17.10.2004. - Rimini

Govor predsjednika Mesića na konferenciji Centra Pio Manzu "Otoci bez arhipelaga"

 

Ekselencije,
gospođe i gospodo,
uvaženi gosti, 
Dozvolite mi prije svega da srdačno zahvalim na pozivu da budem gost vašeg ovogodišnjeg okupljanja. Vaš međunarodni istraživački centar nije mi nepoznat. Znam čime ste se bavili u proteklim desetljećima, baš kao što znam i to da bismo bili duhovno siromašniji bez doprinosa što ste ga dali kroz svoje djelovanje. 

Pripadam onim ljudima koji smatraju kako je istraživačka misao osobito važna u sklopu napretka civilizacije i ljudskog društva. Dapače, otići ću i korak dalje i reći kako se ne može dovoljno naglasiti uloga što je istraživačko promišljanje, kao i bavljenje interakcijom između tehnološko-idustrijskog razvoja i njegovih učinaka na ljudsku okolinu, uključujući društvenu okolinu ima kako u najširoj javnost, tako i kod političara i državnika. 

Očekujem, dakle, od ovog istraživačkog centra i u budućnosti dragocjen doprinos razumijevanju uvjeta u kojima živimo i rasvjetljavanju povezanosti između problema koji tište ovaj naš sve globaliziraniji svijet. 

Gospodarski odnosi u samim su temeljima međuljudske komunikacije. Oni su i u temeljima ljudskog društva u svim fazama njegovog razvoja. Mislim da neću pogriješiti, ako kažem da je trgovina ako ne prvi, a ono svakako jedan od prvih oblika međunarodnog komuniciranja i povezivanja, mada je ponekad bila i izvorom sukoba. 

Rekao sam već: živimo u svijetu koji je sve više povezan unutar sebe, svjedoci smo i sudionici procesa globalizacije koji je, sa svim svojim pozitivnim i negativnim učincima, naprosto nezaustavljiv. Bilo bi iluzorno boriti se protiv globalizacije samo zato, što ona ima i negativne učinke. Naš put treba biti drugačiji – prihvaćajući globalizaciju, mi moramo raditi na tome da maksimalno iskoristimo njezine pozitivne efekte, u isto vrijeme svodeći na najmanju moguću mjeru one negativne. Ako me pitate: je li to moguće, s punim uvjerenjem odgovaram: da, moguće je.  

Ali, bitno je u tome kontekstu upozoriti na činjenicu da se ne možemo baviti globalizacijom, a da ne dotaknemo pitanje globalnog razvoja. To nas opet vodi do problema nerazijenih i zemalja u razvoju. Usprkos mnogim dobrim zaključcima i nebrojeno puta iskazanim dobrim namjerama, žalosna je realnost svijeta u kojemu živimo, da se siromaštvo globalizira. Stoga ću i ovdje ponoviti nešto, što sam rekao na sastanku o financiranju razvoja u Montereyu: učinimo i razvoj globalnim procesom! 

Duboko sam, naime, uvjeren da je podjela ne one koji imaju i imat će, i one koji nemaju i ne vide šanse da ikada imaju, sve izraženija, ali i sve opasnija. 

Naglašavam još jednom: u današnjem svijetu globalizira se bogatstvo, ali se globalizira i siromaštvo. Mislim da se tome mora stati na kraj! Moramo pokazati da postoji politička volja, jer u osnovi samo o tome je riječ, da se podjela na razvijene i nerazvijene, ili drugim riječima: podjela na bogate i siromašne, počne prevladavati. 

Ne bih želio da me pogrešno shvatite. Nisam čovjek koji će za volju ideala prekinuti vezu sa realnošću. Znam da u uvjetima slobodnog tržišta i slobodne konkurencije, svi ne mogu imati jednako. Ali svi moraju dobiti mogućnost da korištenjem vlastitih potencijala, prirodnih, materijalnih i ljudskih, otvore ciklus vlastitog razvoja, da zaustave sve strmoglaviji pad u siromaštvo i ovisnost – ekonomsku, a potom i političku. 

U tome kontekstu držim kako je prvi, nezaobilazni, ali nikako ne i jedini korak otpisivanje dugova najsiromašnijim zemljama svijeta. Drago mi je što mogu konstatirati kako se čini da danas razumijevanje za takav korak postoji i u Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu. Takvo razmišljanje na tragu je spoznaje što se polako, ali uporno probija, da – naime – uzrok velikih neizvjesnosti s kojima je suočen današnji svijet leži u nesagledavanju potrebe da se uvijek vodi računa o interesima svih. 

