Poštovani uzvanici,

Gospođo ambasadorice Države Izrael,

dame i gospodo,

Okupljeni smo danas ovdje, kao svjedoci dodjele jedinstvenih priznanja, titule «Pravednika među narodima». Odvažni, plemeniti ljudi jakih moralnih načela bili su spremni izložiti se opasnosti pružanjem pomoći Židovima u doba nacističkih progona.

Bilo je to opasno, jer zakoni su određivali osobito oštre kazne za to.

No, ipak, mnogi su izlagali svoj život pomažući progonjenim Židovima.

Nakon završetka najveće nesreće što je zadesila Židove tijekom njihove teške povijesti, uspostavljena je 1948. godine Država Izrael, kada su Židovi mogli odati i službeno priznanje hrabrosti i plemenitosti spasitelja. Tako je nastala zamisao o proglašavanju spasitelja Pravednicima među narodima svijeta.

Odličje za Pravednike sastoji se od medalje i povelje o priznanju. Pravednikom među narodima svijeta može biti proglašena samo nežidovska osoba koja je u vrijeme Holokausta pružila odlučujuću pomoć izlažući svoj život i sigurnost opasnosti od progona prema odredbama rasnih zakona.

Naslov Pravednika osigurava pravo na postavljenje u parku na prostoru Yad Vashema u Jeruzalemu ploče s imenom Pravednika i imena zemlje iz koje potječe.

Do sada je ukupno proglašeno oko 16000 Pravednika i među njima i nekoliko desetaka iz Hrvatske.

Ovo priznanje najveće je odličje koje ne-Židov može primiti od Države Izrael. Ono simbolizira zahvalnost i vječno sjećanje na žrtvu što su je Pravednici podnijeli za spas Židova kao naroda.

Stoga je na medalji koja se uručuje Pravedniku upisana talmudska rečenica : Onaj koji je spasio jednu osobu, kao da je spasio čitav Svijet.

Najdublja je smisao ovog odličja u vječnoj vezi koja nastaje između Pravednika i židovskog naroda.

Židove se najprije sustavno lišavalo osnovnih prava, diskriminiralo ih se na svakom koraku, a potom se prišlo tzv. konačnom rješenju – slanju u koncentracijske logore u kojima ih se u tisućama, desecima i stotinama tisuća, milijunima - ubijalo.

Holokaust nije nastao preko noći. Antisemitizam koji mu je prethodio, nažalost, neodvojiv je dio europske povijesti. Nema europskog naroda koji ne bi imao dužih ili kraćih antisemitskih razdoblja ili događaja.

Naša mlada generacija mora znati da je ustaški režim koji je uspostavljen uz pomoć njemačkog i talijanskog okupatora, na području kojega je držao pod svojom kontrolom, radio isto što i Hitlerovi nacisti – možda samo malo manje organizirano.

I ovdje Židovima je najprije zabranjivano ovo ili ono, na primjer nisu smjeli stanovati u središtu grada, nisu smjeli posjedovati radio prijemnike i telefone, izbacivali su ih s posla, a potom su sakupljani i u transportima slani u logore smrti, od kojih je najpoznatiji bio Jasenovac.

Treba reći i to, da su u logorima završavali ne samo Židovi, nego i Srbi, Romi, a i Hrvati koji su bili politički protivnici ustaštva.

No, kao i posvuda, i u Hrvatskoj je bilo poštenih, a usto i odvažnih ljudi.

Vidjeli su, a neki i samo naslutili, što se događa i pružili su ruku spasa svojim židovskim sugrađanima.

Nisu pri tome mislili na sebe, odnosno svjesno su ugrozili vlastite živote, ali nisu se htjeli pomiriti s nepravdom i nasiljem.

Više desetina tisuća progonjenih europskih Židova (prema nekim procjenama i mnogo više, do nekoliko stotina tisuća), među njima i nekoliko stotina u Hrvatskoj, spašeno je uz pomoć crkvenih vlasti i ureda za useljenje, te dobrotom i hrabrošću Pravednika među narodima, ne-Židova koji su, zanemarujući nemoralne zakonske zabrane, spašavali Židove od progona.

Ali povjesna je istina da je najveći broj židova na prostoru tzv. NDH spašen njihovim aktivnim sudjelovanjem u antifašističkoj borbi.

Svi moraju znati i čuti, a posebno mladi  pravu istinu o onome što se događalo u prošlosti, pa i u Drugom svjetskom ratu, da znaju kako ima onih čijih se djela moramo stiditi, zbog čega sam ja, kao predsjednik Republike Hrvatske,  u Izraelu izrekao javnu ispriku i žaljenje, ali i da ima onih na koje moramo biti ponosni.

Skupina takvih ljudi, časnih i hrabrih ljudi, danas je među nama.

Želio bih da nitko od nas ovdje prisutnih ne zaboravi današnji dan, da ne zaboravi zašto smo se okupili, da ne zaboravi ove hrabre ljude koji su nam pomogli da današnja Hrvatska može uzdignutog čela biti član demokratske zajednice naroda i država.

Mi ne smijemo zaboraviti prošlost, ni ono što je u njoj bilo slavno, ali ni ono što obično nazivamo njenim tamnim stranicama. Mi ne smijemo dozvoliti tzv. povijesnim revizionistima da prošlost falsificiraju.

Ne kaže se bez osnova da je onaj tko ne nauči lekciju iz povijesti, osuđen da tu povijest ponavlja.

Povijest Židovskog naroda, ne i samo njega, ali njega najviše, u Drugom svjetskom ratu bila je užasna.

Ta se povijest nikada i nigdje ne smije ponoviti.

U tome će pomoći i «pravednici među narodima» kojima danas odajemo počast, obični, ali veliki ljudi koji nisu pristali na to da samo iz prikrajka gledaju što se zbiva, već su, onoliko koliko su mogli, i kada su mogli, i sami intervenirali, pretvarajući se iz svjedoka povijesti u njezine kreatore.

Neka nam njihovi primjeri budu vječna pouka.