Poštovane gospođe i gospodo,

            Dolazim iz zemlje koja je, protiv svoje volje, bila poprištem posljednjeg rata u Evropi u dvadesetome stoljeću. Dolazim iz regije koja je, nekom čudnom igrom slučaja, imala specifičnu ulogu u pitanjima rata i mira, barem u tom istom dvadesetome stoljeću.

Nije, dakle, nimalo čudno što sam preokupiran pitanjem mira, njegova uspostavljanja i održavanja. I vjerujem da ćete razumjeti zašto sam se opredijelio da danas pred vas iznesem svoja razmišljanja o tome je li mir u svijetu samo daleki san, nedostižna iluzija, ili je možda, ipak, nešto što je realno moguće, nešto što nam je čak na dohvat ruke.

            Prvi hici u Prvome svjetskom ratu ispaljeni su u Sarajevu, u jugoistočnoj Evropi. Atentat na austrijskog prijestolonasljednika, Franza Ferdinanda, nije – naravno – bio uzrok rata, ali jest bio njegov povod. Za taj Prvi svjetski rat govorilo se da je rat koji će završiti sve ratove. Ništa pogrešnije od toga! On je, doduše, dokrajčio neka carstva što ih je vrijeme ionako bilo pregazilo. On je doveo na međunarodnu scenu niz novih zemalja, među kojima je bila i Kraljevina Jugoslavija u koju je ušla moja zemlja, Hrvatska, nakon što je stoljećima bila pod vlašću austrijskih careva, koji su bili i hrvatski kraljevi. Taj je rat pomogao stvaranju prilika u kojima će nastati Sovjetski Savez, golema država koja će potom desetljećima odlučujuće utjecati na razvoj zbivanja u svijetu.

Taj rat, započet na prostorima jugoistočne Evrope, promijenio je lice staroga kontinenta, pa i svijeta. Ali, buduće ratove nije onemogućio. Dapače – već u načinu na koji je bio zaključen, krili su se zameci novoga svjetskog rata na koji i nije trebalo baš previše dugo čekati.

            U međuvremenu Liga naroda, svjetska organizacija, stvorena kako bi pomogla održavanju mira i ostvarivanju prava na samoosređenje još neslobodnih naroda – preciznije rečeno: samo nekih – pokazala se nesposobnom za realiziranje velikih zadataka što su ih pred nju stavili njezini tvorci. Glavni inicijator njezina stvaranja, američki predsjednik Wilson, morao se pomiriti sa činjenicom da njegova zemlja, Sjedinjene Američke Države, nikada nije postala članicom Lige naroda. Ta prva svjetska organizacija neslavno je pokleknula pred izazovima nacističke, odnosno fašističke agresije koja će zapaliti iskru Drugoga svjetskog rata. Vjetrovi povijesti pomeli su Ligu naroda sa svjetske scene.

            Drugi svjetski rat nije, doduše, počeo u Jugoistočnoj Evropi, ali nešto što se dogodilo u toj regiji sudbinski je utjecalo na njegovo odvijanje. Otpor što je u Kraljevini Jugoslaviji pružen - državnim udarom - njezinom pristupanju Trojnom paktu, naveo je Hitlera na odluku o napadu na Jugoslaviju, zbog čega je bio pomaknut termin napada na Sovjetski Savez. Ostatak je povijest.

            Još dok je trajao Drugi svjetski rat stvarani su planovi o novoj svjetskoj organizaciji. Ujedinjeni narodi čiji ćemo 60-godišnji jubilej obilježiti ove godine, stvoreni su – kako se kaže u njihovoj Povelji – da bi sačuvali buduće generacije od užasa rata. I opet obećanje koje će se pokazati ispraznim, očekivanje što će ostati neispunjenim! Kroničari su se potrudili utvrditi odgovor na pitanje je li poslije službenog završetka Drugog svjetskog rata, a 60 godina od njegova završetka u Evropi obilježit ćemo idućeg mjeseca, u svijetu zavladao i vladao mir – makar i samo jedan, jedini dan. Tragična je istina da odgovor na to pitanje glasi: ne!

            Vrijedi ponoviti: od svibnja godine 1945. pa do ovih naših dana nije prošao ni jedan dan, a da negdje u svijetu ljudi nisu ginuli u oružanim sukobima. Svjetski mir, ako ga definiramo kao odsutnost svjetskog sukoba, ostao je – doduše – sačuvan, ali bili smo svjedoci čitavog niza lokalnih ratova, unutarnjih sukoba i pobuna - krvavih i okrutnih.

