27.06.2005.

Govor predsjednika Mesića na 10. sjednici Igmanske inicijative u Beogradu

 

Gospodine predsjedniče Državne zajednice Srbije i Crne Gore,
gospodine predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine,
uvaženi članovi Igmanske inicijative,

poštovani gosti i uzvanici,

 

Igmanskoj inicijativi koja je i u prošlosti toliko puta prednjačila svojim akcijama i potezima, otvarajući perspektive i gurajući naprijed u prilikama kada se činilo da sve vuče prema natrag, valja zahvaliti što su se danas u Beogradu sastali državni poglavari triju zemalja tzv. Daytonskog trokuta. Što se mene tiče, rado sam se i spremno odazvao pozivu, jer iskreno vjerujem da treba koristiti svaku priliku ne samo za razmjenu mišljenja, nego i za unapređivanje odnosa između naših triju država.

 

Smatrao sam i smatram jednim od prioritetnih zadataka hrvatske vanjske politike puno normaliziranje prilika u jugoistočnoj Europi, točnije – na području bivše Jugoslavije. Ideja da bi Hrvatska trebala „pobjeći“ iz regije i odvojiti se od svojih susjeda, promašena je i, dozvolite mi da posve otvoreno kažem, glupa. Upravo suprotno – Hrvatska mora činiti sve što može, kako bi regija postala sigurna, stabilna i mirna i kako bismo unapređivali naše odnose sa susjednim zemljama, ne zaboravljajući pri tome nedavnu prošlost, ali – upravo toj prošlosti usprkos.

 

Uz pretpostavku suradnje Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine u realiziranju takvoga koncepta, mi možemo zajedničkim naporima pomoći da naše tri zemlje uspješno napreduju prema cilju koji nam je isti – prema ujedinjenoj Europi. Mi možemo, da tako kažem, ujedinjenoj Europi donijeti na poklon mir i stabilnost na njezinome jugoistoku. A to nije malo.

Ponovit ću i ovdje nešto, što sam do sada rekao već u mnogo navrata – naš europski put i sve što on podrazumijeva, odnosno pretpostavlja nije i ne smije biti rezultat bilo čijeg pritiska iz vana. Sve što radimo u kontekstu prihvaćanja europskih standarda i unapređivanja europskih vrijednosti mi radimo i moramo raditi zbog nas samih i zbog vlastite budućnosti.

 

Bitno je da naši građani to shvate. Mislim da i na tome području nevladine organizacije koje su bile pravi pioniri u krčenju putova prema razvijenom, demokratskom svijetu, što znači u prihvaćanju politike i prakse civilnog društva i ljudskih prava, mogu mnogo učiniti. Svijest o tome da naša budućnost nije niti u povratku u prošlost, niti u negiranju ili prešućivanju prošlosti, nego samo i jedino u prihvaćanju istine o prošlosti, jedan je od ključnih preduvjeta da zakoračimo kroz europska vrata.

 

Jednako tako, svijest o tome da smo mi na žalost potkraj 20. stoljeća postali krizna točka staroga kontinenta i „zemlje – slučajevi“, ali i da na toj zlosretnoj reputaciji ne možemo zasnivati naše postojanje, ni graditi našu budućnost, mora postati jednom od bitnih odrednica pri koncipiranju našega nastupa prema svijetu i u svijetu. Kada kažem „našega“, mislim i na svaku pojedinu zemlju, i na regiju. U ime Republike Hrvatske mogu sasvim decidirano reći da mi nismo i ne želimo biti, ni u kojemu kontekstu, „poseban slučaj“, ili uopće „slučaj“.

 

Svjesni smo kako onoga što je bilo, tako i sadašnjega stanja. Znamo da još mnogo toga moramo uraditi, kako bismo zacijelili rane, uklonili ožiljke i – što je najvažnije – promijenili način razmišljanja, srušili stereotipe, razgradili nepovjerenje i suzbili mržnju. Nemojmo se zavaravati – svega toga još ima. Upravo zbog toga čini mi se izuzetno važnim što će Igmanska inicijativa na svojem beogradskom zasjedanju raspravljati o mogućnostima unapređivanja kulturne suradnje u Daytonskom trokutu.

 

Često se pogrešno misli da politika u svemu treba prednjačiti. Ponekad, zapravo prilično često, teren za političku akciju valja pripremiti na drugim područjima. U našem slučaju politika je dala inicijalni impuls, otvarajući proces normaliziranja, ali sada dugoročnu, trajnu i pravu osnovu toga procesa treba tek stvarati – i u gospodarstvu, i u kulturi, i u znanosti, i u sportu. Neće uvijek biti ni lako, ni jednostavno. Incidenti koji nerijetko prate sportske susrete, o tome rječito svjedoče.

