Govor predsjednika Mesića na regionalnom sastanku na vrhu pod naslovom "Razvoj međuetničkog i međuvjerskog dijaloga – važan čimbenik stabilnosti i napretka jugoistočne Europe"

Ekscelencije,
uvaženi sudionici i gosti,
gospođe i gospodo,

Ovdje, u Tirani, okupila nas je ideja koja zaokuplja pažnju ne samo nas u regiji, nego praktično i cijeloga svijeta, upravo u ovim prvim godinama novog stoljeća i tisućljeća. Neću sada podsjećati na kronologiju, neću iznositi datume i pojedine inicijative, ali reći ću jedno i to je – mislim – dovoljno: želimo li svijetu u kojem živimo osigurati mir, onda moramo shvatiti da je mir nerazdvojan i nerazdvojiv od dijaloga. A dijalog podrazumijeva toleranciju, uvažavanje drugih i drugačijih, spremnost da se u različitosti vidi bogatstvo, a ne razlog diskriminiranju bilo koje vrste.
Živimo u području što je s razlogom u ne tako dalekoj prošlosti dobilo ime «bure baruta». Živimo u regiji u kojoj je planula iskra posljednjih ratova u Evropi u dvadesetome stoljeću. Stoga je upravo za nas, i upravo sada, dijalog nešto što je nužno vezano uz naš put prema zajedničkom cilju, kojega ćemo – doduše individualno - ostvarivati, a to je ulazak u ujedinjenu Evropu.
Tema je našega okupljanja međureligijski i međuetnički dijalog. Može li nešto biti potrebnije od toga u regiji koja je na zalazu jednog i u osvit drugoga stoljeća i tisućljeća morala svjedočiti bezumnim razaranjima, nezamislivim zvjerstvima, uništavanjima egzistencija i egzistencijalne osnove tisuća, desetaka i stotina tisuća ljudi? Doista: može li? - osobito ako imamo na umu da su ratovi koji su bjesnjeli na dijelu područja nekadašnje Jugoslavije imali u sebi i elemente etničkih, pa i vjerskih sukoba?
Kada to govorim ja, naravno, ne zaboravljam ni odakle su ratovi krenuli, s kojim su ciljem pokrenuti i na kojoj je strani najveća i prvenstvena odgovornost za njih. No, ne zaboravljam, i ne mogu, a i neću ni zaboraviti, ni prešutjeti činjenicu da je bilo zločina i na strani onih koji su se branili.
Uvijek sam govorio da je bolje deset godina pregovarati, nego jedan dan ratovati. Ipak, ratovali smo. Sada se opet zauzimam za razgovor kao sredstvo prevladavanja hipoteka ratova, kao sredstvo ponovnog izgrađivanja uzajamnog povjerenja i kao sredstvo ponovnog međusobnog upoznavanja.
No, da bi razgovor imao smisla, da bi mogao donijeti rezultate i pomake, da bi mogao pomoći pretvaranju naše regije u područje mira i sigurnosti, on mora polaziti od istine, on mora svoje ishodište imati u našoj hrabrosti da se suočimo s istinom, ma kakva ona bila. Samo tada razgovor može poslužiti razgrađivanju dijelom kroz povijest nataloženih, a većim dijelom svjesno ne tako davno potaknutih animoziteta između pripadnika pojedinih naroda, odnosno vjera.
Polazeći od ideje dijaloga civilizacija, prihvaćajući ideje i poruke regionalnih sastanaka koji su se bavili suradnjom između država ovoga područja, mi s ovog susreta moramo poslati jasnu poruku da smo iskreno privrženi izgradnji dobrih međusobnih odnosa, da prihvaćamo dijalog na platformi demokracije, pravne države i promicanja, poštivanja i zaštite ljudskih prava kao jedinu vrstu komunikacije između naših zemalja i da, zaključno, otklanjamo sve oblike totalitarizma – jer on nije spojiv s dijalogom – ali i osuđujemo sve pokušaje revidiranja povijesti u funkciji rehabilitiranja poraženih i odbačenih ideja i ideologija.
No, dozvolite mi da u ovim razmišljanjima odem i korak, dva izvan naše regije. Napokon, mi smo dio Evrope, a Evropa je dio svijeta. Živimo u vrijeme globalizacije i sve izraženije međuzavisnosti i uzajamne uvjetovanosti. Nemoguće je stoga samo u jednome dijelu svijeta promicati nešto, ma kako vrijedno i dragocjeno to bilo, ako to isto ne uhvati korijena i drugdje, zapravo - posvuda. Istina je da smo mi na jugoistoku Evrope nakon nedavnih tragičnih ratova trebali pomoć međunarodne zajednice, kako bismo se vratili na put dijaloga i mirnog razrješavanja sporova. Ali, to ne isključuje mogućnost da danas od nas dođe poticaj koji bi mogao koristiti cijeloj međunarodnoj zajednici.