            Jugoistočna Evropa nije, doduše, sve do kraja dvadesetoga stoljeća bila poprištem ratova, ali su oba velika bloka imala planove za ratne operacije u toj regiji. Najprije Istok, gdje se Staljin poigravao s idejom da vojnom akcijom ukloni «neposlušnog» maršala Tita koji je izveo tzv. drugu Jugoslaviju iz sovjetskog lagera i stvorio prvu ozbiljnu pukotinu u barem prividno monolitnoj boljševičko-socijalističkoj istočnoj Evropi. Zapad je, pak, ozbiljno računao s područjem bivše Jugoslavije kao poprištem prvih bitaka Trećeg svjetskog rata u planovima što su se bavili mogućim razvojem događaja poslije Titove smrti.

            Ti planovi, srećom, odnosno zahvaljujući spletu povijesnih okolnosti, nikada nisu postali realnost. Svjetski mir održavao se u bipolarnom, blokovski podijeljenom svijetu čije je osnovno obilježje bio tzv. hladni rat, samo i jedino zahvaljujući ravnoteži straha,

odnosno uzajamno zajamčenoj višekratnoj sposobnosti međusobnog uništenja dviju super-sila, a što je po posljedicama zapravo značilo – uništenje cijeloga svijeta.

U blokovskom sučeljavanju nije bilo samo bijelih i samo crnih, samo pozitivnih i samo negativnih. Oba su bloka, kao i njihove vodeće sile, imala apetite koji su ih dovodili opasno blizu uloge potencijalnih, pa i otvorenih agresora, mada su metode jednih bile grublje i lakše prepoznatljive, dok su ciljevi drugih bili suptilnije formulirani i sofisticiranije predstavljeni. Naravno, govorim u naznakama i određena pojednostavljivanja pri tome nije moguće izbjeći.

            Blokovske su konfrontacije proizvele i odgovor. A on je došao iz jugoistočne Evrope. Upravo na području moje zemlje, Hrvatske, tada u sastavu jugoslavenske federacije, udareni su potkraj pedesetih godina temelji pokretu nesvrstanih. Riječ je o šarolikoj skupini zemalja, najvećim dijelom iz tzv. Trećeg svijeta, koje je objedinio zajednički cilj – smanjiti opasnost od globalnog rata, boriti se za mir i stvoriti uvjete za globalni razvoj. Bivša Jugoslavija, osim što je bila među inicijatorima stvaranja toga pokreta, odigrala je nezamjenjivu ulogu u njegovom usmjeravanju i u sprečavanju pokušaja da ga se pretvori, kako se tada govorilo, u prirodnog saveznika jednog od blokova.

            Slom onoga što se nazivalo realno postojećim socijalizmom, odnosno socijalizma kao preteče komunizma, u globalnim razmjerima, rezultirao je i nestankom kako jednog od blokova, Varšavskog ugovora, tako i njegove vodeće sile – Sovjetskog Saveza. Nesvrstani nisu nestali, ali su izgubili na značenju. Svijet je ušao u razdoblje monopolarnosti, obilježeno postojanjem samo jedne globalne super-sile. Paradoksalno, ali istinito – prestanak blokovske konfrontacije nije nas trenutno doveo bliže miru. I to se najjasnije, ali za moju zemlju i najbolnije, manifestiralo u našoj regiji, u jugoistočnoj Evropi.

Iako su se prelaskom iz bipolarizma u unipolarizam bitno smanjile šanse za nuklearni Armagedon u svjetskim okvirima, opasnost lokalnih sukoba nije se smanjila. A nesposobnost međunarodne zajednice da spriječi lokalne ratove i pokolje, njezina nespremnost na energičnu akciju u takvim slučajevima, na dramatičan se način pokazala prilikom raspada Jugoslavije.

Bio sam posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije i odgovorno tvrdim: rat nije bio neizbježan. Jugoslavija se mogla i transformirati, i dezintegrirati bez rata. Kao što je uostalom bio slučaj sa Čehoslovačkom i Sovjetskim Savezom. Rat su nametnuli oni koji su željeli promjene granica, koji su htjeli svoje političke apetite ostvarivati silom oružja na račun drugih. Pri tome su varali svijet, tvrdeći kako spašavaju Jugoslaviju, a zapravo su je razarali.