 

Neće biti lako ni u kulturi, jer – koliko god to paradoksalno bilo – upravo u redovima kulturnih djelatnika bilo je ne baš malo onih koje se bez ikakvog pretjerivanja može nazvati nositeljima šovinizma i propovjednicima mržnje. Djelovali su u literaturi, publicistici, filmu . . . Sada smo suočeni s posljedicama njihovog „rada“. A, ne treba imati ni ovdje iluzija. Rade oni i dalje. Ponekad smo još svjedoci situacija da su takvima otvorena sva vrata, a da se na one koji zagovaraju dijalog, obnovu povjerenja i razumijevanje, gleda kao na nacionalne izdajice, ili u najmanju ruku kao na „sumnjiva lica“.

 

Da se razumijemo: ja ne plediram ni za kakve zabrane, ali tražim i mislim da imam pravo tražiti barem jednake šanse. A ni toga često još nema. Često smo skloniji tome da prihvaćamo inzistiranje na onome što nas razdvaja, zaboravljajući na to da ima mnogo toga što nas povezuje – ne u smislu nekakvog zajedničkog života, nego u smislu interesa.

Često smo brzi i izdašni kada treba prozivati i prokazivati „one druge“, ali vrlo spori i nespremni okrenuti se sebi samima. Takvo se stanje mora mijenjati. Mi naprosto moramo biti otvoreni i iskreni – sami prema sebi, a potom i prema drugima. Naravno, s punim pravom očekujemo onda isto takvo ponašanje i od tih drugih.

Istina o sadašnjosti podrazumijeva sposobnost prepoznavanja zajedničkih interesa koji se nerijetko zasnivaju i na zajedničkoj prošlosti, onoj prije ratova u kojima se raspala jugoslavenska federacija. Ona podrazumijeva spremnost da se ti interesi prepoznaju, identificiraju i ostvaruju, ali i spremnost da se prevladaju hipoteke nedavne prošlosti koje još opterećuju naše odnose – sve manje, doduše, na najvišim razinama.

A istina o prošlosti podrazumijeva i ispriku, i priznanje, i pokajanje. Pred sudom, svejedno je li to međunarodni, ili nacionalni sud, i odgovornost i krivnja mogu se i moraju utvrđivati isključivo na individualnoj osnovi. Nisu narodi krivi. Činjenica je, međutim, da su zločini činjeni u ime naroda i pod plaštem imena cijelih naroda. Stoga je i logično da izrazi isprike dolaze u ime naroda, odnosno država. One koji isprike izriču treba primiti u dobroj vjeri, a ne napadati ili bojkotirati.

Mi nismo odgovorni za zla i zločine prošlosti, ni one dalje, ni one nedavne, ali moramo biti spremni prihvatiti odgovornost da se takva zla i takvi zločini ne ponove u budućnosti. U duhu te odgovornosti i pokazujući da od nje ne bježimo, potpisat ćemo danas ovdje i zajedničku izjavu koju smo naslovili „Trojni pogled na sadašnjost i budućnost“. Rekli smo ono i onoliko koliko je u ovome trenutku potrebno, ali i moguće. Rekli smo, uvjeren sam, dovoljno kako bismo stvorili osnovu da u normaliziranju naših uzajamnih odnosa napravimo još jedan korak dalje.

Igmanska inicijativa koja nam je nedavno podastrla i prijedloge brojnih bilateralnih sporazuma kojima bi unaprijedili naše uzajamne odnose, osigurala nam je okvir i za današnji susret i potpisivanje trojne izjave. Dugujemo joj zahvalnost. Nadam se da će i u budućnosti nastaviti sa svojim vrijednim aktivnostima, pomažući s jedne strane građanima, a s druge – nama kojima su ti građani povjerili najviše funkcije. Mi, i jedni, i drugi, tu pomoć trebamo kako bismo što brže i što spremnije, pomažući si uzajamno, nastavili put prema Europi.

Istina je, današnja je Europa uzdrmana, ali koncept ujedinjene Europe nije došao u pitanje. Možda će trebati razmisliti na osnovi kojega i kakvog koncepta se to ujedinjenje provodi, ali – ponavljam – ujedinjenje kao takvo ne dolazi u pitanje, baš kao ni politika širenja, zapravo zaokruživanja Europske unije. Hrvatska je na tom evropskom putu odmakla dalje od drugih u regiji, ali spremni smo naša iskustva i saznanja podijeliti i sa Srbijom i Crnom Gorom, i s Bosnom i Hercegovinom.

Rekao bih zaključno da mi i današnjom trojnom izjavom pokazujemo i dokazujemo zrelost za budućnost, i to ne bilo kakvu, nego evropsku budućnost. Neka to bude naša poruka odavde i onima koji bi nas u našim sredinama najradije vratili u izolaciju i stanje međusobnih sukoba, ali i Europi u kojoj poneki još sumnjaju je li i nama mjesto u njihovim redovima.

Na dobrom smo putu.

Tim putem moramo nastaviti, usprkos otporima, usprkos poteškoćama i usprkos sumnjama.

Drugoga puta za nas nema.

Hvala.