Vaše ekselencije, gospođe i gospodo,

Drago mi je što mogu iskoristiti govornicu Svjetskog gospodarskog foruma koji se bavi razmatranjem teme što je definirana kao «Europske nove granice - od Atene do Soluna» da bih iznio neka svoja razmišljanja o europskim perspektivama.

Osobito mi je drago što je Svjetski gospodarski forum odlučio jedno posebno zasjedanje posvetiti problematici jugoistočne Europe, naravno u kontekstu širenja Europske unije i priključenja preostalih zemalja ovog područja Uniji. Za moju zemlju, Hrvatsku, koja je - kao što znate - podnijela službenu kandidaturu za članstvo u Uniji početkom ove godine, europske su perspektive, usudio bih se reći, pitanje svih pitanja.

Ja nimalo ne dvojim hoće li Hrvatska biti primljena u članstvo Europske unije. Znamo što su europski standardi, znamo što treba učiniti da bismo im se prilagodili i da bismo ih prihvatili, mi na tome radimo i mi ćemo zadatke koji su pred nama ispuniti. Možda i brže nego što to ponetko izvan Hrvatske očekuje. Mene u ovom trenutku više muči pitanje kakva je Europa u koju ulazimo, odnosno kakve su perspektive ujedinjene Europe u današnjem svijetu.

Jer, o tome kakva jest, odnosno kakva će biti Europa kojoj se želimo priključiti u mnogome ovisi i odgovor na pitanje kada ćemo se i kako mi, zemlje jugoistoka starog kontinenta, u tu Europu uključiti - svaka za sebe, ali i kao regija. Moram naglasiti ovo: svaka za sebe. Smatram, naime, da načelo individualnog pristupa i individualnog vrednovanja napretka što ga pojedine zemlja ostvaruje na putu u ujedinjenu Europu i dalje ostaje ključno i nezaobilazno pri dovršavanju procesa ujedinjavanja Europe.

To nikako ne znači kako želim nužnost regionalne suradnje staviti u drugi plan. Hrvatska je dobro shvatila što ta suradnja znači i kolika je njena važnost. Kada to kažem onda ne mislim, barem ne u prvom redu, na to da Europska unija upravo regionalnu suradnju postavlja kao jedan od ključnih kriterija na osnovi kojih procjenjuje zrelost neke zemlje u ulozi kandidata za članstvo u Uniji.

Imam prije svega u vidu činjenicu da je regionalna suradnja u interesu svake pojedine zemlje koja u nju ulazi, ali, razumije se samo po sebi, i u interesu regije. Ta nam suradnja pruža mogućnost razmjene iskustava na našem putu prema članstvu u Europskoj uniji, a ujedno nam otvara i put prema rješenjima otvorenih pitanja u našim bilateralnim odnosima, pitanja koja nose u sebi potencijal da prerastu u smetnje na putu u Europu. Na području bivše Jugoslavije, to želim osobito naglasiti, regionalna suradnja ima i dodatnu dimenziju u kontekstu prevladavanja posljedica ratova koji su potkraj prošlog stoljeća bjesnili tim područjem.

Ja često volim upozoravati da ne treba samo razmišljati o tome što članstvo u Uniji donosi nama koji ćemo tek postati članovima. Vrijedi reći i to da i mi nešto dajemo Uniji, dakle da je proces našeg ulaska u ujedinjenu Europu u isto vrijeme proces dobivanja i davanja. Samom činjenicom našeg priključivanja mi otvaramo šansu za zaokruživanje, za dovršavanje projekta ujedinjene Europe, jer Europa neće biti do kraja ujedinjena tako dugo dok svoje mjesto u njoj ne nađu i zemlje njenog jugoistoka.

S druge strane, jačanje regionalne suradnje otvara mogućnosti za brže provođenje radikalnih reformi koje su zemljama našeg područja potrebne kako bismo s jedne strane uspješno završili proces tranzicije, a s druge - isto tako uspješno stvorili preduvjete za naš ulazak u Uniju. Jasno je, da bismo mi mogli i svaki za sebe graditi demokraciju, jačati vladavinu prava i provoditi politiku poštivanja ljudskih prava, kao i afirmirati u praksi tržišno gospodarstvo. Ali, isto je tako jasno, da ćemo to sve moći uraditi i brže i lakše, budemo li na tome planu surađivali. Siguran sam da spremnost za to postoji u svim zemljama regije.

No, unatrag nekoliko mjeseci dobili smo i jedan novi zadatak. Mi moramo već sada razmišljati o tome kakva je naša uloga u redefiniranju europskog identiteta. Moramo tražiti način kako da najbolje pomognemo prevladavanju podjela koje su se pokazale unutar Europske unije u kontekstu vojne intervencije u Iraku. Moramo se, napokon, priključiti onima koji traže odgovor na pitanje kakva treba i kakva može biti ujedinjena Europa u svijetu koji se mijenja.

Duboko sam uvjeren da će perspektive ujedinjene Europe u mnogome ovisiti o tome u kojem ćemo smjeru graditi tu Europu i hoćemo li zajedničku Europsku kuću podići do krova ostajući samo na onim temeljima na kojima ona danas počiva, ili dodajući tim starim temeljima i neka ojačanja.

Smatram da stari temelji ostaju osnova. Ali, također smatram da ih trebamo učvrstiti kako se naša zajednička kuća ne bi nagnula ne jednu stranu, svejedno na koju, nego kako bi ostala uspravna. Konkretno: ujedinjena Europa ne može se zasnivati niti na suprotstavljanju bilo kome, ali ni na tome da postane bilo čija produžena ruka. Ujedinjena Europa će ostati zbroj svojih članica, ali će i postati više od toga - samostalan subjekt koji će imati svoju politiku i koji će govoriti jednim jezikom.

Takva Europa, naglašavam, nikome neće biti neprijatelj, ali ona može i mora biti pouzdan partner.

Treba poželjeti da ujedinjena Europa preuzme i ulogu onoga koji svojim potencijalima potiče i druge da razviju svoje mogućnosti, dakle ona može biti, ja bih to tako nazvao - konstruktivna konkurencija. Govorim o konkurenciji današnjim velikima, ali i onima koji će sutra postati veliki, naravno ne samo o konkurenciji, nego i o partnerstvu koje sam već spomenuo.

Napokon, ujedinjena Europa koja mora smoći političku volju, snagu i mudrost da pomiri nacionalne interese svojih članica i svoj, jedinstveni Europski interes, može i mora postati šampion borbe za reafirmiranje načela jednakosti i ravnopravnosti - najprije unutar svojih vlastitih mehanizama, ali onda i u cijelom svijetu, pri čemu svakako mislim i na buduću ulogu ujedinjene Europe u Ujedinjenim narodima. Mislim da je to, u kontekstu aktualnih kretanja na međunarodnoj sceni, osobito važno. Ići ću i korak dalje: dugoročno gledano, to je iznimno važno, jer će upravo o tome ovisiti perspektive ujedinjene Europe.

Što se Hrvatske tiče, mi smo spremni dati svoj doprinos kako napretku u regiji, tako i dovršavanju procesa ujedinjavanja Europe - ulaskom u Europsku uniju. Spremni smo već danas raditi i na tome da jačaju kohezioni mehanizmi Unije, da se prevladavaju nepotrebne i nametnute podjele između njenih starih i novih članova i da Unija postane jedan od nezaobilaznih temeljnih kamena promijenjenog svijeta u kojemu će, međutim, načelo ravnopravnosti velikih i malih, jakih i slabih i dalje vrijediti i u kojemu argument snage nikada neće zamijeniti snagu argumenta.

Hvala!