Rat je iza nas, Jugoslavije više nema, a granice se nisu promijenile, osim što su administrativne granice između nekadašnjih republika, postale državne granice između novo-stvorenih država. Deseci tisuća su ubijeni, stotine tisuća su morale napustiti svoje domove, uništene su egzistencije nebrojenih ljudi. Danas na jugoistoku Evrope ponovo živimo u miru, nastojimo ga učvrstiti, pokušavamo na ruševinama nekadašnjih odnosa unutar jedne države izgraditi odnose između država i naroda. 

Danas Evropa ubrzano privodi kraju proces svojega ujedinjavanja koji će, jednom kada bude završen, a što podrazumijeva i članstvo Hrvatske u Evropskoj uniji, definitivno isključiti rat kao sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva, barem na starome kontinentu. Ujednačenost zakonske regulative, otvorenost i prolaznost granica, ravnopravnost i jednakopravnost svih naroda, nacionalnih manjina i građana, naprosto će ukloniti sve ono što se stoljećima uzimalo kao povod za otpočinjanje ratnih sukoba.

Ako smo ikada bili nadomak mira kao trajnog stanja, a ne samo kao razdoblja između ratova, onda smo to danas – barem u Evropi. Istina je, jugoistok staroga kontinenta još nije do kraja stabiliziran. Još su potrebni napori kako nas, koji tamo živimo, tako i međunarodne zajednice da bi se stavili 'ad acta' užasi nedavnih ratova, da bi se prevladala kolektivna optuživanja i okrivljavanja, pa čak i da bi se jednom za svagda zatvorila knjiga Drugoga svjetskog rata na tome prostoru. Naime, u ratovima u kojima se raspala Jugoslavija izravnavali su se i neki računi iz posljednjeg svjetskog sukoba. S probuđenim avetima prošlosti borimo se, stoga, i danas.

No, siguran sam da jugoistok Evrope neće, ne može i ne smije nikada više biti izvorištem ratova. Moja zemlja, Hrvatska, dat će svoj doprinos stabiliziranju prilika u regiji, odlučna da svoju budućnost gradi u ujedinjenoj Evropi, u dobrim odnosima sa svim susjednim zemljama i otvorena prema cijelome svijetu.

Naravno, pretvori li se Evropa u kontinent mira, bit će to veliki korak naprijed na putu prema ostvarivanju globalnog mira, mada će to biti dug i težak put. On podrazumijeva u prvome redu reformu Ujedinjenih naroda koja će ih osposobiti da odgovore izazovima vremena u kojemu živimo. Govorim, dakle, o reafirmaciji svjetske organizacije, o njezinom prilagođavanju i, slijedom toga, jačanju njezine uloge i utjecaja. Smatram to nužnim, jer treba računati s time da će i dalje, barem u doglednoj budućnosti, biti situacija u kojima će biti potrebno nametnuti mir, odnosno održavati mir snagom oružja vojnika pod plavim kacigama.

Ujedinjeni narodi, ma kako nesavršeni i manjkavi, pokazali su se, svim neuspjesima usprkos, nezamjenjivom institucijom u kontekstu napora za uspostavljanje globalnog mira i stabilnosti. U budućnosti, njihova nezamjenjivost mora biti praćena i njihovom sve većom uspješnošću. Nezamislivo je da ili jedna zemlja, ma kako moćna bila, ili 'ad hoc' stvorena skupina zemalja, ili reformirani vojno-politički blok koji je uspio preživjeti hladni rat i osigurati svoje mjesto pod suncem u današnjem svijetu, preuzmu ulogu Ujedinjenih naroda.

Ujedinjeni narodi moraju biti krovna organizacija s kojom će, u ostvarivanju mira, surađivati i najveće sile suvremenoga svijeta, i skupine država oformljene po bilo kojem ključu, i regionalni vojni savezi.

Nitko ne može i ne smije preuzeti ulogu Ujedinjenih naroda, niti se takvi pokušaji mogu tolerirati.

Kada to govorim, govorim iz perspektive male zemlje koja se, da bi se održala, kroz cijelu svoju povijest morala boriti protiv velikih i jakih. Upravo mi znamo procijeniti što znači jednakost i ravnopravnost u međunarodnim odnosima. Upravo mi znamo razliku između argumenta snage i snage argumenta.

