24.06.2005.

Govor predsjednika Mesića na prijemu u povodu Dana državnosti

 

Poštovane gospođe i gospodo,

dužnosnici zakonodavne, izvršne i sudske vlasti Republike Hrvatske,

vjerski velikodostojnici, predstavnici diplomatskog zbora,

cijenjeni uzvanici,

 

         Sve vas srdačno pozdravljam i svima čestitam Dan državnosti!

 

          Obilježavajući ovaj dan kao spomen na 25. lipnja 1991., kada je Hrvatski sabor donio odluku o samostalnosti Republike Hrvatske, prisjećamo se toga važnog povijesnoga datuma kao kamena temeljca suvremene hrvatske državnosti.

          Hrvatski je sabor tada donio odluku koja je značila prekretnicu u hrvatskoj povijesti, koja je stoljećima bila obilježena rascjepkanošću hrvatskog naroda i hrvatskih krajeva u različitim višenacionalnim državama i pod tuđim vladarima. Taj se povijesni čin tada mogao dogoditi jer je nakon prvih slobodnih i demokratskih izbora u svojoj povijesti hrvatski narod, zajedno s drugim nacionalnim zajednicama koje žive u Republici Hrvatskoj, napokon mogao slobodno odlučiti o svojoj budućnosti. To je i učinio na referendumu 19. svibnja iste godine, pozivajući se ujedno na prirodno i povijesno pravo svakog naroda na svoju državu, kao i na pravo na osamostaljenje što ga je Hrvatskoj davao i Ustav bivše jugoslavenske državne zajednice iz godine 1974, te na hrvatsku državnost koju je čuvalo slovo bivšega republičkog Ustava. Time su bili stečeni svi potrebni uvjeti za donošenje te povijesne odluke. Nakon zahtjeva međunarodne zajednice da se njezina provedba odgodi za tri mjeseca, kako bi se pregovorima izbjegli sukobi i agresija, koja je već bila započela, 8. listopada Hrvatski je sabor donio konačnu i neopozivu odluku o razdruživanju iz bivše državne zajednice, proglasivši neovisnost Republike Hrvatske.

           Nakon Domovinskog rata i završnih pobjedonosnih bitaka, kojih desetu obljetnicu svečano obilježavamo ove godine, te mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, Hrvatska se napokon mogla posvetiti obnovi zemlje, povratku prognanika i izbjeglica te gospodarskom oporavku. Taj proces nije bilo lak, ali danas možemo s ponosom reći da su obnova i povratak pri kraju. Gospodarstvo se također postupno oporavlja, premda je njegovu željenu bržu obnovu usporila nedovoljno osmišljena, a katkad i kriminalna privatizacija poduzeća i banaka, početni nedostatak iskustva poslovanja u tržišnoj ekonomiji kao i manjkavost zakonodavne regulative i nedostatak pravne sigurnosti. Sve to utjecalo je i na brzo socijalno raslojavanje društva, porast nezaposlenosti, povećanje nepovoljnog odnosa između zaposlenika i umirovljenika i druge probleme što su usporili, a u nekih godina bili i zaustavili gospodarski rast.

          Ipak, uza sve naslijeđene i novostečene probleme, danas, sjećajući se povijesne odluke od prije četrnaest godina, možemo biti zadovoljni i ponosni postignućima u tom razdoblju. Hrvatska se, posljednjih nekoliko godina i ubrzano, konstituirala kao demokratska država, s visokim standardima ljudskih i manjinskih prava i sloboda, afirmirajući se kao zemlja koja je prednjačila u mirovnim procesima i uspostavi dobrosusjedskih odnosa između zemalja na jugoistoku Europe, kao zemlja koja je danas spremna prihvatiti i ispuniti svoje međunarodne obveze i zauzeti odgovorajuće mjesto u međunarodnoj zajednici. Sve to poticaj nam je da se, obilježavajući svoje povijesne datume, možemo okrenuti prije svega ciljevima i zadaćama što nam ih postavlja naše vrijeme.

          Na prvome mjestu ističem potrebu da se Republika Hrvatska i dalje razvija kao demokratska država, zemlja političkih sloboda i političke stabilnosti, kao zemlja slobodnoga poduzetništva, ali i socijalne pravde. Država nije sama sebi cilj, nego je okvir u kojemu se narod osjeća slobodan i siguran, a svaki građanin može naći željene pretpostavke da u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama kreativno ostvaruje svoj život i pridonosi općemu dobru.