Kažem: takvo se razmišljanje probija, ali još nije posvuda dobilo «pravo građanstva». čini mi se kao da politika ponekad još ne može shvatiti, a kamoli prihvatiti činjenicu da se napori usmjereni na stvaranje boljeg svijeta mogu objediniti samo na osnovi ravnoteže interesa, odnosno ravnomjernog zadovoljavanja interesa svih. Nikako ne – kroz maksimalno zadovoljavanje interesa samo nekih. 

To se razmišljanje može primijeniti i na sadašnju fazu borbe protiv međunarodnog terorizma, ali i na kompleks rješavanja još otvorenih pitanja u međudržavnim odnosima. I za jedno, i za drugo ključ leži u spremnost na razumijevanje drugih i u sposobnost da se egoizam, ako tako mogu reći, podredi altruizmu. 

Podsjetit ću vas na projekt dijaloga civilizacija. Taj mi se dijalog danas čini potrebnijim i važnijim no ikada u novijoj povijesti. Pogotovo, ako imamo u vidu da su sve glasnije i agresivnije teorije o sukobu civilizacija. Moja je teza da nismo svjedoci sukoba civilizacija, nego naprosto civilizacije i anti-civilizacije.  

Nemojmo se dati zavarati nacionalno - religijskim plaštem kojim se pokrivaju oni koji pokušavaju svijet baciti u kaos i anarhiju. Moram, međutim, upozoriti da je unilateralizam i podređivanje borbe protiv globalnog terorizma uskim interesima bilo jedne zemlje, bilo skupine zemalja – dugoročno gledano opasnost za stvar demokracije u svijetu. 

Dolazim iz regije koja je u nedavnoj prošlosti iskusila što je rat, što je agresija, kamo vodi i kamo može odvesti zloupotreba nacije i religije. I Hrvatska je u danima borbe za svoju samostalnost bila izložena svojevrsnom terorizmu. Stoga smo danas čvrsto usmjereni na pomaganje stabiliziranja regije i učvršćivanja demokracije, pravne države i ljudskih prava u svim zemljama nastalim na području nekadašnje jugoslavenske federacije. Svjesni smo toga da u tome moramo prednjačiti, i to ne zato što to svijet od nas traži, nego zbog nas samih. Kandidaturom za članstvo u Evropskoj uniji potvrdili smo takvu svoju trajnu opredijeljenost. 

Želimo biti uzor i pomoć drugima, a u isto vrijeme ugledat ćemo se u one koji su ispred nas kao u uzore i očekujemo njihovu pomoć. Naglašavam: pomoć, a ne pritisak, ili što bi bilo još lošije: ucjene.  

Zahvaljujem vam što ste mi omogućili da s vama podijelim ova svoja razmišljanja o svijetu u kojemu živimo i o regiji iz koje dolazim. Iznio sam samo naznake, samo natuknice, ali mislim da sam bio dovoljno jasan. Zaključno, samo još ovo: sve o čemu sam govorio, može se postići. Siguran sam u to. Ne nasjedam na priče niti o nedostatku financijskih sredstava, niti o tome kako za ovo ili ono «još nije pravo vrijeme». Odgovor je s jedne strane u preraspodjeli postojećih sredstava, a s druge - u postojanju, ili nepostojanju političke volje da se poduzmu određeni koraci.  

U Ujedinjenim narodima, ma kako nesavršeni oni bili, imamo prikladan instrument za ostvarivanje ciljeva o kojima sam govorio. Na nama je kako ćemo taj instrument iskoristiti. Kao članica svjetske organizacije Hrvatska će, u okvirima svojih mogućnosti, i dalje sudjelovati u naporima usmjerenim na stvaranje uvjeta u kojima će, na dugi rok, biti moguće kroz punu demokratizaciju međunarodnih odnosa i kroz liberalizaciju gospodarskih i trgovinskih odnosa, a uvijek u funkciji traženja jedinstva kroz različitosti, ostvariti život dostojan čovjeka za svakog pripadnika ljudske rase. Katastrofa u Darfuru, da spomenem samo jedan primjer, pokazuje koliko smo još daleko od toga cilja. No, to ne znači da od njega možemo ili smijemo odustati. Naprotiv! 

Hvala na pozornosti!