Povijest čovječanstva bila je povijest ratova. Rat je bio redovno stanje, mir – iznimka. Mnogi su epohalni izumi bili potaknuti potrebama ratovanja. Snaga atoma oslobođena je u funkciji vođenja rata. Vrijeme je da shvatimo kako mir može biti barem jednako velik izazov. Vrijeme je da život u miru i globalni razvoj postanu motivacijom napretka u znanosti i tehnologiji.

Posebno mi se značajnim čini upozoriti na značenje razvoja u kontekstu napora za uspostavljanje globalnog mira. Uz lokalne krize i neriješene probleme, uz neravnopravnost i neslobodu naroda i zemalja, nerazvijenost se pokazala jednim od ključnih elemenata koji pogoduju bujanju svjetskog terorizma, zla naših dana. Razgovarao sam nedavno s jednim mudrim državnikom koji mi je rekao: «Sve su dosadašnje podjele SVIJETA u drugome planu. I lijevi i desni, i Sjever i Jug, danas ne igraju gotovo nikakvu ulogu. Jedina podjela koja je danas važna jest podjela na teroriste i one koji ih podupiru i na sve ostale.» Slažem se.

Hrvatska iskreno i odlučno podupire borbu protiv globalnog terorizma. Mi u njemu vidimo opasnost i za sigurnost, i za mir, i za civilizaciju kakvu je poznajemo. Riječ je o globalnom izazovu koji traži globalni odgovor. I na tome području vidim potrebu za Ujedinjenim narodima, odnosno za akcijama koje će se odvijati

u suradnji s njima i na osnovi njihovoga mandata. Reći ću i ovdje nešto, što sam već mnogo puta rekao. Borbu protiv međunarodnog terorizma nećemo dobiti, ako je ograničimo na oružanu borbu. Moramo eliminirati dublje uzroke, odnosno da se poslužim medicinskom logikom – nije dovoljan lijek koji uklanja simptome, moramo ukloniti uzročnike bolesti.

I da zaključim: svijet je danas na prekretnici. Svijest da je globalni razvoj moguć samo u miru, odnosno da je mir cijena ostvarivanja globalnog razvoja, jača je nego ikada. Spoznaja da je nedopustivo da se u jednom dijelu svijeta živi u bogatstvu i izobilju, dok se u drugome doslovno umire od gladi i izlječivih bolesti, prisutnija je nego ikada. U isto vrijeme, ne možemo zatvarati oči ni pred tendencijama da se rješenja nameću vojnom silom i ratovima, da se otvorena pitanja rješavaju ne pregovorima, nego granatama, da se bolje «sutra» stvara prekrajanjem svijeta silom.

Budućnost za mene znači i slobodu, i jednakost, i demokraciju, i ljudska prava, i razvoj.

Budućnost za mene znači svijet bez straha i svijet bez rata.

Poučen iskustvima moje zemlje i dijela Evrope iz kojega dolazim, pitam se često, jesmo li naučili lekcije iz povijesti? Imamo li snage, volje i razuma da krenemo putem zajedništva u različitostima, zajedništva usprkos razlikama, zajedništva u kojemu neće biti diskriminacije na bilo kojoj osnovi i koje će biti zasnovano na toleranciji? Mislim da imamo. Nadam se i vjerujem da imamo.

Mir je stoljećima bila nedostižna iluzija. Bio je san koji se sanjao između krvave stvarnosti na bojnim poljima. Ali, čovječanstvo se toga sna nikada nije htjelo odreći. Upravo u tome vidim šansu za njegovo pretvaranje u realnost. Osobno sam doživio i iskusio dva rata – Drugi svjetski rat i rat u Hrvatskoj kojim je bilo praćeno njezino osamostaljivanje.

Svojoj zemlji, regiji u kojoj je smještena, Evropi i svijetu ništa ne želim više, nego – mir. I doista mislim da je čovječanstvo u svojem razvoju došlo do točke na kojoj mir može postati realnost na dohvat ruke. Možda se nećete sa mnom složiti. Možda ćete pomisliti da sam i ja jedan u dugom nizu onih koji su kroz povijest išli za nedostižnom iluzijom mira. Bilo kako bilo, zahvaljujem vam na prilici da iznesem ova svoja razmišljanja o miru, obojena iskustvima regije iz koje dolazim.

            Hvala!