ne smije ni dozvoliti da postane bilo čiji instrument, pa tako ni instrument Sjedinjenih Država.

Širenje Europske unije mora, dakle, biti u funkciji izgradnje ujedinjene Europe koja ne mora i ne treba nikome biti konkurent ili suparnik, ali ni bilo čija produžena ruka. No, da bi već sutra mogla biti poželjan i ravnopravan, a to znači i respektabilan partner Sjedinjenim Državama, Rusiji, Kini, ili Indiji ujedinjena Europa ne smije dozvoliti da proces širenja u nju unese klice bilo kakvih podjela.

Hrvatska odlučno odbija podjelu na «staru» i «novu» Europu. Po mojem dubokom uvjerenju, Europa ili jest, ili nije.

Mi ćemo se sigurno složiti o tome da ujedinjena Europa, mada otvara, a time i praktično briše granice, neće izbrisati države koje je čine. Ujedinjena Europa može i mora biti Europa suverenih država koje će svojom slobodnom voljom dio svojega suvereniteta prenijeti na organe i institucije Europske unije. U takvoj Europi svaki će narod živjeti u ukupnosti svojega kulturnog korpusa, a rat će, kao sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva, biti isključen.

No, ujedinjena Europa, Europa suverenih država, ipak mora naći načina da demokratskim putem koncipira i formulira vlastitu politiku, da je artikulira jednim jezikom i da je provodi kroz zajedničke mehanizme. Europsko zajedništvo mora se manifestirati kako na polju zajedničke vanjske politike, tako i obrane. Sve je to proces, to su stvari koje se ne mogu ostvariti od danas na sutra. No, to je nešto što se mora ostvariti, ako ne želimo da ujedinjena Europa ostane tek malo više od započetog, ali nedovršenog ambicioznog koncepta, ili – da budem malo ekstreman u izrazu – tigar od papira.

Ako se glas ujedinjene Europe bude čuo u forumima Ujedinjenih naroda kao usklađeni zbor glasova zemalja, njenih članica, bit će jači i čut će se bolje. Ujedinjena Europa mora biti u stanju pomiriti i zadovoljiti interese i potrebe svih zemalja članica, velikih i malih. Upravo Hrvatska, kao mala zemlja, ima itekako razloga da inzistira na načelu jednakosti u pravima svih članica Unije, baš kao što nema nikakvog razloga odstupiti od načela jednakopravnosti i ravnopravnosti malih i velikih, razvijenih i nerazvijenih, kako u Ujedinjenim narodima, tako i na svjetskoj sceni.

Evo, tako ja vidim naš put, hrvatski put prema ujedinjenoj Europi. Na tome putu očekujemo pomoć i podršku kako tranzicijskih zemalja koje su njime prošle i već su ušle u članstvo Europske unije, tako i od naših tradicionalnih prijatelja, «starih» članova Unije, među kojima na istaknutom mjestu vidim upravo Njemačku.

Mislim da Republika Hrvatska zaslužuje pomoć.

Uvjeren sam da kao članica Europske unije Hrvatska može ne samo ostvariti jedan od svojih strategijskih ciljeva, nego biti od koristi i Uniji.

Siguran sam da Njemačka to zna i prepoznaje.

Hvala!