          Imajući nadalje u vidu željeni početak pregovora s Europskom Unijom, važno je da i dalje provodimo potrebne reforme državne uprave i pravosudnoga sustava, jačajući uz to participaciju građana u javnome životu, kako bismo što prije i što više bili spremni za početak tih pregovora. Ustavna i proračunska kriza Europske unije, uza svoje negativne strane, pa i opasnost od usporenja širenja, može na nas poticajno djelovati u smislu da sva tijela državne vlasti, ali i sve društvene strukture potakne na intenzivno i stvaralačko promišljanje i nalaženje najboljih rješenja za Republiku Hrvatsku tijekom, vjerujem, skorih pregovora o punopravnu članstvu. Hrvatska želi u Europsku uniju jer tako na ponajbolji način može drugima predočiti svoje povijesno iskustvo, predstaviti kulturnu i prirodnu baštinu, i, što je najvažnije, umnožiti i iskoristiti svoje razvojne potencijale.

Ne treba zaboraviti da je naš cilj i ulazak Hrvatske u NATO. Važno je to znati zbog toga što Europska unija i NATO nisu konkurenti, nego partneri. I jedna i druga integracija polaze od istih demokratskih vrijednosti uvodeći red i standarde za sve sudionike koji žele postati dio tih procesa. Tim procesima ostvaruju i viziju o ujedinjenoj Europi, u kojoj nestaju interesi za prekrajanjem granica, već jačaju želje za njihovim otvaranjem. Nestaju potrebe za tuđim teritorijem pod krinkom zaštite vlastitog naroda, jer se na cijelom tom području prihvaćaju standardi koji štite manjine. Nestaju ideje za vječitim podjelama Europe prvog i drugog razreda, ali jačaju potencijali svih država ujedinjene Europe prema gospodarskim integracijama između atlantskog i pacifičkog područja.

Modernizirana i proširena prometna infrastruktura – naročito ove godine napokon ostvaren san: autocesta Zagreb-Split, koja ne samo fizički nego i na svaki drugi način povezuje hrvatski sjever i jug – čist okoliš, raznovrsne reljefne i klimatske značajke, prednosti duge i razvedene morske obale, a prije svega ljudi - to su naši ulozi u željene razvojne pothvate. Politika i političari, zakoni i zakonodavstvo, obrazovni sustav i državna uprava – svi oni moraju služiti razvojnim ciljevima, prije svega bržem i uravnoteženom gospodarskom razvoju svih hrvatskih krajeva i samim tim boljoj socijalnoj i demografskoj slici Hrvatske. Koliko naš pogled u budućnost treba voditi računa o povijesnim dostignućima i sadašnjim potrebama, još više treba voditi računa o dobrobiti sutrašnjih naraštaja. Napokon, to je naš najbolji prilog ujedinjenoj Europi mira, blagostanja i suradnje.

          Hrvatska se nema razloga bojati uspoređivati i nositi s razvijenim suvremenim svijetom. Od njega treba učiti, tuđi savjet i iskustvo treba primiti, ali za sebe najviše možemo učiniti mi sami. Zaključujući ovo prigodno obraćanje, dopustite mi da podsjetim na riječi našega velikoga nacionalnoga barda, ali i europejca širokih vidika Antuna Gustava Matoša, koji je nekom zgodom zapisao: "Nije Hrvatska pusto ime, koje se može mijenjati kao kapa. Naviknimo se na misao, da nas je Hrvatska zadužila zdravljem i životom i to da smo joj spremni svak čas vratiti". Tako, eto, i nas danas Matoš podsjeća na odgovornost za zemlju u kojoj imamo sreću živjeti. Otvoreni dobrim iskustvima drugih i ujedno sposobni očuvati svoju baštinu te iskoristiti duhovne i materijalne razvojne potencijale - tako ćemo zacijelo na najbolji način vrednovati svoju slobodu i državnost.

          Svima vama i svim građanima Republike Hrvatske još jednom srdačno čestitam Dan državnosti!

          Hvala!