Gospodine predsjedniče Države Izrael,

uvaženi predsjednici i premijeri,

ekselencije, gospođe i gospodo,

Muzeji su u pravilu mjesta gdje se čuva nešto lijepo i vrijedno. U muzeje se ide da bi se uživalo u eksponatima. Muzej koji je sada otvoren u Jeruzalemu, nešto je sasvim različito od standardnog poimanja muzeja. Ovaj muzej čuva uspomenu na nešto, što je bilo upravo neopisivo i nepojmljivo strašno. Čovjek koji njime prođe, ma koliko da je prethodno znao o povijesti, zanijemi suočen s istinom o tome što su ljudi bili sposobni učiniti drugim ljudima – samo i isključivo zato što su bili drugačiji, što su bili druge rase, nacije i vjere.

Muzej povijesti holokausta, strašan i potresan, treba posjetiti. Ovo što su tu nudi, treba razgledati. Da se ne bi zaboravilo. Jer, samo ako smo sigurni da se neće zaboraviti, smijemo se nadati da se nikada više neće ponoviti.

Nikome!

Zločin holokausta jedinstven je u povijesti čovječanstva. On se ni sa čime ne može, a i ne smije usporediti. Potekao je iz nacističke Njemačke, on je – da tako kažem – idejno dijete nacizma i teorije o rasnoj supremaciji jednih i rasnoj inferiornosti drugih. Na žalost, odvijao se ne samo u Trećem Reichu, ne samo u zemljama što su ih nacisti okupirali, nego i u zemljama koje su bile njihovi saveznici.

Najveći dio Evrope bio je u Drugom svjetskom ratu poprište holokausta. Bila je to i zemlja iz koje dolazim – Hrvatska. I u mojoj su zemlji Židovi, samo zato što su Židovi, bili izloženi progonima i ubijanju. Većina židovskog stanovništva Hrvatske uništena je u to vrijeme. Neki su se uspjeli priključiti antifašističkom partizanskom pokretu koji je svojom borbom protiv okupatora i njegovih pomagača spasio čast Hrvatske. Država kojoj danas imam čast stajati na čelu oslanja se na antifašističke tradicije iz vremena Drugog svjetskog rata i jamči svim svojim građanima punu jednakost i ravnopravnost.

Uskoro ćemo obilježiti šezdesetu obljetnicu pobjede nad nacizmom. Čovjek bi pomislio da je prošlo dovoljno vremena da se istina o tome što se događalo u Drugom svjetskom ratu i pod njegovim plaštem, definitivno probije i učvrsti. Na žalost, nije uvijek i posvuda tako.
Povijesni revizionisti aktivni su i agresivni.
Antisemitizam opet diže glavu.
A nezainteresiranost mladih za ono što je bilo, može ih učiniti prijemljivima za teze onih koji, svemu usprkos, poriču zločin i čak veličaju zločince.

Zločin se dogodio. I taj se zločin ne smije više nikada ponoviti. To možemo osigurati samo i jedino upornim širenjem istine o prošlosti.
Neki će je prihvatiti i hrabro se suočiti s njome, jer su svjesni da laž nije pogodna osnova za građenje budućnosti. Neki će je prihvatiti, da tako kažem, pod prisilom i nastojat će je sakrivati – gdje god budu mogli i koliko god budu mogli. A neki će jednostavno zatvarati pred istinom oči, okretati glavu na drugu stranu da ne bi vidjeli ono što se naprosto ne može poreći.

I u vrijeme holokausta mnogi su okretali glave i zatvarali oči. Mnogi su kasnije tvrdili kako nisu imali pojma što se događa. Ali, bilo je i onih koji su pomagali i spašavali. Izrael im odaje počast kao pravednicima među narodima.

Ponosan sam što je takvih hrabrih ljudi koji su bili spremni ugroziti vlastitu sigurnost da bi pružili ruku spasa onima koji su bili životno ugroženi, bilo i u Hrvatskoj.

Zahvaljujem se na pozivu da prisustvujem otvaranju Novog muzeja povijesti holokausta. Smatram to kako osobnim priznanjem, tako i priznanjem mojoj zemlji – Hrvatskoj. Želim ovdje, upravo ovdje, ponoviti da ću se i dalje uporno boriti za istinu o prošlosti, da ću istupati protiv svih pokušaja da se prošlost, ma kakva bila, prešućuje, sakriva ili krivotvori. Borit ću se za toleranciju prema onima koji su na bilo kojoj osnovi različiti, protiv diskriminacije bilo koje vrste i za ravnopravnost svih ljudi.

Da se ono na što nas podsjeća ovaj muzej nikada, nigdje i nikome ne bi ponovo dogodilo.

Hvala!