Živimo, na žalost, u svijetu obilježenom fenomenom globalnog terorizma. Za terorizam se ne govori bez razloga da je slijep. Pod njegovim udarcima padaju u pravilu nevine žrtve. I ako se onda terorizam poveže s nekim određenim etnicitetom i nekom određenom religijom, nismo li došli do samoga praga propovijedanja, ali i prakticiranja neselektivnog neprijateljstva prema svim pripadnicima toga etniciteta, odnosno te religije? Ima i više nego dovoljno elemenata da se na to pitanje potvrdno odgovori.
Duboko sam uvjeren da to ne smijemo dopustiti. Prije svega mi se nikada ne smijemo umoriti od naglašavanja da terorizam nije ni nacionalno, ni vjerski obojen, a ni motiviran. Točno je, neki ga pokušavaju takvim prikazati, očekujući da će im nacionalna i vjerska maska privući više zaslijepljenih pristaša. Ali, to je laž.
Nema te religije koja bi propovijedala teror, niti ima nacionalnih interesa ili razloga koji bi opravdavali teror – bilo individualni, bilo ovih ili onih organizacija, bilo državni.
Teror uvijek i svuda počiva na predrasudama, na netoleranciji, na isključivosti i, iznad svega, na odbacivanju svakoga dijaloga. Uvjeren sam da dijelite moje mišljenje, kada kažem da su spremnost na prihvaćanje zajedničkih vrijednosti, a i na njihovu obranu, uvažavanje različitosti, prihvaćanje i prakticiranje multietničnosti, multikulturalnosti i multireligioznosti temelji na kojima valja zasnivati dugoročni koncept ne samo borbe protiv terorizma, nego i stvaranja jednog uistinu novog svjetskog poretka u kojemu bi bili eliminirani dublji korijeni terorizma.
U promicanju takvoga koncepta golema odgovornost leži osim na nama, političarima, i na onima koji djeluju u obrazovnim sustavima, ali i na medijima. Jer, nije sada riječ o tome da treba promijeniti nekoliko zakona. Ne, riječ je o tome da valja mijenjati način razmišljanja, iskorjenjivati duboko usađene predrasude i animozitete, naučiti prihvaćati ne samo nama slične, nego i različite, odnosno drugačije. To se ne može ostvariti ni dekretima, ni nametanjem na bilo koji način. Govorim o dugoročnom konceptu kojega se može ostvariti samo predanim radom kroz godine i godine. U tome kontekstu ja naš sastanak vidim tek kao jedan mali korak na dugome putu.
Svaki korak koji vodi prema cilju važan je i nezamjenjiv. Stoga je i naš sastanak, ovdje u Tirani, važan i nezamjenjiv. Inicijative za dijalog u regiji, ali i poticaji za dijalog na globalnoj osnovi, moraju doći od nas samih, a niti nam smiju, niti mogu biti nametnute izvana. Bit ću do kraja jasan: plediram za to da prihvaćamo sve dobronamjerne poticaje, bez obzira na to odakle dolazili, ali pozivam na to da ključne korake poduzimamo sami, na vlastitu inicijativu. Pri tome ćemo uvijek imati u vidu aktivnosti Ujedinjenih naroda i njihovih specijaliziranih organizacija, odnosno – jednostavnije rečeno – osnovne ciljeve zapisane u Povelji svjetske organizacije. A među njima je, da vas podsjetim, i onaj «da buduće generacije poštedimo užasa rata».
Mi, na jugoistoku Evrope, užase rata itekako smo iskusili. Možda smo zbog toga i tako osjetljivi kada je riječ o tome da se ratom rješava ovaj ili onaj problem, ma gdje u svijetu. Iako smo, na žalost, svjesni činjenice da se upotreba vojne sile ponekad ne može izbjeći. No, to onda mora biti akcija međunarodne zajednice pod plavom zastavom Ujedinjenih naroda, to mora biti rat koji se vodi da rata ne bi bilo. Samo to, i ništa drugo.
U ovome trenutku ja vidim dijalog, a osobito međuetnički i međureligijski dijalog u regiji, u dvostrukoj funkciji. On, s jedne strane, može pomoći u stvaranju uvjeta i za dalju demokratizaciju svake od naših zemalja, i za dalje normaliziranje i razvijanje odnosa među njima. S druge strane, taj dijalog pomaže i u stvaranju pretpostavki za naše približavanje i, na kraju, uključivanje u Evropsku uniju. Ni jednome, ni drugome, alternative nema. Na istome smo putu, težimo istome cilju. Pomozimo si uzajamno.
A prije svega i iznad svega – razgovarajmo. I o onome u čemu se slažemo, ali i o onome gdje se razilazimo. I o stvarima u kojima smo isti ili slični, ali i o onima gdje smo različiti. Samo dijalogom otvaramo vrata budućnosti. Nadam se i vjerujem da ćemo ovim sastankom ta vrata još malo više odškrinuti.
Hvala!